Socijalni nauk Crkve: izazov i poticaj

ZAGREBAČKA KORIZMA U ZNAKU KATOLIČKOGA SOCIJALNOG NAUKA

U sklopu korizmenih tribina Centra za promicanje socijalnog nauka Crkve o socijalnom nauku Crkve u hrvatskom društvu, u Zagrebu je 10. ožujka održana prva tribina pod naslovom “Socijalni nauk Crkve izazov i poticaji”. Prenosimo predavanje pročelnika Centra za promicanje socijalnog nauka Crkve prof. dr. Stjepana Balobana.

Uvod:

U posljednjih nekoliko godina, osobito u prva tri mjeseca 1998. godine, tema socijalnog nauka Crkve postaje jednom od važnijih i aktualnijih tema u društvenom životu Hrvatske. Smatram da je to specifična pojava upravo za Hrvatsku. U drugim zemljama tranzicije to sigurno nije slučaj.
Neutralni promatrač zbivanja u Hrvatskoj mogao bi postaviti razna pitanja: 1) zašto se u Hrvatskoj o socijalnom učenju Crkve više raspravlja u društvenom i političkom životu nego u Crkvi, među kršćanima; 2) poznaju li političari, javni djelatnici i ljudi medija uistinu tako dobro socijalni nauk Crkve da mogu njime argumentirati u veoma važnim pitanjima društvenog života; 3) koliko se o temama iz socijalnog nauka Crkve čuje u našim crkvama, s propovjedaonica, u vjeronaučnim susretima?
Što je to u socijalnom nauku Crkve tako izazovno za čovjeka našega vremena?
Opravdano je postaviti pitanje i na drugi način: Jesu li određena zbivanja u novome hrvatskom društvu inicirala tako veliko zanimanje za društveni nauk Crkve?
Posljedice nametnutog nam rata, nepravilnosti u pretvorbi i privatizaciji vlasništva, tranzicija ne samo u gospodarstvu, nego i na drugim područjima života, kao što su zdravstvo, školstvo, kultura, mediji, provociraju u građanima Hrvatske različita pitanja koja vape za odgovorima.
U takvoj situaciji misli kršćana, katolika i općenito građana Hrvatske spontano se okreću prema Crkvi i u teškim uvjetima života prema socijalnom učenju Crkve.

1. Očekivanja

1990. godine ljudi su u Hrvatskoj u vrlo kratkom vremenu shvatili što nije bilo dobro i što nisu željeli. Nakon teških godina nametnutog nam rata i prvih godina demokracije, ljudi sve više iskazuju svoje nezadovoljstvo. Očekuju i traže brze promjene, osobito na gospodarskom području. Traže pomoć, traže recepte koji će promijeniti situaciju.
Manje se razmišlja o ljudima koji bi trebali pridonijeti promjenama na bolje i o njihovu mentalitetu. Zaboravlja se na život u bivšemu komunističkom sustavu u kojem je stvoren jedan specifičan mentalitet, koji je teško mijenjati. Taj mentalitet i posljedice nametnutog rata otežavaju situaciju prijelaza ili tranzicije iz jednog sustava u drugi; iz jednog načina razmišljanja u drugi; iz jednog načina poslovanja i uopće ophođenja s ljudima u drugi.
U takvoj situaciji od početka demokratskih promjena sa simpatijama se gleda na ono što čini Crkva i kršćani-katolici. To se osobito odnosi na socijalno učenje Crkve za koje se zanimaju različite društvene skupine: sindikati, gospodarstvenici, pojedine političke stranke, među njima i one lijevog usmjerenja.
Simpatije se pretvaraju u očekivanja i traženja da se nešto konkretno i vidljivo učini uime toga “socijalnog nauka Crkve”.
U posljednje vrijeme ide se još i dalje. Uime socijalnog nauka Crkve proziva se Crkva, osobito hijerarhija, da učini ovo ili ono; da se u konkretnoj situaciji opredijeli za ovu ili onu poziciju ili pak stranu u sporu.
Takvo stanje potiče na ozbiljno razmišljanje o poznavanju socijalnog učenja Crkve u Hrvatskoj i osobito o tome što Crkva može učiniti, a što nije u njezinoj kompetenciji?
Stoga se danas nalazimo u veoma važnome povijesnom trenutku za kršćane i Crkvu u Hrvatskoj.
Socijalni nauk Crkve postaje izazov prije svega kršćanima i Crkvi prema kojem će se mjeriti njihova vjerodostojnost u novom hrvatskom društvu.
Što se može, a što ne može očekivati od socijalnog učenja Crkve? Odgovor na to pitanje možemo dobiti tek onda ako dobro analiziramo mentalitet u kojem živimo.

