"Slava na visinama Bogu, a na zemlji mir ljudima, miljenicima njegovim"

Draga braćo i sestre po Bogočovjeku Isusu Kristu!

Mi, Biskupi Rimokatoličke Crkve i Episkopi Srpske Pravoslavne Crkve u Bosni i Hercegovini, već se nekoliko godina redovito sastajemo u uzajamnu bratskom razumijevanju i poštovanju. Na nedavnom našem sastanku u Trebinju odlučismo uputiti vama, katoličkim i pravoslavnim vjernicima u Bosni i Hercegovini, u prigodi ovogodišnjega najdražeg kršćanskog blagdana – Božića, prvi put našu zajedničku poruku vjere, nade i poticaja. Nemamo namjeru i nismo u prilici priopćiti vam nikakve, po ljudsku govoreći, velike namjere, planove ili uspjehe, jer se naša sila u nemoći pokazuje (2 Kor 9,12). Naša iskrena želja i velika potreba jest očitovati uvjerenje da su svi ljudi po Kristu i u Kristu postali miljenici Božji. To želimo ponuditi i vama kao nepresušno vrelo nadahnuća i snage za vaše međuljudsko razumijevanje i kršćansku ljubav u svagdanjem životu. Dugotrajne poteškoće života, svojevrsno beznađe mnogih od vas i mnogovrsne pogibelji pozivaju i potiču nas da, snagom Duha Svetoga i milošću Bogočovjeka koji je s neba sišao i u Betlehemu se rodio radi nas ljudi i radi našega spasenja (Vjerovanje), i mi vas podsjetimo i potaknemo na kršćansku zauzetost za dobro svakoga čovjeka u našoj zajedničkoj Domovini.

Božja poruka pomirenja i mira

Upravo o Božiću radosna srca slavimo ulazak Tvorca svemira u povijest ljudskoga roda, koji je tako postao Knezom mira i Izvorom najveće nade za čovjeka. Držimo stoga da je prije svega potrebno posvijestiti svima nama tu, za nas kršćane ali i za druge ljude – najznačajniju poruku Neba, upućenu svakom ljudskom srcu. Snagom vjere osvjedočeni smo da je najkraći, ako ne i jedini istinski put od čovjeka do čovjeka uvijek bio i ostaje onaj put kojim se sam Bog zaputio i koji od Boga započinje. Ljudima svih vremena, a napose današnjem čovjeku, jedina istinska poruka nade i ohrabrenja jest ona što je Nebo šalje zemlji, Bog čovjeku. Poklik što su ga anđeli na Betlehemskom polju, u trenutku Kristova rođenja uputili priprostim pastirima, svojim odjekom posvetio je svemir i postao sadržajem nade i smislom života milijardama ljudi u dvije-tisućitoj povijesti kršćanstva. Ta poruka mira i pomirenja snažno i upečatljivo obilježila je ljudsku povijest. Slava na visini Bogu doista je jedini temelj i jamstvo mira na zemlji ljudima, miljenicima njegovim (Lk 2,14).

Baštinici istog Evanđelja

Radosnu vijest da je Bog, radi svoga čovjekoljublja, razdro Nebesa i sišao (Iz 63,19) među ljude, doprla je i do ovih krajeva prije više od petnaest stoljeća. Tu Radosnu Vijest prihvatila su kao susjedi i naša dva Slavenska naroda, hrvatski i srpski. Iz toga božanskog sjemena Evanđelja izrasle su i naše mjesne Crkve.
Oplođene bogatstvom zapadne i istočne crkvene tradicije, iako s povijesno uvjetovanim – nemalim međusobnim razlikama, one su postale i ostale čvrstim egzistencijalnim i moralnim osloncem i smjerokazom našim kršćanskim narodima. Dosta je prisjetiti se samo Ninske Biskupije, Samostana Sv. Stjepana i Sv. Marije u Solinu za jedan i značenja svete Gore Atosa i manastira Gračanice za drugi od naših dvaju naroda. Zahvalni smo Bogu, Ljubitelju čovjeka i Razveselitelju svijeta, što milošću krštenja i darom vjere u njegova utjelovljenog Sina ni danas ne prestaje preporađati i oplemenjivati duše hrvatskoga i srpskoga naroda. Mi smo svjesni da nas ta milost i vjera povezuju i ujedno obvezuju na dublje međusobno kršćansko zajedništvo. Božić je vrlo pogodna prilika da i vas, dragi kršćanski vjernici, podsjetimo na tu ohrabrujuću spoznaju i pozovemo na obvezujuće vjerničko zajedništvo.

