Sestra Teresa Zukić: Crkvi je potrebna „erupcija hrabrosti“

Isprva je bila natjecateljska sportašica. Zatim je postala redovnica te je pisala mjuzikle za djecu. Sestra Teresa Zukić rođena je 5. kolovoza 1964. u Slavonskom Brodu te djeluje u Njemačkoj. Imala je životni put koji je uključivao i tešku dijagnozu raka. Godišnje održi preko 150 predavanja nastojeći osposobiti roditelje, vjeroučitelje i svećenike da djeci prenose radosnu vijest evanđelja na način da to djeca razumiju, zavole i prihvate. Sestra Teresa nositeljica je Ordena za zasluge Savezne Republike Njemačke, a odlikovana je i Bavarskim ordenom za zasluge 5. srpnja 2023. godine. Intervju koji je s njom 3. travnja vodila Verena Tröster prevodimo u cijelosti.

Često Vas nazivaju „njemačkim odgovorom na Sister Act (Redovnice nastupaju)“. Odgovara li Vam to?

U godinama kad sam radila mjuzikle, svakako. Naravno da mi to nije bila namjera, to je jednostavno bio Božji dar. Skladala sam i izvela devet mjuzikla – s gotovo 100 ljudi. Najmlađi je imao pet godina, najstariji 80. Išli smo i na mnoge katoličke dane ili ekumenske crkvene dane. U mjuziklima sam također izvodila rap i plesala, mislim da oni jednostavno zrače mojom životnom radošću. Stvarno se vidim u Sister Act, a smatram i da je film odličan. Puno se toga otvorilo, pa dobijete drugačiju sliku sestara. Tako da sam u potpunosti suglasna.

Mislim da se može reći da ste definitivno posebna žena. Kako biste opisali sebe?

Rekla bih da sam stvarno zaljubljena u Boga i ljude. Moj je život bio zabavna pjesma sve do mog obraćenja, a od tada je simfonija. Vidim da sam osoba koja nevjerojatno uživa u služenju Bogu i ljudima te čini sve da to postigne svaki dan. To je samo moj život. Malo sam ćaknuta, jer kako kaže papa Franjo, nismo kršteni vodom s limunom, nego Duhom Svetim – a on je kreativan i živ. Ja sam jednostavno sestra koja voli Boga i ljude.

Je li to još uvijek tako i nakon što ste se teško razboljeli? Prije četiri godine dijagnosticiran Vam je rak maternice. Šanse za oporavak bile su izuzetno male.

Moja prva reakcija je bila: zašto ne ja? Što me to čini privilegiranom da ne dobijem tako nešto? Tijekom razdoblja korone, to sam nakon čekanja danima saznala na vrlo neugodan način preko telefona. Za mene je uvijek loše kad netko kaže riječ i ne održi je. Ako vam liječnici obećaju da će nazvati u srijedu jer će tada biti spremni nalazi, a uvijek su prijetili da stvari ne izgledaju dobro, i čekate pa vas nazovu tek u petak, onda vam se naravno uvuče strah u dušu. Onda kad saznaš da imaš maligni, brzorastući tumor ne daju ti puno nade. Kad sam pitala hoću li preživjeti operaciju, a nisu rekli ništa, zapravo sam se prvi put u životu srušila. Počela sam plakati i jecati, ali onda sam odjednom zastala i rekla: „Ne, u to još ne vjerujem. Bog ima posljednju riječ“. A htjela sam vidjeti i je li istina sve što sam ljudima govorila svaki dan i čime sam ih motivirala. Rekla sam: „Bože, sad želim vidjeti da je sve to istina“ – i bilo je stvarno avanturistički.

Tema ustrajnosti nije Vam posve strana. Vi ste borac, primjerice u profesionalnom sportu: bili ste umjetnička gimnastičarka na gredi. Zatim su došli atletika i sedmoboj. Jeste li kao mlada osoba imali puno sportskih planova?

U svakom slučaju. Išla sam u sportski internat i brzo su rekli da imam talenta. Postati prvakinja Hessana na gredi bilo je naravno sjajno. Ali bila sam još vrlo mlada i ruka mi je nekako srasla uz oslonac. Uglavnom, morala sam prestati s gimnastikom kad sam imala dvanaest godina. To je bio šok jer je to bio moj život. Nismo bili vjernici. Za mene je to bila svrha života. Onda mi je jedna mamina prijateljica iz Sparkasse rekla: „Dođi na atletski stadion“. Onda sam otišla tamo u utorak i imala svoje prvo natjecanje u subotu. Tako je počelo. Zbog gimnastike sam bila toliko samouka da sam vrlo brzo naučila discipline. Tada sam bila svestrana igračica. I istina je, naučiš puno da prevladaš svoju tvrdoglavost. Puno sam trenirala i stvarno sam željela imati karijeru. Željela sam biti uspješna. Bila sam na prvenstvu Njemačke. Uglavnom sve je bilo usmjereno prema uspjehu. Bila sam i vrlo disciplinirana. Ako je trener rekao „deset trčanja“, onda sam napravila deset trčanja. Da ga nije bilo i da drugi kažu: „Ajde, napravimo dva kruga“ – ne, kod mene se to nije događalo.