2. Čovjek se mijenja postupno

Opće je uvjerenje da građani Hrvatske puno očekuju od socijalnog učenja Crkve, premda ga, a što je očito, dovoljno ne poznaju. Zašto je to tako? Kako to da i uvjereni kršćani, katolici nedovoljno poznaju socijalni nauk Crkve? Da bismo dobili odgovor na to važno pitanje, potrebno je ukratko pogledati u prošlost.
Socijalni nauk Crkve je u 20. stoljeću u Hrvatskoj prolazio kroz tri važna razdoblja:
1. od 1900. do 1945. godine;
2. od 1945. do 1990. godine;
3. od 1990. godine na dalje.

2.1 Prvo razdoblje

Prvo razdoblje, od početka stoljeća do 1945. godine, najplodnije je doba u kojem se u više smjerova proučavalo i širilo socijalno učenje Crkve. To su veliki skupovi, pojedini časopisi, pokreti i društva vjernika laika i pojedini autori (1) koji su pisali o socijalnoj problematici.
Za razvoj socijalne misli u Hrvatskoj početkom stoljeća važni su pokreti i društva vjernika laika kao što su između ostalih: “Hrvatski katolički pokret” sa biskupom Mahnićem (2); Hrvatsko književno društvo Sv. Jeronima (Sv. Ćirila i Metoda) (3).

To prvo razdoblje obilovalo je teoretskim proučavanjem i praktičnom primjenom socijalnih tema na osnovu socijalnog nauka Crkve. Premda je tadašnja situacija u Hrvatskoj bila nešto drukčija od drugih zemalja na Zapadu s katoličkom tradicijom, držim da su Hrvati do 1945. godine bili dovoljno informirani o socijalnom nauku Crkve i da se on praktički primjenjivao na različite načine u konkretnom životu (4).

2.2. Drugo razdoblje

Drugo razdoblje, od 1945. do 1990. godine, po mnogo čemu je posebno povijesno razdoblje. Različite aktivnosti koje su kršćani i Crkva na socijalnom području imali prije 2. svjetskog rata, nakon dolaska komunista na vlast (nasilno) prestaju i nestaju. Posebno to vrijedi za teoretsko premišljanje socijalne tematike. Prema tadašnjoj službenoj komunističkoj ideologiji mjesto kršćana i Crkve je u “privatnom”, u “sakristiji”, s unutarnje strane “crkvenog praga”.
Socijalno područje je briga komunističke vlasti, stoga kršćani i Crkva ne trebaju ulaziti na to područje.
U takvom okruženju kršćani i Katolička Crkva brinuli su se prije svega za vjersko pod vidom duhovnoga. Vjeronauk je bio izbačen iz škola, Crkva nije mogla javno djelovati, svećenici su bili pod velikim pritiskom “komunističkih ideologa” ako ne i proganjani zbog svoje aktivnosti. Vjerski tisak se naglo smanjio po intenzitetu i kvaliteti, a bili su snažni pritisci na školovanje svećenika. U takvoj situaciji najviše su bili prikraćeni vjernici laici, koji su ostali velikim dijelom vjerni svojim “pastirima”, ali nisu imali mogućnost temeljitijeg obrazovanja u vjeri, pogotovo ne u socijalnim pitanjima od kojih su se morali držati po strani.
Situacija se malo na bolje mijenja nakon 2. vatikanskog koncila, osobito poslije 1971. godine i tzv. “hrvatskog proljeća”.
Odgoj za socijalnost u tome vremenskom periodu se svodio na prakticiranje caritasa i eventualno pomaganje slabijih. No, i caritas je bio prije svega pružanje “dobivene pomoći” sa Zapada od različitih ustanova Katoličke Crkve u Europi. Više se “očekivala pomoć” od drugih, nego se “prakticirala pomoć” onima pored nas u potrebi.
Župski caritas praktički nije bio razvijen sve do domovinskog rata kada je on postao nužno potreban.
Možemo reći da to vrijeme nije pogodovalo razvoju odgoja za socijalnost u praktičnom smislu.
Kako se približavaju demokratske promjene u ovom dijelu Europe i u Hrvatskoj (1990. godine) tako se u teološkoj literaturi 80-tih godina sve više piše o nekim važnim socijalnim temama za javni život (5), ali je to još uvijek daleko od stvarne primjene socijalnog nauka Crkve na konkretne prilike.
U takvom za društveni nauk Crkve “nepogodnom” okruženju i ozračju nakon 2. svjetskog rata, više naraštaja kršćana i građana Hrvatske ostalo je “uskraćeno” prije svega za informaciju općenito o socijalnom nauku Crkve i posebno o svim onim pozitivnim promjenama koje se zbivaju nakon 2. vatikanskog koncila na tom području. Budući nije bila dovoljna teoretska informacija, nije se mogla dogoditi praktična primjena. Tako se postupno stvarao mentalitet koji nije računao sa socijalnim naukom Crkve. Za najveći broj kršćana, vjernika kao i svećenika, redovnika i redovnica, socijalni nauk Crkve bio je “skriveno blago” o kojem se nije puno znalo.

