PROPOVIJED BISKUPA SRAKIĆA NA SVEČANOSTI BISKUPSKOG REĐENJA MONS. HRANIĆA

1. Isusu su potrebni suradnici

Današnja služba riječi i ovaj svečani i radosni događaj ređenja pomoćnog biskupa Mons. Đure podsjećaju nas na dvije stvarnosti. Vode nas ponajprije na obalu Genezaretskog jezera gdje Isus naviješta Božje kraljevstvo. Nije nastupio u sili i slavi, već zamolio Šimuna Petra da se posluži njegovom lađom. Nakon obilnog ribolova poziva Isus Šimuna i njegove prijatelje da mu se pridruže u naviještanju Evanđelja.

Eto, Isusu su potrebni ljudi: Šimun Petar i ostali apostoli; potrebna su mu sredstva: lađa, mreže i ribe. Otada, tako je kroz cijelu povijest. Gospodin je pozivao pojedince da nastave njegovo djelo spasenja, prema milosnom daru što su ga primili od Duha Božjega, kao što smo čuli u današnjem drugom čitanju: «Neke postavi Bog u Crkvi: prvo za apostole, drugo za proroke, treće za učitelje…» (1 Kor 12,28). Bog izabire i poziva prema svojim kriterijima. Nije odabirao samo izuzetno sposobne i nadarene, iako je u Crkvi uvijek bilo izvanrednih učitelja, velikih propovjednika, i silnih čudotvoraca. Jednako je uvijek bilo i ima jednostavnih biskupa i svećenika, redovnika i redovnica, skromnih i Bogu odanih mladića i djevojaka, staraca i djece, oženjenih i djevica, očeva i majki. Isus je prije svega tražio spremnost i očekivao velikodušno «Evo me»!

2. Poziv biskupa Đure

Ovo nas slavlje biskupskog ređenja vodi i u našu biskupiju đakovačku i srijemsku, po vama, ovdje nazočnima sabranu ovdje u katedrali. Kao nekoć «obalom Galilejskog mora», Gospodin je u ove dane prošao našom Panonskom ravnicom, đakovačkom i srijemskom biskupijom i pozvao svećenika našeg prezbiterija, profesora naše Teologije, Mons. Đuru Hranića, da stupi u zbor apostolskih nasljednika. Na prijedlog biskupa i uz podršku upitanih svećenika te imenovanjem Svetog Oca Gospodin ga je pozvao, da obdaren puninom sakramenta reda, kao pomoćni biskup đakovački i srijemski, u Božjemu narodu bude navjestitelj Evanđelja, «upravitelj milosti vrhovnog svećeništva», te da po svojoj službi pruža simbol ljubavi i jedinstva otajstvenoga tijela (usp. LG, passim).

3. Tko je biskup?

a) Služba naučavanja – Dragi Đuro, Ti stupaš u red biskupstva. Biskup je «glasnik vjere» (usp. LG 25) u propovijedanju Evanđelja. U trenutku ređenja na svakog biskupa mogle bi se primijeniti Gospodinove riječi što ih je on upravio proroku Jeremiji: «Evo, u usta tvoja stavljam riječi svoje» (Jer 1,9). Biskup je pozvan navijestiti cjelovito otajstvo Krista i u njegovom svjetlu poučavati pravu vrijednost čovjeka, ljudske osobe i «zemaljskih stvari». (usp. CD 12). I sami apostoli predali su povijesno-socijalnu dimenziju i propovijedanja i samog Kristovog Evanđelja. Ne treba se čuditi što su u propovijedanju prisutna društvena pitanja konkretnog čovjeka. Zanimanje za situaciju čovjeka, danas često uzdrmanu i mučenu na gospodarskom, socijalnom i političkom planu, jest trajna skrb nositi ljudima i narodima pomoć evanđeoskog svjetla i ljubavi. Upravo te teme su katkada nezahvalne, uzrok nevolja i za biskupe i za svećenike. Međutim, treba poslušati riječ apostola Pavla učeniku Timoteju: «Propovijedaj Riječ, uporan budi – bilo to zgodno ili nezgodno – uvjeravaj, prijeti, zapovijedaj svom strpljivošću i poukom» (2 Tim 4, 2).