Priznanje istine o prošlosti

Priznajemo da tijekom teške povijesti do u najnovije doba, u ovoj plemenitoj i zajedničkoj nam domovini mnogi pripadnici naših naroda i naših sestrinskih Crkava nisu uvijek ni znali, a možda ni mogli, svjedočiti duh i bogatstvo Evanđelja – ni međusobno ni prema drugima. Podsjećamo vas na riječi iz ” Priopćenja za javnost” s našeg zajedničkog susreta u Tuzli, 17. ožujka 1998. godine, kada smo između ostalog rekli i ovo:
” Izražavamo svoju žalost i bol zbog svega zla što se dogodilo u ovom tragičnom ratu na našim prostorima. I s ovog mjesta zajednički osuđujemo svaku nepravdu nanesenu ljudima i svako rušenje svetinja. Suosjećamo sa svima koji su patili i koji još uvijek pate i molimo Boga da im udijeli utjehu i mir. Tražimo poštivanje svih neotuđivih prava i sloboda svakog ljudskog bića i naroda, a napose prava na identitet, dom, zavičaj, imovinu. Kajemo se i žalimo zbog zla koje su u ovom ratu učinili neki članovi naših zajednica, iako to nisu učinili u ime naših Crkava. Opraštamo svima koji su nama nanijeli zlo i u ime Evanđelja molimo uzajamno oproštenje. Očitujemo svoju spremnost za pomirenjem i izgradnjom istinskih ljudskih odnosa i suživota.”
Osjećamo da ima još dosta pitanja iz prošlosti u nama i oko nas, na koja nam s ove vremenske distance nije moguće dati odgovore, a koji bi nas više ohrabrili nego obeshrabrili, više pomogli nego odmogli. Stoga smo spremni dopustiti prošlosti da ostane prošlost, kako bi budućnost mogla biti budućnost koja nas ne plaši nego potiče. Ali to ne znači da smo zaradi prividnoga mira ili uljepšane slike o sebi spremni žrtvovati istinu o sebi samima. Ne zaboravljamo i ne smijemo zaboraviti Kristovu poruku i pouku da će nas istina, koliko god bila bolna i gorka, konačno osloboditi (Iv 8,23).

Vjera u snagu Božje milosti

Međutim, koliko god naša zajednička povijest bila bolna a sadašnjost teška, mi snagom Duha Božjega želimo vjerovati i tako kršćanski djelovati da ona, kao prohujala prošlost, ne ostane temeljem naše budućnosti i ne postane njezinom nepremostivom zaprekom.
Naša nam vjera u Gospodara gospodara i Kralja kraljeva (Otk 17, 14) pomaže shvatiti da breme teške ljudske prošlosti i nepravedne sadašnjosti na nama, ne nadilazi snagu Božje milosti i moći. Naši narodi, u kojima Kristova nauka i milost ima višestoljetne snažne korijene, gorko su iskusili razarajuću i razdvajajuću moć zemaljske mržnje, zločina i zla.
Ali, kao kršćani, znamo da ni mržnja, ni zlo, ni zločini nisu jači od milosti vjere i krštenja kojim nas je Presveto Trojstvo sa sobom povezalo i uzajamne ljubavi na koju nas je obvezalo. Stoga, nikakve okolnosti, nametnute surovošću okoline, ne bi smjele ubiti u nama kršćansku vjeru, nadu i ljubav. Dapače, Isus Krist kao nepresušni izvor našega zajedništva i zajedničkog ohrabrenja, poziva nas da budućnost naših Crkava i naroda, ali i ove zemlje, posve svjesno i bez pridržaja povjeravamo Bogu i riječi milosti njegove (Dj 20, 32). Božić je jasan božanski dokaz da Božja milost neće izostati. Jer, Sin je Božji, postavši čovjekom, dokazao da Bog ostaje vjeran svojim spasiteljskim obećanjima unatoč našoj ljudskoj nevjernosti i da se on ovoga svijeta ne odriče ni kad taj svijet njega poriče ili za njega ne mari.