2.3. Treće razdoblje

Nakon demokratskih promjena u Hrvatskoj 1990. godine, situacija u odnosu na socijalni nauk Crkve se mijenja i na teoretskom i na praktičkom području. Naglo, gotovo preko noći, raste zanimanje za socijalni nauk Crkve.
U Hrvatskoj se mijenja “opće raspoloženje” prema kršćanima i Crkvi. Rastu velika očekivanja prije svega prema Crkvi. Crkva kao moralna snaga u društvu je odigrala veliku ulogu u bivšemu komunističkom sustavu, pa i u mirnom prijelazu na demokratski sustav 1990. godine.
Crkva i općenito kršćani su odigrali veliku ulogu u nametnutom domovinskom ratu. Kako vrijeme od prvih slobodnih izbora odmiče tako su očekivanja koja se odnose na kršćane i Crkvu sve veća, ali sada na drugim područjima života.
Traži se mišljenje Crkve o nekim postupcima u društvu, u gospodarstvu pa čak i u politici. Često se u tim traženjima Crkvu neopravdano reduciralo na službenu Crkvu. U toj, sada novoj situaciji, nerijetko se zaboravlja na posljedice koje su rezultat života u bivšemu komunističkom sustavu. U mentalitetu, koji se dugo godina stvarao, nije bilo mjesta za socijalno učenje Crkve.
Taj je mentalitet teško odjednom promijeniti.

U novoj situaciji u Hrvatskoj razlikujemo dvostruka očekivanja:
1. Očekivanja sa strane kršćana, vjernika koji su često stradavali u bivšem sustavu zbog toga što su prakticirali svoje kršćanstvo. Crkva je za te ljude u bivšem sustavu bila “jedna snaga, jedno uporište” bez vanjske moći, ali sa nekom nevidljivom “snagom” pred kojom su i komunisti imali određeni respekt. Toj Crkvi se tada vjerovalo, jer je bila u nemilosti, živjela u teškim uvjetima života, često i progonjena zbog svojih stavova koji su uvijek bili u korist običnog čovjeka, a koji je često bio u nemilosti tadašnjeg sustava bilo zbog svoje nacionalne, bilo zbog svoje vjerske pripadnosti.
Sada u sasvim novoj situaciji uloga Crkve se mijenja, jer se promijenio i komunistički sustav. Koja su sada očekivanja kršćana? Što bi sada Crkva trebala činiti? Kako bi trebala postupati? Za koga se sada zauzimati?

2. Od Crkve u novonastaloj situaciji puno očekuje velik broj onih koji su na ovaj ili onaj način “oštećeni” ili se “osjećaju uskraćeni u svojim temeljnim pravima”. To je velik broj ljudi dobre volje, koji su izgubili posao, koji su oštećeni u pretvorbi i privatizaciji vlasništva.
Za te ljude Crkva je i u bivšem sustavu bila “određena snaga, istina nevidljiva”, pa očekuju da i sada ima neku moć ili možda neke “recepte” koje bi trebala ponuditi za rješavanje brojnih problema koji nastaju u tranzicijskom društvu.
Oni očekuju da se Crkva zauzme i da javno reagira na različitim područjima: nezaposlenost, promjene u zdravstvu, mirovine, otpuštanja s posla…

