Propovijed zadarskog nadbiskupa Ivana Prenđe

Čitanja: Gal 4,4-7; Ps. 145; Lk 2.16-20

1. Draga braćo i sestre, dragi hrvatski hodočasnici! Dvije poruke zapljusnuše naše duše u ovaj sveti čas pod svodovima ove Marijine bazilike: Prva je
“Kada dođe punina vremena,
odasla Bog Sina svoga:
od žene bi rođen,…
da podložnike Zakona otkupi
te primimo posinstvo” / usp.Gal 4,4-5/
Druga je: Pastiri pronađu Mariju, Josipa i novorođenče gdje leži u jaslama. Marija u sebi pohranjivaše sve te događaje i prebiraše ih u svome srcu” / usp. Lk 2,16-20/.
Obje misli izriču središnji događaj ljudske povijesti: radi nas ljudi i radi našega spasenja siđe s nebesa Sin Božji, Jedinorođena Riječ Očeva.

2. Božje sinovstvo nam je darovano kako bismo postali kvasac preporoda čovječanstva. Darovano nam je po Mariji jer “Sin nam je darovan”. Postao je u povijesti, građanin Zemlje, dijete Betlehema, Nazarećanin životom i odgojem, #!#!slava Izraela, svjetlo naroda#!#! / usp.Lk 2,32/, po žrtvi križa i slavnom uskrsnuću u Jeruzalemu. Njegova slava, slava Otkupitelja, došla je i do obala našega Jadrana i ravnica naše Slavonije. Djeca smo Crkve od sedmoga stoljeća. Prihvatili smo Kristovo Evanđelje i dičimo se vjernošću naših otaca Petrovu nasljedniku. Ostali smo, i trajemo, na prostorima nama najdražima na svijetu jer smo, poput Marije, sve događaje naše kršćanske povijesti pohranjivali i prebirali u svojim srcima. I ne samo neka od pokoljenja. Sva dosadašnja hrvatska pokoljenja!
I vi ste svjedoci tome! Danas! Ovdje u Rimu! U nadrevnijoj Marijinoj Crkvi. I kao narod shvatili smo i prihvatili dimenziju križa kršćanske vjere, tako smo u našoj vjeri prigrlili Mariju. Njezin lik i njezin život omilio je srcu kršćanskom u našem napaćenom narodu. Naše povijesno hodočašće vjere bilo je hodočašće s Marijom.
I naše sadašnje hodočašće zahvalnosti Svetom Ocu započinjemo naših svetim skupom u crkvi Svete Marije Velike. Ponosni smo što prijeđosmo prag ove znamenite crkve u koju su došli sv. Ćiril i Metod moliti Papu Hadrijana II da im odobri bogoslužne knjige pisane na starohrvatskom pismu. To odobrenje je bilo od presudnog značenja za našu nacionalnu i vjersku opstojnost. Otvorilo je vrata slavljenju Boga na našem materinskom jeziku, tisuću godina prije II. Vatikanskog sabora kada su to mogli činiti i drugi narodi u Crkvi.
U ovoj crkvi počivaju i zemni ostaci sv. Jeronima, velikog crkvenog oca i znalca Svetoga pisma.
U ovoj crkvi je svoju Mladu misu slavio blaženi Alojzije Stepinac, svjedok naše vjernosti Kristu i Crkvi.

