Propovijed kardinala Bozanića

Draga braćo i sestre u Kristu, predragi vjernici!

1. Radosno i srdačno pozdravljam sve vas nazočne u ovoj Stepinčevoj katedrali. Obraćam se svakom od vas osobno prigodom slavlja Svjetskog dana posvećenog života.

Danas, u ovoj našoj Katedrali, na osobiti način čestitam ovdje nazočnom ocu Valentinu Pozaiću, članu Hrvatske pokrajine Družbe Isusove, na biskupskom imenovanju, jer ga je upravo s današnjim danom Sveti Otac Ivan Pavao II. imenovao pomoćnim biskupom zagrebačkim. Zahvalan sam Božjoj providnosti i Svetom Ocu za taj novi dar Zagrebačkoj nadbiskupiji. Pater Pozaić svojim posvećenjem pripada velikom redovničkom dijelu Zagrebačke Crkve, vama dragi redovnici i redovnice. Znakovito je što je upravo danas, na Dan posvećenog života, imenovan biskupom. Za biskupa će biti zaređen u ovoj Katedrali u subotu, 19. ožujka ove godine, na blagdan Sv. Josipa. Njemu ćemo na poseban način povjeriti brigu za redovnike, redovnice i sve osobe posvećenog života u našoj Nadbiskupiji. Stoga vam, draga braćo i sestre, s velikim pouzdanjem preporučujem u molitve našeg novog brata u biskupstvu.

Neka vas danas, predraga braćo i sestre, na blagdan Prikazanja Gospodinova, Duh Sveti obdari dubljom svijesti o ljepoti primljenoga dara – redovničkoga posvećenja i ujedno potakne na veliku odgovornost koju ste posvećenjem primili.

Pozivam vas da u ovoj Euharistiji posebno molimo za Svetog Oca, koji se sada, zbog zdravstvenih tegoba, nalazi u bolnici.

Započeli smo Euharistijsko slavlje procesijom s upaljenim svijećama koje su znak Kristova svjetla. Uzdignimo pogled k Isusu. Zagledajmo se u Krista. Promatrajmo ga Šimunovim očima. Duh Sveti je prosvijetlio i učinio prodornima Šimunove oči. Ispunio je srce tog «pravednog i bogobojaznog» (Lk 2,25) čovjeka koji je blagoslivljajući Boga ispovijedio da je dijete Isus, koje je majka Marija u naručju donijela u hram, Spasitelj svijeta, «svjetlost na prosvjetljenje naroda» (Lk 2, 32).

Primivši dijete u naručje, starac Šimun je blagoslivljajući Boga molio: «Sad otpuštaš slugu svojega, Gospodaru, po riječi svojoj u miru! Ta vidješe oči moje spasenje tvoje, koje si pripravio pred licem svih naroda: svjetlost na prosvjetljenje naroda, slavu puka svoga izraelskoga» (Lk 2, 29-32).

Gospodine, daruj i nama srce koje će te željeti, tražiti i pronaći. Daruj i nama oči koje će te gledati, razmatrati i u tebi prepoznati neiscrpan izvor spasenja, života i radosti za cijeli svijet: za sve narode i svakog pojedinca!

2. Ispovijedanje da je Krist svjetlo uvodi nas u tajnu Božjeg otajstva. Evanđelist Ivan piše: «Svjetlo u tami svijetli i tama ga ne obuze» (Iv 1,5). Navijestio ga je i psalmist riječima: «Odjeven veličanstvom i ljepotom, svjetlošću ogrnut kao plaštem» (Ps 104, 2), a sveti je Pavao zapisao: «prebiva u svjetlu nedostupnu» (1 Tim 6,16).

Božje svjetlo doista je nedostupno. Ono nadilazi ljudsku narav i stoga je čovjeku nemoguće u nj stupiti. Ali, Bog u neizmjernoj ljubavi prema čovjeku želi svoje svjetlo učiniti dostupnim, još više, on želi da čovjek u njemu prebiva.

Stoga je Božje svjetlo iskonsko, izvorno i prvobitno svjetlo koje rasvjetljuje sve ljude i sve stvari.
Naum Božji ostvaruje se u Isusu, ali kada i kako?

Odgovor pronalazimo u Proslovu Ivanova evanđelja, gdje o Riječi, ili o Sinu vječnoga Oca koji se utjelovio i čovjekom postao, piše: «U njoj bijaše život i život bijaše ljudima svjetlo» (Iv 1, 4).
Kad se u vremenu, «u punini vremena» (usp. Gal 4, 4), Sin vječnoga Oca utjelovio u krilu nazaretske djevice Marije, božansko svjetlo nastanilo se u čovječanstvu i potpuno ga obasjalo. U tom malenom, krhkom i siromašnom djetešcu koje su pohodili betlehemski pastiri, sjaji, iako skrivena, Božja slava i njegovo svjetlo.