Jedna i druga spomenuta skupina polaže velike nade u “društveni nauk Crkve” o kome se sve više govori u novoj hrvatskoj državi. Ne pita se toliko što je to socijalno učenje Crkve, što sadržava i što može učiniti u konkretnoj situaciji. Pretpostavlja se da je to nešto “dobro, pozitivno” što može biti od velike pomoći u novim okolnostima života.
Najveći problem za kršćane i Crkvu u Hrvatskoj je upravo u tome što se od društvenog nauka Crkve puno očekuje, a društveni nauk Crkve se slabo poznaje. To vrijedi za građane općenito, ali to vrijedi i za kršćane, pa čak i za službene predstavnike Crkve.

Na koji način se odgovara na ta očekivanja?
Možemo reći da se nakon 1990. godine socijalno učenje Crkve u Hrvatskoj širi na teoretskom i na praktičnom području.
Na teoretskom planu pisanom riječju teologa svećenika, a dijelom i vjernika laika, objavljivanjem socijalnih dokumenata Crkve, održavanjem tribina i različitih skupova. Spomenimo u tom kontekstu tek dvije stvari.

15. svibnja 1991. godine, “katedra moralne teologije” KBF-a organizirala je svečanu Akademiju o stotoj obljetnici prve socijalne enciklike. Ta je Akademija pobudila veliko zanimanje (bila je gotovo ispunjena velika dvorana Dječačkog sjemeništa na Šalati, Voćarska 106). Kardinal Kuharić je tom prilikom rekao: “U susretu s predstavnicima radničkih sindikata vidio sam glad za katoličkim društvenim naukom”. Kardinal Kuharić je podupro inicijativu za osnivanje katedre društvenog nauka Crkve na KBF-u, što je u svojem pozdravu predložio dekan KBF-a dr. Tomislav Janko Šagi-Bunić (6).
U ožujku 1995. godine Vijeće HBK za laike organizira u Zagrebu veliki susret vjernika laika, “Studijske dane” sa temom: Crkva, demokracija opće dobro u Hrvatskoj (7). Na tom susretu se raspravljalo o veoma važnim temama na osnovu socijalnog učenja Crkve. Između ostalog o demokraciji i općem dobru, o ljudskim pravima, o odnosu Crkve i države, o temi vjernik laik i politika. Objavljena je i knjiga koja veoma opširno izvješćuje o tom susretu i može poslužiti za daljnja razmišljanja.
Određeni pomaci javljaju se i na praktičnom polju. Osnivaju se društva vjernika laika, koja se bave socijalnom tematikom.
Spomenimo katoličko društvo djetića, koje je obnovilo svoj rad u Hrvatskoj. Zatim “Pokret kršćanskih djelatnika”, PKD, osnovano u Opatiji 1993. godine (8).
1996. godine osnovana je “Hrvatska udruga katoličkih gospodarstvenika” (9).