Pozvani smo na život po vjeri

Teologija ljudske povijesti daje nam pravo na nadu i na nju nas obvezuje. Ljudi i narodi u našoj Domovini obilježeni su mnogim, čak i otvorenim ranama. Mnogi su okovani strahom iznutra te neshvaćeni izvana. Uz to su nerijetko obuzeti osjećajem: Nevolje odasvud: izvana borbe, iznutra strepnje (2 Kor 7,5) pred sutrašnjicom. Ipak, nisu bez izgleda za skoru bolju budućnost. Koliko god se činili bezdušnim i nerijetko pokazivali nemilosrdnim, oni posjeduju onu mjeru nepatvorene plemenitosti i dobrote, na kojoj je moguće graditi bolji svijet i pravednije društvo. Ni višestoljetna neljudska iskušenja kao ni nedavni višedesetljetni bezbožni vihor, nisu ugušili sjemena niti ugasili svjetla vjere u dušama mnogih ljudi ove zemlje. Mi smo tome svjedoci! Dosta je zaviriti u njihove vjerničke duše. Stoga je potrebno tome sjemenu i svjetlu, što ga ljudi nose u srcima i dušama, dati više značenja u javnom životu, a u državnom zakonodavstvu ove zemlje ostaviti više prostora. Tako će se njihovom konstruktivnošću moći više i učinkovitije prožeti strukture ovoga društva. Jer, svi smo mi tužni svjedoci pogubnih nastojanja da se odgovori na pitanja ljudskoga života i uređenja društva isključivo po mjeri čovjeka, traže i daju na temelju posve materijalnih probitaka i samo političkim pragmatizmom, kojima su iz javnog života istisnuta moralna načela. Napose se to pokazalo tragičnim u našoj zemlji na koju su, i zbog toga, zločini rata i nepravedna mira bacili sjenu smrti i posijali sjeme zla i beznađa. Sve nas to pred Bogom i ljudima obvezuje da vas, Kristove vjernike, neodloživo pozovemo i ohrabrimo vjerodostojno i vjerno proživljavati temeljne zasade kršćanske vjere i autentične vrijednosti ljudskoga života.

Odlučnije se zalagati za dostojanstvo svakog čovjeka

Nama nije i ne može biti svejedno hoće li u našoj domovini Bosni i Hercegovini biti pravde i pravičnosti za sve njezine građane i narode! Kao kršćani ne možemo pasivno i ravnodušno prihvatiti život nedostojan čovjeka, da bismo tako očuvali svoju malu, uskogrudnu sreću, bez obzira što se oko nas nalazi i događa. Naše je duboko uvjerenje da pravedno društvo, koje treba ova zemlja, nije moguće bez evanđeoske vjere u Boga i vjernosti njegovim zapovijedima, bez otvorenosti životu i prihvaćanja bogolikosti svakog čovjeka, bez ljubavi prema ovoj zemlji i izgradnje njezina društva na načelima pravde i jednakosti za sve. U temelje naše sutrašnjice nužno je ugraditi one vrijednosti što ih je Nebo objavilo zemlji, a Bogočovjek Isus Krist pokazao svojim naukom i primjerom. Za to se po savjesti moraju odlučno zalagati svi koji vjeruju u jednoga Boga. Ne može biti niti se zvati pravim kršćaninom i vjernikom onaj koji bi svojim nekršćanskim i bezbožnim duhom disao prema bilo kojem čovjeku. A disati ljudskim, vjerničkim i kršćanskim dahom danas znači suosjećati s ljudima u njihovoj duhovnoj i tjelesnoj nevolji, napose sa svima koji su zlom i nepravdom najteže pogođeni. Nije i ne može pred Bogom biti ispravan onaj tko obespravljuje, prezire ili ubija čovjeka, tko je, na bilo koji način, prisvojio i uživa tuđe. Uzalud se nada blagoslovu Neba i onaj koji bezobzirno i nepravedno zgrće zemaljska dobra dok stotine tisuća siromaha nemaju ni najnužnije za život. A onaj koji ima bogatstva ovoga svijeta, i vidi svoga brata u potrebi, pa zatvori pred njim srce – kako ljubav Božja ostaje u njemu? (1 Iv 3,17).