Naviještajući rođenje Mesije spasitelja, drevni ga je prorok nazvao velikom svjetlošću: «Narod koji je u tmini hodio svjetlost vidje veliku; one što mrklu zemlju obitavahu svjetlost jarka obasja» (Iz 9,1).

Nije slučajno što evanđelisti, pripovijedajući o Isusovu ređenju, potanko opisuju svjetlosne znakove koji su popratili taj događaj. Luka je, primjerice, zapisao: «Slava ih Gospodnja obasja» (Lk 2,9). Matej govori o «zvijezdi» koja je svojim svjetlom dovela mudrace Kristu da mu se poklone. (usp. Mt 2, 1 ss). Ivan u svom Proslovu bilježi: «Svjetlo istinsko koje prosvjetljuje svakog čovjeka dođe na svijet» (Iv 1, 9).

3. Pitamo se na koji način i u kojem smislu Krist izgrađuje kršćanina da cijelim svojim bićem, prije nego djelima, postane svjetlom? Drugim riječima, ako «identitet» kršćanina treba biti svjetlo, kojim sadržajima i čime se on mora hraniti i izgrađivati?
Dopustimo da nas, odgovarajući na ova pitanja, vode Isusove riječi kojima je na Tomin upit: «Gospodine, ne znamo kamo odlaziš. Kako onda možemo put znati?» (Iv 14, 5) Isus neočekivano svečanim tonom odgovorio: «Ja sam Put i Istina i Život» (Iv 14, 6).
Evo odgovora na pitanje! Isus ulazi u život, štoviše, u dubinu srca, u biće svoga učenika, darujući mu trostruko svjetlo: svjetlo istine, novoga života i puta kojim treba kročiti kroz život.

Isus nas rasvjetljuje darujući nam Riječi istine, izlažući nam Evanđelje, «radosnu i blagu vijest». Koju istinu? Koju vijest? Onu koja nam otvara oči da možemo razmatrati Božje lice, koja nas uvodi u otajstvo ljubavi, koja nam otkriva pravo čovjekovo lice te uzvišenost ljudskoga dostojanstva.

Zahvaljujući Isusu i njegovim riječima – a to su riječi «života vječnoga» (Iv 6,68) – mi smo spoznali da je Bog ljubav, očinska i milosrdna ljubav, kao i to da je čovjek stvoren na sliku Božju, pozvan postati djetetom Božjim, otajstveno i stvarno dijeleći božanski život. Svjedoči nam to i koncilski dokument: «Krist, novi Adam, objavljujući misterij Oca i njegove ljubavi potpuno otkriva i čovjeka njemu samome te mu objavljuje uzvišenost njegova poziva» (GS 22).
Da, Isus nas prosvjetljuje darujući nam riječi istine. To je svjetlo koje treba prebivati u našem razumu. Ovo svjetlo u dubini našeg bića, u našoj savjesti, stvara novu moć rasuđivanja koja nam omogućuje da shvaćamo i tumačimo svoj život kao i živote drugih ljudi, društvene događaje i povijesne činjenice onako kako ih Krist vidi i vrednuje.

On, vječna mudrost Očeva, postaje izvorom naše mudrosti, zahvaljujući kojoj možemo gledati Kristovim očima i suditi Kristovim umom i mislima. Apostol Pavao to vrlo jednostavno potvrđuje riječima: «Jer tko od ljudi zna što je u čovjeku osim duha čovječjega u njemu? Tako i što je u Bogu, nitko ne zna osim Duha Božjega. A mi, mi ne primismo duha svijeta, nego Duha koji je od Boga da znamo čime nas je obdario Bog… A mi imamo misao Kristovu» (1 Kor 2, 11-12. 16).

Isus nas još snažnije i djelotvornije prosvjetljuje prodirući u najdublje pore našeg bića pozivajući nas da postanemo dionicima njegova života, novoga života, njegove «milosti». Svjetlost i život se tu susreću. Svjetlo izražava najdublju istinu o sebi upravo time što je ono život. Potvrđuje to i sveti Ivan u Proslovu svoga evanđelja govoreći o Riječi Božjoj koja dođe na svijet: «U njoj bijaše život i život bijaše ljudima svjetlo» (Iv 1, 4).