3. Socijalni nauk Crkve kao poticaj

Situacija Crkve u Hrvatskoj je specifična kako u odnosu na tzv. tranzicijske zemlje, tako i u odnosu na zapadne zemlje s katoličkom tradicijom.
Socijalni nauk Crkve u Hrvatskoj je aktualan, a nije dovoljno poznat!
U takvoj situaciji službena Crkva u Hrvatskoj nudi ono što može i što je njezina zadaća. Ona ne može davati povremene i prigodne odgovore na neka konkretna pitanja iz gospodarskoga i političkog života u obliku recepata. Crkva ne može arbitrirati u sporovima na području koje nije u njezinoj kompetenciji. Crkva može i mora proklamirati i zastupati etičko-moralna načela koja proizlaze iz njezina poslanja i njezina socijalnog nauka. Zadaća je Crkve poticati na dijalog, na traženje pravednijih rješenja, zauzimati se za nemoćne i one u neravnopravnom položaju, u sklopu svojih mogućnosti i kompetencija. Ima pravo ukazivati na nepravde koje se nanose pojedincu i skupinama.
Na tragu spomenutih zadaća i mogućnosti Crkve treba gledati osnivanje “Centra za promicanje socijalnog nauka Crkve” u Zagrebu.
Hrvatski biskupi su na saboru u Đakovu (2-4. 10. 1996.) službeno osnovali “Centar za promicanje socijalnog nauka Crkve” kao jednu novu ustanovu pri HBK, kojoj je zadatak promicati i širiti socijalno učenje Crkve u Hrvatskoj.
Budući da je Centar nešto potpuno novo u Hrvatskoj, očekivanja javnosti su velika, a svrha i djelovanje Centra nisu još uvijek dovoljno poznati široj javnosti.
Centar je službeno otvoren prošli tjedan u četvrtak, tj. 5. ožujka 1998. godine. U ovih nekoliko dana od službenog otvaranja Centra došlo je do određenih nesporazuma u jednom dijelu javnosti o tome koja je svrha i djelovanje Centra. Kod pojedinih ljudi je stvorena pogrešna slika o djelovanju Centra. Prema različitim telefonskim pozivima neki ljudi u Centru vide Centar za konkretnu socijalnu pomoć, pomoć pri zapošljavanju ili pak rješavanju određenih konkretnih pitanja i problema.
Držimo da je uputno još jedanput ukazati na svrhu i djelovanje Centra za promicanje socijalnog nauka Crkve:
1. Centar želi popuniti veliku prazninu koja je nastala u razdoblju nakon 1945. godine, kada u bivšem komunističkom sustavu takve ustanove nisu bile poželjne. Druge zemlje na Zapadu sa katoličkom tradicijom imaju slične ustanove, koje djeluju već desetljećima. Isto tako u nekim zemljama tzv. tranzicije (Češka, Slovačka, Slovenija) posljednjih godina se osnivaju slične ustanove;
2. Temeljna je zadaća Centra (Statut, čl. 7): promicati duh, načela i glavne postavke socijalnog učenja Crkve.
To se planira konkretno ostvarivati na sljedeći način:
a) pripremanjem planova i programa za tribine i konferencije; pripremati i izdavati publikacije s područja socijalne tematike.
b) prikupljati informacije o događanjima u društvu i u Crkvi i pružati u svojim mogućnostima informacije i stručnu pomoć svim subjektima u hrvatskom društvu i u Crkvi koji se zanimaju za socijalno učenje Crkve;
c) biti od pomoći različitim društvima vjernika laika koja se bave socijalnom problematikom;
d) u svojim mogućnostima izučavati i istraživati konkretnu crkvenu i društvenu situaciju.

Koja se pomoć može očekivati od Centra? Ona pomoć koju nudi socijalni nauk Crkve: poticati na razmišljanje o konkretnoj situaciji na osnovu načela SNC: dostojanstva ljudske osobe, zajedničkog dobra, ljudska prava, načela supsidijarnosti, solidarnosti, povlaštene brige za siromašne…
U konkretnom životu to pomaže pronaći adekvatne odgovore na vrlo konkretna pitanja: kako se postaviti kao zaposlenik u traženju svojih prava; kao poslodavac u odnosu na zajedničko dobro; na koji način ostvarivati socijalnu pravdu; kako kao kršćanin djelovati u političkom životu, biti aktivan u sindikatima…
Želja je Centra da se na taj način postupno u naše novo društvo unose vrednote SNC i tako mijenja mentalitet pojedinca, a preko njego i društva. Sve je to proces koji pretpostavlja puno strpljenja i atmosferu dijaloga.
3. U tom kontekstu Centar je otvoren za sve ljude dobre volje, za pojedince i skupine u hrvatskom društvu.
4. Hrvatski biskupi su osnovali Centar sa željom da on potiče i podržava različite inicijative vjernika laika koje su u skladu sa socijalnim učenjem Crkve.
Posebnu pozornost želimo posvetiti vjernicima laicima. Centar računa s punim sudjelovanjem vjernika laika. U Centru se očekuju različite inicijative društava vjernika laika, kao i kršćana općenito. Centar želi biti od pomoći vjernicima laicima da lakše zauzmu stav u konkretnoj situaciji. Iz socijalnog nauka Crkve proizlazi povjerenje u vjernike laike, u njihovu zrelost da mogu riješavati socijalne probleme s kojima se suočava društvo. Uloga Centra nije reagirati na svaki konkretni događaj u društvu. Njegova uloga je “supsidijarne naravi”, a na kršćanima, vjernicima laicima je da pridonose rješavanju konkretnih problema. Centar je ovdje da pomogne, a ne da rješava probleme.
Prva službena inicijativa koju Centar čini jesu ove “Korizmene tribine”. Tim tribinama želi se potaknuti na zajedničko razmišljanje i na zajedničko traženje rješenja.
Željeli bismo da se kroz četiri tjedna okupljamo, dobivamo nova saznanja, međusobno se obogaćujemo i tako zajednički rastemo u znanju o socijalnom nauku Crkve i u mudrosti koja nam je potrebna za konkretni život.
Držim da osnivanje “Centra za promicanje socijalnog nauka Crkve” može biti velika šansa za zajednički rad na promicanju socijalnog učenja Crkve.