Tim više čudi što ste sport, svoju tadašnju životnu svrhu, preko noći potpuno odbacili.

Da, to je ono ludo. Počelo je jedne noći u sportskom internatu. Moja prijateljica je bila trkačica na 400 metara i zajedno smo imale mali stan. Rekla mi je: „Hej, imam nekoliko knjiga koje želim srediti, stavit ću ih u tvoju sobu.“ Nisam ništa o tome razmišljala. Ležale su na podu pokraj mog kreveta. Probudila sam se oko 2:00 ujutro. Nisam mogla spavati, ali sam sutradan igrala košarkašku utakmicu i razmišljala sam: Čovječe, moram spavati. Tada sam pomislila: Slušat ću Queen – moju omiljenu grupu. Ali ni to nije pomoglo. Da, i onda sam pomislila: Čitat ću nešto, možda se opet umorim. I zapravo sam zgrabila prvu knjigu koja je bila tamo. Bila je to Biblija. Nikad prije nisam pogledala Bibliju i negdje sam je otvorila. Zatim je pisalo „Propovijed na gori“. Pa što je to? Kad sam pročitala rečenicu „Blago čistima srcem, oni će Boga gledati“ (Mt 5,8), bila sam egzistencijalno dotaknuta. Osjetila sam ljubav koja se ne može izraziti riječima. Već sljedeći dan na košarkaškoj utakmici bila sam potpuno drugačija. Bila sam jako faulirana u igri. I sigurno bih ranije uzvratila, no tada sam reagirala drugačije i rekla nešto lijepo. Onda sam opet osjetila ovaj mir. Vratila sam se kući i ponovno pročitala ovu knjigu. Tako je počelo. Do tog trenutka uvijek sam mislila da morate ispuniti neke uvjete da biste bili voljeni. Ako – tada. Ako puno treniraš, bit ćeš broj jedan. Ako dobiješ dobre ocjene, mama će biti sretna. Te sam noći naučila: „Zato što si voljena, možeš živjeti!“

Može li ovaj Bog koji bezuvjetno ljubi spasiti Crkvu?

Mi smo umorni. Tako mi se čini u kršćanstvu, mi smo tako umorni. Svećenici su umorni. Zajednica je umorna. Svi su tako umorni i ne znaju što dalje. Ali Bog se nikada ne umara.

Što Vi želite za svoju Crkvu?

Nadam se da ćemo ponovno imati hrabrosti poraditi na ovom entuzijazmu i ovoj zaljubljenosti da radimo te dopustiti da nam se to ponovno daruje. Jer ne mogu nikoga inspirirati ako i sama nisam entuzijastična, ako sam toliko umorna i frustrirana. Jednostavno više moliti, više čitati Bibliju, živjeti više i jednostavno uživati. Ljudi također žele vidjeti: ako je to zaista veliki navještaj za svijet, onda su radost i humor također dio toga. To je moja stvar. Ja se jednostavno moram puno smijati. S nekim bih kršćanima ponekad rekla: Možete li reći svom licu da ste kršćanin – možda jednom tjedno? Želim usrećiti ljude. Želim svjedočiti. Imam lijepu sliku za ovo: bila sam na velikoj blagdanskoj proslavi i cijela vatrogasna postrojba bila je ispred. Tada sam rekla: „Zamislite da gori. Tu je deset vatrogasaca koji spavaju, a vi imate kantu vode u ruci. Gdje ćete je proliti? U vatru ili preko ovih deset usnulih?“ Tako mi se čini. Kako bismo trebali spasiti žarišta ovoga svijeta ako mi sami nismo budni, opet poletni, osvježeni i hrabri? Treba nam „erupcija hrabrosti“. Zato je moja posljednja knjiga bila: „Ne zaboravi lijepo“ („Vergiss das Schöne nicht“). Zaboravili smo da Bog još uvijek postoji. Ne zaboravite ljepotu! Potrebna nam je „erupcija hrabrosti“! Moramo se ponovno usuditi činiti dobro – čak i sami sobi.

Sve što kažete zvuči tako lako.

Teško je. Ponekad je tako izazovno. Prošle sam godine doživjela toliko gubitaka i toliko potresa u svojoj zajednici. Sada moram vidjeti kako to mogu riješiti. Već imam novu susestru i mnogo prijatelja koji mi žele pomoći. Bit će tu i udruga za podršku, ne odustajem. Samo nastavljam s Njegovom ljubavi raditi svaki dan. Ne mogu riješiti patnje – iskreno. Ne mogu zaustaviti rat. Ali mogu pokušati svaki dan voljeti malo više, biti sretna i zahvalna i oduševiti svijet.