Božanski život, život Presvetog Trojstva, stvara u nama potpuno nove odnose spoznaje i ljubavi koji prožimaju i obuhvaćaju našu povezanost s Bogom i ljudima. Milost Krista, jedinorođenoga Sina Božjega, prvorođenca među mnogom braćom (usp. Rim 8, 29), rađa u našim srcima novi život, nerazdjeljivo sinovski i bratski. Slikom-stvarnošću svjetlosti, predstavlja sveti Ivan Boga u svojoj prvoj poslanici: «Bog je svjetlost i tame u njemu nema nikakve!… Ako u svjetlosti hodimo, kao što je on u svjetlosti, imamo zajedništvo jedni s drugima i krv Isusa, Sina njegova, čisti nas od svakoga grijeha» (1 Iv 1 5. 7).
Isus nas prosvjetljuje primjerom svoga života, urezujući u naša srca novu zapovijed ljubavi. Svjetlom svoga primjera i snagom svoje zapovijedi Isus postaje našim «putem», mogli bismo reći «sigurnim putem» kojim možemo svakodnevno smjelo kročiti, nasljedujući njegov život i živeći po njegovu primjeru.

Riječi psalmiste – «Tvoja je riječ nozi mojoj svjetiljka i svjetlo mojoj stazi» (Ps 119, 105) – potpuno se ostvaruju u Isusu Kristu, «svjetlu života». On za nas, za naše odluke i izbore, stavove i svakodnevno ponašanje, postaje savršenim, privlačnim uzorom te istovremeno i zahtjevnom i oslobađajućom zapovijedi. Poslušajmo ponovo Isusove riječi: «Ja sam svjetlost svijeta; tko ide za mnom neće hoditi u tami, nego će imati svjetlost života» (Iv 8,12).

Ako se to odnosi na cjelokupni moralni život, osobito se odnosi na njegovo središte, na srž koja se sastoji u ljubavi prema Bogu i bližnjemu, osobito u bratskoj ljubavi. Snažnim, prodornim riječima evanđelist Ivan govori o «staroj» i «novoj» zapovijedi: «jer tama prolazi, svjetlost istinita već svijetli. Tko veli da je u svjetlosti, a mrzi brata svojega, u tami je sve do sada. Tko ljubi brata svojega, u svjetlosti ostaje i sablazni u njemu nema. A tko mrzi brata svojega, u tami je, u tami hodi i ne zna kamo ide jer mu tama zaslijepi oči» (1 Iv 2, 8-11).
Kao što je Sin Božji Svjetlo Svjetla isto tako je i kršćanin svjetlo svjetla, svjetlo rođeno od Svjetla. Za nas je otajstvo svjetla osoba Krista Gospodina, a po njegovu slobodnu i besplatnom daru to je i svatko od nas, jer nas je preobrazilo svjetlo istine, života i puta. Krštenjem postajemo dionicima otajstva svjetla Kristova i sami «Gospodinovo svjetlo». Krštenjem postajemo «novi ljudi» i zato su krštenje prvi kršćani rado znakovito nazivali «prosvjetljenjem».

Razmatranje ovih istina potiče nas na duboku zahvalnost i radosno divljenje pred tajnom Kristova svjetla koje nas je u Kristu dotaklo i obnovilo. Prihvatimo i izmolimo molitvu svetog Klementa Rimskog: «Gotovo se izgubismo u tami kad nam on priteče svojim svjetlom. Očinski nas naziva svojom djecom. Zasljepljena razuma podali smo se ljudskim djelima. I kad je smrt postala našim životom, on nam je pritekao svojim milosrđem da nas spasi. Kad nam je ponestalo nade, obdario nas je svojom nadom. Pozvao nas je iz ništavila u život» (Druga poslanica, Propovijed).

4. Ako živimo u svjetlu, u trostrukom smislu o kojem smo upravo govorili –prihvaćajući u vjeri Riječ Božju, živeći po milosti božanskim životom, nasljedujući životom Kristovu ljubav – ne samo da ćemo mi biti svjetlo, nego ćemo postati svjetlom za druge.

Dakle, biti svjetlo u Gospodinu, živjeti u njegovu svjetlu po primljenom «daru», znači imati «poslanje» svjedočeći donositi ovo svjetlo drugima. Milost svjetla budi u nama jasno poslanje, neuništiv poticaj, neodgodivu odgovornost: donositi svjetlo drugima, svima koji žive uz nas, svima koje susrećemo u svakodnevnom životu i radu.