3. Sveti Otac Ivan Pavao II. na svom 100. pastoralnom pohodu našoj Crkvi i Domovini, gotovo na svakoj postaji svoga pohoda, u Krku, u Rijeci, Dubrovniku, i Osijeku, a posebno u Zadru, stavljao nam je Mariju za uzor naše vjernosti Kristu. On, apostol, pastir i prorok našega vremena, kao nitko drugi, može s motrišta, odakle se vidi lice Crkve i obrisi suvremene civilizacije procijeniti potrebe Crkve i svijeta. Zato je šaljući poruku cijeloj Crkvi progovorio posebno nama. Htio nas je ohrabriti u našoj vjeri, ojačati u našem apostolskom žaru, i utvrditi u zajedništvu i vjernosti Crkvi.
Dao je svojoj Crkvi koja je u Hrvatskoj cijeli jedan program za sadašnjost i budućnost.
Sjetimo se tog programa: Marijina kao i na Pedesetnicu, kroz stoljeća, nastavlja biti duhovno nazočna s vjernicima i s njima zajedno moliti za izljev darova Duha Svetoga na Crkvu koja se suočava s izazovima svoga vremena. Stoga je Crkva pozvana računati na nju u svom poslanju jer ona moli za Crkvu i s Crkvom.
Kao što je okupila oko sebe učenike i apostole, koji su bili izvrgnuti kušnji da pođu svojim putem, danas svojoj stvarnom nazočnošću u Crkvi, okuplja ovo pokoljenje kršćana da se upuste u pustolovinu poslanja kako bi posvjedočili Otajstvo utjelovljenog Sina Božjega i prepoznali snagu Evanđelja koja je dana za lijek i ovome ljudstvu..
Nama je u Hrvatskoj rečeno da prebirući u srcu, poput Marije sve događaje koji su sastavni dio vjere, stanemo pred onom njezinom riječi koju je rekla u Kani: #!#!Što god vam rekne, učinit#!#! / usp. 2,5/.
A govori nam svojom riječi i svojim životom. Oni su uzvišena škola života u kojoj se školuju apostoli Kristovi. Marija sve one koji prihvaćaju njezinu raspoloživost Bogu prati svojim trajnim zagovorom kod Oca.
Sveti Otac je Mariju u više navrata nazvao prvom zvijezdom nove evangelizacije. On je sav obuzet žarom naviještanja Kristova otajstva svijetu, ali i svojoj Crkvi koja s odgovornošću gleda brojne sinove i kćeri koji su kršteni a čija je vjera izblijedjela i ne donosi plodove života i svjedočanstva. “Od Marije, reče, draga braćo, naučite biti vjerodostojni svjedoci i velikodušni apostoli, pružajući svoj doprinos velikom djelu nove evangelizacije. I uvijek imajte na umu da pravi apostolat kao preduvjet traži osobni susret s Isusom, Živim Gospodinom” /usp. Otk. 1, 17-18/.

4. Da bismo zaista bili pouzdani suradnici Kristovi zajedno s Marijom, pozvani smo prihvatiti njezin put rasta u vjeri i vjernosti. Svi mi, obitelji i pojedinci, naši mladići i djevojke, osobe posvećenog puta, svećenici, i biskupi Crkve.
Slušati Riječ Božju i opsluživati je uvijek je najispravniji put autentičnog kršćanina. Svoju vjeru svi mi hranimo Otajstvima vjere, posebno Euharistijom i sakramentom pomirenje. Molitva je također stup našeg duhovnog života i apostolata.
Naša Crkva nikada ne smije zaboraviti najkonkretniji pastoralni program iz Nina, za Branimirove godine, 1979. koji su naši biskupi u velikoj devetnici 13 stoljeća kršćanstva u Hrvata predložili svojoj Crkvi: “Hrvatska katolička obitelj dnevno moli i nedjeljom slavi Misu”. To je spomenuo Sveti Otac upravo u Rijeci gdje je govorio o obitelji i njezinom putu do zrele vjere i odgovornosti u Crkvi.
Upravo o tome je govorio Ivan Pavao II. i na audijenciji nakon posjeta Hrvatskoj: “Marijina prisutnost u crkvenoj zajednici, nenametljiva i ponizna, potiče na molitvu i život po Duhu. To je kontemplativna prisutnost, kadra dozvati u svijet pastira i vjernika prvenstvo nutarnjeg života, slušanja i prijanjanja uz Božju Riječ, što je nužni uvjet za uvjerljiv i djelotvorni evanđeoski navještaj”. Iz takve vjernosti, života prožeta Riječju i molitvom rađat će se nova duhovna zvanja, muška i ženska, svećenička i redovnička, kao jamstvo apostolske spremnosti naše Crkve za nadolazeća vremena.
I na kraju neka nas sve ovdje nazočne, hodočasnike iz Hrvatske, kao u molitvi ponese i u naša Marijina svetišta pjesnikova riječ:
Hodočasnici,
Trsat
I Krasno.
I Sinj
I Aljmaš
I Bistrica

Išli su tako natašte
Na veliko hodočašće,
Kroz polja i brda,
I vinograde i bašte

Mi čudaci i bosjaci,
Išli smo, išli smo
Našu Majku obaći.

Uzimali smo štap
Od mekog drveta ljeta
I išli neumorno
za Zvijezdom
za Zorom svijeta

Umivala nas je rosa
I zvižduk drozda i kosa…
Sav dan nas je palilo sunce,
A mi smo išli, išli
Na nedostižne vrhunce.
Majko, mi smo Tvoji hodočasnici. Molimo te za Svetoga Oca, za našu domovinu Hrvatsku, za sve njezine sinove i kćeri. Uskori našu slogu i zajedništvo. Povedi nas ususret svome Sinu, čije lice na zemlji želimo svjedočiti, a u nebu gledati. Amen

Ivan Prenđa, nadbiskup zadarski