ROĐENJE DJETETA – PREPOROĐENJE ČOVJEKA

Draga braćo i sestre u Kristu!
Blagoslov i mir od Boga Oca i Sina i Duha Svetoga!

Ne odvaja se radost i sreća od čovjeka, nego se čovjek odvaja od radosti i sreće. Nije se radost i sreća odvojila od Adama i Eve, nego su je oni napustili. Iskonskim grijehom čovjek je jednostavno raskinuo “ugovor” sa svojim Stvoriteljem, sa svojim partnerom. Time je izgubio onu direktnu vezu “licem u lice”. Povjerovao je da sam svojim voljom i vlastitom snagom može ostvariti svoju sreću na životnom putu. Upao je u tamu vlastite nemoći, nesigurnosti, dezorijentiranosti, osamljenosti. Što je dublje tonuo, to je više osjećao čežnju za radošću i srećom, za božjom blizinom. Bog s druge strane uvijek je vjerovao svome ugovornom partneru, svome ljudskom savezniku. On ga ne zaboravlja ni nakon čovjekova izlaska iz punog zajedništva, on ga brižno i s ljubavlju prati poput čovjekove sjene, hrabri ga: osnažite ruke klonule, učvrstite se koljena klecava (Iz 35, 3), poziva ga na pomirbu i zajedništvo, on mu iznova daje obećanje svoje ljubavi i vjernosti.

U božićnom otajstvu Crkva upravo slavi ispunjenje Božjeg obećanja: evo Djevica će začeti i roditi sina (Iz 7, 14). Rođenje Bogočovjeka je Božji odgovor na čovjekovo lutanje, traženje, čežnju. U svjetlu božićnog otajstva svaki čovjek smije u svom životu računati na Božju blizinu u ljudskom obličju. Mnogo puta i na različite načine mu je progovarao riječima i djelima, po prorocima i događajima, po izgnanstvima i kaznama, po katastrofama i nevoljama, po čudesima, ali u ovo vrijeme mu progovara direktno po svome jedinorođenom Sinu (Heb 1, 1-2). U liku malog slabašnog i bespomoćnog djeteta svemogući Bog ulazi u kategorije čovjekova vremena i prostora i nudi mu svjetlo, snagu, sigurnost, otvara mu nadu u njegovu beznađu, daje mu svjetlo u njegovoj tami. Svojim dolaskom Bog je umnožio čovjekovu radost i uvećao njegovo veselje (Iz 9, 2). To je čovjeku najočitiji dokaz, da ga Stvoritelj ne ostavlja sama, da ga ne osuđuje i ne odbacuje, jer mu je čovjek bezuvjetno važan čimbenik, on je njegova “tražena” (Iz 62, 12). Bog se čovjeku približava u ljudskosti, da bi ga što bolje razumio u njegovoj nemoći i iz njegove nevolje spasio, da bi utješio svoj narod (Iz 52, 9), da bi njegovu srcu donio izgubljeni mir, da bi ponovo s njim uspostavio izgubljeno prijateljstvo, da bi ponovno sklopio s njim ugovoreni savez i ovaj puta ga zapečatio krvlju Sina svoga, i tako dade sebe za nas (Tit 2, 14). Mi podižemo pesnice na njega a on nas u svome Sinu grli, mi mu okrećemo leđa a on nam se u ljubavi približava.