Bog nam nije darovao svjetlo da ga zadržimo samo za sebe, živeći i uživajući u njemu manje ili više sebično, već da ga darujemo i drugima, ponizno, ali s ponosnom radošću. Carigradski biskup, Ivan Zlatousti (344/345-407), ovako to tumači: «Kad nas je Krist nazvao svjetlom, želio je upozoriti da smo obdareni ne samo radi sebe već poradi mnogih. Svjetiljka ne svijetli sebi, već onima u mraku. Ni ti nisi svjetiljka koja uživa u svom svjetlu, nego si pozvan privoditi izgubljene k Svjetlu. Čemu služi svjetiljka ako ne svijetli onima koji su u tami? Čemu služi kršćanin ako nikoga ne obrati kreposnom životu?» (Popovijed o nekim dijelovima Novoga zavjeta, 2).

Isus od nas traži ovu otvorenost prema drugima, ovo «poslanje». Zahtijeva to od nas vrlo jasno i odlučno: «Vi ste svjetlost svijeta. Ne užiže se svjetiljka da se stavi pod posudu, nego na svijećnjak da svijetli svima u kući» (Mt 5, 14-15). Završava željom koja zvuči poput stroge opomene i poput ohrabrenja na oduševljeno svjedočenje: «Tako neka svijetli vaša svjetlost pred ljudima da vide vaša dobra djela i slave Oca vašega koji je na nebesima» (Mt 5, 16).
Ako je Krist svjetlo svijeta, i naše svjetlo, onda smo dužni darivati drugima svjetlo koje već mijenja i obnavlja naš život. Ta se dužnost izražava «svjedočenjem za Svjetlo».

5. «Tako neka svijetli vaša svjetlost pred ljudima da vide vaša dobra djela i slave Oca vašega koji je na nebesima» (Mt 5,16).
Koja su to vaša dobra djela, vas posvećenih osoba? Koji je posebni sadržaj vašega poslanja i vašega svjedočenja u Crkvi i u svijetu?
To je vaš život, vaš svakodnevni život, življen u odlučnoj i velikodušnoj vjernosti «zavjetima» koji su znak vašega posvećenja i poziv na radikalan hod za Kristom Gospodinom.
Želim da vaše posvećenje po zavjetima, uz sve milosti i odgovornosti koje u sebi sadrži, ne bude samo stvar vaše bliže ili daljnje prošlosti, već bitni i nezaobilazni dio vaše sadašnjosti. Neka ožive, neka ponovo postanu idealom vaših svakodnevnih nastojanja!

Želim da svoje zavjete ne osjećate i ne živite kao neku običnu stvarnost, jedanput prihvaćenu i rekao bih gotovo nepromjenjivu, već kao dinamičnu stvarnost u trajnoj izgradnji s ciljem da vas svakim danom sve više oduševljavaju i obuzimaju.
Želim da vaši zavjeti – čistoće, siromaštva i poslušnosti – pronađu svoj duboki smisao i temelj, ili bolje, svoje žive korijene u nesebičnoj ljubavi prema Isusu Kristu Zaručniku i Crkvi njegovoj Zaručnici. Naime, ako ne ljubimo, ako tako ne ljubimo, nije moguće živjeti čistoću, siromaštvo i poslušnost prave djece, djece svjetla!
Želim da posebno uzljubite svoj zavjet siromaštva i posvjedočite svima koliko oslobađa i koliku evanđeosku snagu poslanja sadrži ovaj zavjet.

Zavjeti čistoće i poslušnosti također sadrže važne poruke i daju dragocjeno svjedočanstvo našem društvu i u njemu prevladavajućoj kulturi. Oni su, naime, izazov društvu i kulturi koji ne shvaćaju ili odbacuju pravo uređenu ljubav te omalovažavaju poslušnost kao oduzimanje slobode.

No, osobno sam uvjeren da upravo zavjet siromaštva ima snažan utjecaj i može dati izuzetno svjedočanstvo današnjem svijetu i ne samo onima koji se svim sredstvima i na sve moguće načine, bezobzirno bore za bogatstvo kao jedinu i najveću vrijednost života, nego i onima koji trpe od različitih oblika suvremenog siromaštva, često u najbogatijim, potrošačkim i hedonističkim slojevima društva.
Živite zavjet siromaštva ne samo u svojim srcima, nego čitavim svojim životom. Neka ga ne žive samo pojedinci, nego cijele kongregacije, instituti i redovničke zajednice. U tom smislu želim da se češće prisjetite svojih utemeljitelja i utemeljiteljica, da veoma ozbiljno promišljate o siromaštvu na počecima svojih redovničkih zajednica. Neka vaš život bude znak i plod onoga što ste pronašli i uvijek iznova pronalazite u Bogu izvoru svega bogatstva i radosti. Upravo tako, vi trajno dajete svoj doprinos obnavljanju misionarskog lica naše Crkve.

Draga braćo i sestre, neka nas na putu za Kristom Svjetlom svijeta prati Presveta Bogorodica Marija, koja je danas Isusa prikazala u hramu. Amen.