Zajedno izgrađivati pravednije društvo

Držimo da je krajnje vrijeme da domaći i međunarodni dužnosnici u strukturama vlasti učine sve što je neophodno da bi bosansko-hercegovački društveni okvir prestao gušiti opravdanu nadu građana ove zemlje. Kao ljudi i kao kršćani ne možemo ne pitati sve odgovorne: tko i u ime koga ili čega već više od jednoga desetljeća priječi da se podignu srušeni temelji nade i budućnosti ove zemlje? Žalosno je da se, uz deklarativnu spremnost svih odgovornih, nije u svoje domove i svoj zavičaj moglo vratiti više od polovice prognanih i raseljenih naših sunarodnjaka i sugrađana. Moramo pitati sebe i vas: jesmo li mi bez moralne odgovornosti pred tom, u Nebo vapijućom nepravdom nad našim bližnjima, našim sugrađanima? Umjesto radosti povratka na svoje i među svoje, umjesto održiva opstanka na svome i pobjede dobra, praštanja i pomirenja, mi smo s tugom i bolju gledali i još uvijek gledamo kako mnoge tisuće, napose mladih, nakon završetka rata nastoje otići iz svoje Domovine. Razumljiva je njihova želja i čežnja za humanijim uvjetima, u kojima će moći živjeti od svoga rada i bez straha od diskriminacije. Ali je neprihvatljivo da su, i unatoč svemu prirodnom bogatstvu ove zemlje, nerijetki njezini žitelji prisiljeni mijenjati svoje za tuđe, postajući tuđinu sluge pa čak i #!bijelo roblje#!. Tako ujedno doprinose da stranci zagospodare našom zemljom i našim životima. Kojem je normalnom i humanom čovjeku u interesu da gorke posljedice nerazumnih ratnih događaja postanu našom trajnom sudbinom? Već se jasno pokazalo da to, zasigurno, nije na dobrobit ni jednoga građanina niti naroda u ovoj zemlji.

Ostati u svojoj Domovini

Istina je da među našim narodima postoje i određene razlike. Ne treba žaliti za nedavnim vremenima i sustavima koji su te razlike nijekali. Ali, i uza sve to što se među nama događalo, trebamo nastojati, upravo kao vjernici Kristovi, biti jedni drugima što bliži i njegovati međusobne kršćanske i prijateljske odnose. Na to smo vas i do sada, u više navrata zajednički poticali! Čvrsto smo uvjereni da građani i narodi u Bosni i Hercegovini, u okviru pravednosti i ravnopravnosti, mogu izgrađivati i voljeti ovu zemlju kao zajedničku Domovinu.
Oni znaju da je vlastitu sreću u ovoj zemlji moguće samo onda graditi na tvrdim temeljima, ako se dopusti i pomogne drugima da jednako tako sagrade svoju sreću. Znaju za Isusovo ” zlatno pravilo” : ” Sve, dakle, što želite da ljudi vama čine, činite i vi njima (Mt 7, 12). A ” ljubav bližnjemu zla ne čini” (Rim 13,20).
Stoga, pozivamo sve vas, članove naših Crkava, da ponovno otkrijete i razbuktate u sebi ljubav prema Bogu i bližnjemu, prema rodu i domu svome i ostanete u zemlji svojih pradjedova, odnosno da se u nju vratite i borite za njezin prosperitet. Potrebno je doista, da svatko od nas dadne svoj nesebičan i konstruktivan doprinos kako bi zora ljudskije budućnosti za svakoga našeg vjernika, sunarodnjaka i sugrađanina i za sve narode u Bosni i Hercegovini što prije svanula.

Blagoslov i pozdrav

Na kraju vas još jednom želimo podsjetiti na Božju poruku ljudima svih vremena, poruku Božićne noći: Ne bojte se! Evo javljam vam blagovijest, veliku radost za sav narod! Danas nam se u gradu Davidovu rodio Spasitelj – Krist, Gospodin. I evo vam znaka: naći ćete novorođenče povijeno gdje leži u jaslama (Lk 2,10-12) Riječima ove poruke želimo čestiti Božić i sveto Isusovo Porođenje, Hristos se rodi – svim kršćanima, katoličkim, pravoslavnim i drugima, a blagoslovljenu novu godinu, 2005. – svim građanima Bosne i Hercegovine!
Sve vas iskreno pozdravljamo, zazivamo na sve blagoslov Trojedinoga Boga, Oca i Sina i Duha Svetoga i hrabrost života molimo od Novorođenoga Betlehemskog Kralja, Krista Gospodina.

Biskupi BK BiH:
Vinko kardinal PULJIĆ, nadbiskup i metropolit vrhbosanski
Franjo KOMARICA, biskup banjolučki i predsjednik BK BiH
Ratko PERIĆ, biskup mostarsko-duvanjski i trajni upravitelj trebinjsko-mrkanski
Pero SUDAR, pomoćni biskup vrhbosanski

Episkopi SPC u BiH:
Metropolit dabrobosanski NIKOLAJ
Episkop zvorničko-tuzlanski VASILIJE
Episkop banjolučki JEFREM
Episkop bihaćko-petrovački HRIZOSTOM
Episkop zahumsko-hercegovački GRIGORIJE
Episkop umirovljeni zah.-hercegovački ATANASIJE
Episkop humski MAKSIM