b) Služba posvećivanja – Dragi Đuro, Ti ćeš biti postavljen da uz mene, dijecezanskog biskupa, budeš «upravitelj milosti vrhovnog svećeništva». U službi djelitelja svetih otajstava biskup je graditelj Crkve kao zajedništva u Kristu. Veliki «događaji» koji povijest, točnije rečeno, povijest spasenja, otajstveno pokreću prema njezinom ostvarenju, nisu ni osvajanja svemira, ni uspjesi tehnike – koji je doduše mogu obogatiti – nego sveti i posvetiteljski čini, tj. «veličanstvena djela Božja» (Dj 2,11), koja se ponavljaju u sakramentima, napose u sakramentu Euharistije. I samo posvećenje svijeta, ima svoju polazišnu točku i svoje početno ali istinsko ostvarenje u neprestanom djelu Krista «Gospodina», u vremenu i povijesno vidljivoga u našoj sakramentalnoj službi. Biskupi svjesni toga, osjećaju da «primjerom svoga života moraju pomagati one kojima upravljaju» (LG 26) i da tu službu mogu obavljati ne samo tako da «daju svjedočanstvo molitve», nego nutarnjim životom poticanim duhom molitve kao izvora svoje službe. Nitko kao biskup nije svjestan značenja Kristovih riječi Apostolima a po njima i njihovim nasljednicima: «Bez mene ne možete ništa činiti» (Iv 15,5).

c) Služba upravljanja – Dragi Đuro, osim proročke i sakramentalne službe primit ćeš ređenjem pastirsku službu kao pomoćni biskup. Kao što kaže Koncil: «Biskupi upravljaju posebnim, njima povjerenim Crkvama» (LG 27). Netko bi rekao: «Biskup ređenjem stječe autoritet i čast u Crkvi», no, obred ređenja biskupa kaže da je, «biskupstvo ime za djelo, a ne za čast, i treba da biskup bude više za služenje nego na čelu» (Rimski pontifikal 39). Papa Pavao VI je upozorio: «Dužnost je služenja nerazdvojiva od autoriteta, a ta je dužnost to veća što je veći autoritet…. Ni uzdizanje pojedine ljudske osobe, ni traženje građanske religiozne slobode ne oslobađaju od velikodušnog, poučljivog i urednog pružanja našeg služenja na dobro braći i porasta crkvenog života». Kao pastir koji služi biskup treba hrabriti i sokoliti, poticati i podržati ali i izazivati, protresati zahvaćene mrtvilom i zadovoljne sa samima sobom, pozivati suradnike da iskoriste svoje najbolje talente. Biskup posebnim darom (karizmom) pozvan je razlučivati, poticati i koordinirati druge karizme, ne gušiti ih ili izjednačavati. S jedne strane, ne smije nikako uništiti izvornost, genijalnost, mnogovrsnost različitih karizmi, s druge strane, mora odgovorno bdjeti da mnogostrukost ne ugrozi jedinstvo Kristova tijela, Crkve.

4. «Duc in altum» – «Izvezi na pučinu»

Želju Svetoga Oca da ga, na temelju preporuke biskupa i suglasnosti pitanih svećenika, imenuje pomoćnim biskupom đakovačkim i srijemskim profesor Đuro je doživio kao Šimun Petar na obali Genezaretskog jezera. Zato je za svoje biskupsko geslo uzeo Isusovu riječ upućenu Petru iz današnjeg evanđelja, riječ vodilju Apostolskog pisma Svetog Oca «Ulaskom u novo tisućljeće»: «Duc in altum – Izvezi na pučinu». Gospodin je tu riječ upravio Petru, nakon što se on zajedno sa svojim sudrugovima mučio cijelu noć, a da nije ništa ulovio. No, usprkos razočaranju i negativnim rezultatima svoga dotadašnjeg truda, Šimun, pun pouzdanja u Isusa, poslušao je i zajedno sa svojim sudrugovima ulovio mnogo riba.

Dragi Đuro, mnogima je poznato koliko si svojih naravnih i nadnaravnih, naslijeđenih i stečenih darova kao svećenik i profesor uložio na dobro naše biskupijske zajednice i naše Crkve. No, Gospodin je htio više! Sada ti je, kao biskupu, «izvesti na pučinu». – Na koju to pučinu? To je pučina trećeg tisućljeća. To je pučina naše velike đakovačke i srijemske biskupije, u ratu teško stradale, duhovno i materijalno. To je pučina naših razorenih župnih zajednica koje se liječe od zadobivenih rana. To je pučina naše Druge biskupijske sinode đakovačke i srijemske po kojoj želimo snagom Duha Svetoga dublje proniknuti u biće naše biskupijske zajednice, suočiti se s njezinim potrebama i zahtjevima. To je pučina «nove evangelizacije» i sakramentalnog života po kojoj želimo «da po kršćanskom životu zasja novo lice Crkve, ljudskog društva i čitavoga svijeta». To je pučina zauzetosti na formiranju angažiranih, crkveno otvorenih i ozbiljnih vjernika-laika, koji zajedno s biskupima i svećenicima rade na apostolskom djelu, koje, kao što kaže ovaj obred biskup ne odbija da ih rado sasluša (usp. Rimski pontifikal, br. 39). To je pučina izgradnje boljega svijeta kroz praštanje i pomirenje te promicanje zajedništva na osjetljivom području ekumenske zauzetosti. To je pučina naše društvene zajednice u kojoj katolici, predvođeni svojim biskupima i svećenicima ne žele biti u vlastitoj domovini «katolička manjina», čiji se glas ne poštuje ili uopće ne čuje.