4. Umjesto zaključka

U posljednje vrijeme u Hrvatskoj su posebno velika očekivanja od socijalnog nauka Crkve na praktičnom planu. Tu se osjećaju određene poteškoće, jer obični ljudi, građani od socijalnog nauka Crkve očekuju i ono što društveni nauk Crkve ne može pružiti. Od socijalnog nauka Crkve ne bi trebalo očekivati gotova rješenja za konkretne probleme i za rješavanje veoma kompliciranih političkih i društvenih situacija.
Papa Ivan Pavao II. ističe da Crkva ne posjeduje modele “koje bi mogla ponuditi. Stvarni i istinski djelotvorni modeli mogu samo izrasti u okviru različitih povijesnih prilika zahvaljujući naporu svih odgovornih” (10).
U Hrvatskoj je potrebno tražiti nove putove suradnje između predstavnika službene Crkve i vjernika laika. Potrebno je strpljivo mijenjati ostatke bivšeg mentaliteta u našemu hrvatskom društvu.
Očekivanja hrvatske javnosti u odnosu na socijalno učenje Crkve, mogu biti izvrsna podloga za djelovanje.
Hoćemo li kao kršćani u Hrvatskoj iskoristiti ovu šansu u odnosu na socijalno učenje Crkve? Ili će se nakon nekoliko mjeseci ili koju godinu potpuno izgubiti interes za socijalno učenje Crkve u Hrvatskoj? U tom slučaju mogli bismo s pravom govoriti o proigranoj šansi ili pak o neispunjenoj obvezi?
Puno ovisi o predstavnicima službene Crkve u Hrvatskoj i puno ovisi o vjernicima laicima u Hrvatskoj.
Uspjehu se možemo nadati tek tada, ako ćemo zajednički tražiti putove suradnje za opće dobro kršćana, katolika i svih građana Hrvatske.

prof. dr. Stjepan Baloban

BILJEŠKE
(1) Od autora spomenimo: V. Deželić, sin, J. Felicinović, A. Ušeničnik, A. Živković…; (2) Usp. A. BOZANIĆ, Biskup Mahnić, pastir i javni djelatnik u Hrvata, Zagreb-Krk 1991; (3) Usp. knjigu koja obrađuje povijest tog društva: J. BUTURAC, Sto godina Hrvatskoga književnog društva sv. Jeronima (sv. Ćirila i Metoda) 1868.-1968.”, Zagreb 1969; (4) Spomenimo da u Zagrebu od 1855. godine djeluje Kolpingovo djetićko društvo koje okuplja obrtničke naučnike; (5) Usp. M. BIŠKUP, Dodatak. Bibliografija od 1891. do danas, u: SOCIJALNI DOKUMETNI CRKVE (M. VALKOVIĆ, uredio), Sto godina katoličkoga socijalnog nauka, Zagreb 1991, str. 735-799; (6) Usp. “Glas Koncila, br. 21, 26. svibnja 1991, str. 3, -citat, a sve o toj Akademiji, str. 1. i 3.); (7) Usp. VIJEĆE ZA LAIKE HBK (S. BALOBAN, uredio), Crkva, demokracija, opće dobro u Hrvatskoj. “Studijski dani” Zagreb, 31. III. – 1. IV. 1995, Zagreb 1995; (8) Usp. PRAVILA (STATUT) POKRETA KRŠĆANSKIH DJELATNIKA (PKD), Opatija 1993; (9) Usp. HRVATSKA UDRUGA KATOLIČKIH GOSPODARSTVENIKA, Zagreb 1997; (10) IVAN PAVAO II, Stota godina. Centesimus annus, Enciklika, Zagreb 1991, br. 43, str. 51.