“Dijete nam se rodilo i Sin nam je darovan” (Iz 9, 5), “I Riječ tijelom postade i nastani se među nama” (Iv 1, 14). Svjetlost jarka osvanu (Iz 9, 2). Tako kliču prorok Izaija i evanđelista Ivan. A mi se pitajmo kako to Bog ulazi u čovjekove sfere? Izabrao je čudnovat i iznenađujući put. Kralj kraljeva odbacuje svaki protokol i scenarij pri svome dolasku. Umjesto super modernog aviona on na ovu zemlju slijeće snagom Duha Svetoga, umjesto aerodromske piste on se spušta u betlehemsku štalicu, umjesto grimiznog skupocjenog tepiha on je na oštroj slamici, umjesto postrojenih vojnika njega dočekuju domaće životinje, umjesto visokih državnih dužnosnika i svjetskih moćnika, tu su neuki pastiri, umjesto državne himne anđeli pjevaju: “Slava na visinama Bogu a na zemlji mir ljudima, miljenicima njegovim” (Lk 2, 14). Bog, koga su stoljeća očekivala, izabrao je put svoga dolaska na zemlju u liku malog djeteta i tako pohađa narod svoj. Došao je na zemlju da ljude nikada više na ostavi. Rađa se u obitelji, koja mu u ime čovječanstva prikazuje kao prve poklone svoju nevolju i bijedu. Bog prihvaća svu ljudsku nemoć da bi od početka s patnicima patio, s bolesnima bolovao, sa žalosnima tugovao, s nesigurnima drhtao, s uplašenim strepio. Došao je u obitelji, ne da ju napusti, nego da u njoj trajno ostane i da ju posveti. U tom smislu papa Benedikt XV proglašava 1921, dakle prije ravno 80 godina, blagdan Svete obitelji, koju ne možemo odvojiti od božićnog otajstva.

Rođenje je u načelu radostan događaj. Iako je povezano sa strepnjom ono je rasterećenje, olakšanje i obogaćenje. Rođenje je urok veselja za roditelje, obitelj, rodbinu pa i cijelu zajednicu. Uz rođenje je povezana metafora “osjećam se preporođen ili nanovo rođen”. Takvu metaforu najčešće izričemo poslije velike neposredne smrtne opasnosti, koju smo ipak preživjeli, pa onda izbavljenje ili spas iz te situacije doživljavamo kao novo rođenje, kao novi rođendan, kako novi život. I samo rođenje može biti takav motiv da se čovjek osjeća preporođenim. Tako će reagirati majka, koja je nakon dva ili tri neuspjela pokušaja, donijela na sivjet život i zdravo dijete. Također i svaka pomoć i dobro djelo drugome daje čovjeku osjećaj da se nekom milosnom snagom ponovno rodio. Dakle rođenje temelj metafori preporođenja.

Bog rođenjem postaje dijete da bi čovjeka preporodio. Biti dijete znači započeti novi život, imati budućnost pred sobom. To je najskrovitija tajna božićnog otajstva. Upravo to otkriva Bog čovjeku, otkriva mu ono što sam nije uspio otkriti, da ima budućnost, da ga Bog voli, da ima novi život u zajedništvu sa svojim Bogom, da ga on želi uvesti u Božju obitelj. Bog se utjelovljuje i postaje čovjekom, da bi čovjek postao Božjim djetetom.

I tako dok u radosti srca i duše slavimo svetkovinu rođenja Bogočovjeka onda nas to otajstvo mora voditi prema vlastitom novom “rođenju” i preporođenju u kupelji naše vjere u konkretnosti života. Naša životna orijentacija mora biti svjesno drugačija, jer nam je On u životnoj tami postao novo svjetlo, svjetlo istinsko, koje tama ne obuzima a koje prosvjetljuje svakog čovjeka (Iv 1, 9). Tajnu otajstva “Rodio se Bog i čovjek” prepoznaše mali i beznačajni pastiri i tu radost drugima prenesoše i sve pozivaju: Dođite narodi, poklonimo se Gospodinu dušom, srcem i svim bićem svojim.

Na početku trećeg tisućljeća slavimo prvi Božić u ovom ozračju kako jest u Bosni i Hercegovini te u Vrhbosanskoj nadbiskupiji koja je sastavni dio ove države. Želim Vama, svećenicima, redovnicima, redovnicama, bogoslovima, sjemeništarcima, cjelokupnom katoličkom puku, svim našim obiteljima i njihovoj djeci, na poseban način prognanim i izbjeglim, koji i ovaj Božić proslavljaju na tuđem ognjištu, sretan i blagoslovljen Božić i sveto Isusovo porođenje, te da u Novoj 2002. godini preporođeni Kristovim rođenjem zadobiju obilje Božjeg blagoslova i milosti, te mognu “izvesti na pučinu” (Lk 5, 4) i posvjedočiti svoju vjeru. Srdačno Vas pozdravljam u Gospodinu i blagoslivljam.

Vinko kardinal Puljić.