5. «Ali na tvoju riječ bacit ću mreže»

Kad je Isus pozvao Šimuna Petra: «Izvezi na pučinu i bacite mreže za lov», Petar je u svojoj iskrenosti odgovorio: «Učitelju, svu smo se noć trudili i ništa ne ulovismo, ali na tvoju riječ bacit ću mreže». Taj nam evanđeoski odlomak govori o nedostatnosti naših sredstava i osobnih sposobnosti. Posve razumljivo, čovjek gleda svijet i sudi životne stvarnosti i osobe vlastitim kriterijima, razmišljanjem i planovima, a iskreno govoreći, i prema vlastitim instinktima i potrebama. No sve to što živimo ili činimo prema našim ljudskim mjerilima neminovno očituje svoje granice i ostavlja nas nezadovoljnima ili razočaranima.

Gdje i kako smo bacili mreže? Ako smo to činili slijedeći vlastite kriterije, udovoljavajući vlastitim potrebama, čuvajući vlastitu sigurnost, samo zato da pokažemo kako smo mi snažni i ustrajni, tada doista često ostajemo razočarani što nismo «ništa ulovili», iako smo se «svu noć trudili». U razočaranju, u nezadovoljstvu, redovito se krije neki oblik rezignirane svijesti o konkretnoj stvarnosti. Zapravo, Petar ribar iz Galileje, ne pokazuje ljutnju što nije ulovio ništa; u njegovim riječima više uočavamo rezignaciju u kojoj se ne može ništa učiniti.

I u našem vjerničkom iskustvu i crkvenom životu ima razočaranja zbog kojih smo tako često i bez nade u pobjedu dobra. To se često očituje u obliku tihe neaktivnosti, ili začahurene srdžbe, u nesposobnosti krenuti u pothvate i izreći sudove, pa se onda, nažalost, više prilagođujemo ritmu, mislima i željama svijeta, negoli Boga.

U takvim okolnostima slušamo Kristovu riječ: «Izvezi na pučinu». Riječ je upravljena ne samo biskupu Đuri, nego svima nama, biskupima, svećenicima, i ostalim vjernicima, cijeloj crkvenoj zajednici. Petar je pun povjerenja u Gospodina bacio mreže. U ovom svečanom činu biskupskog ređenja Mons. Đuro pred svima nama izriče svoju spremnost, da će pun pouzdanja u Gospodina u biskupskoj službi «izvesti na pučinu». No, to je prilika da mu i mi kao biskupski zbor obećamo našu bratsku suradnju, a kao biskupijska zajednica svećenika i vjernika izrazimo spremnost podrške u molitvi i suradnje u biskupijskim pothvatima. Zato smo i pozvali na ovu svečanost članove župnih ekonomskih i pastoralnih vijeća i vjeroučitelje, naše prve suradnike u župama i u Crkvi općenito.

Biskup Đuro je svjestan da to neće biti lako. Zato je u svoj biskupski grb stavio znak pšeničnog zrna, da ga ono podsjeća, kako umirući klija na novi život i tako donosi plod. Biskupska služba sa sobom nosi autoritet i čast, ali prije nego što je čast, ona je služenje. Biti biskup ne znači biti pozdravljan i veličan. Želiš li, dragi Đuro, kao biskup u svome životu i u svojoj službi donijeti ploda, on doista moraš biti zrno, bačeno u zemlju, moraš umirati u svome nesebičnom služenju da bi donio ploda.

«Izvezi na pučinu»! Tko nam to govori? – Govori nam Krist kome u slavlju naše Druge biskupijske sinode kličemo: «Ti si Krist – za nas i za sve ljude» – govori nam da se s nadom uputimo prema novom tisućljeću, koje se pred nama otvara kao beskrajni ocean.

Neka našega biskupa Đuru, te sve biskupe predvođene Rimskim biskupom, i sve svećenike, redovnike i redovnice, i sve ostale vjernike na tom odgovornom poslu bacanje mreže predvodi ona koju zazivamo «Zvijezdom mora, Zvijezdom nove evangelizacije». Amen.