ŠTO SADRŽI NOVI "OPĆI DIREKTORIJ ZA KATEHEZU"

ŠTO SADRŽI NOVI “OPĆI DIREKTORIJ ZA KATEHEZU”

“Opći direktorij za katehezu” koji je objavila Kongregacija za kler, bio je predstavljen novinarima u tijeku konferencije za tisak održane u četvrtak, 18. rujna u Dvorani za tisak Svete Stolice. Zamjenik predstojnika Kongregacije za kler, nadbiskup Dario Castrillon Hoyos, predstavio je teološki pastoralni sadržaj dokumenta, dok se je nadbiskup Crescenzio Sepe, tajnik iste Kongregacije, zaustavio na obrazloženjima, izvorima i temeljnim značajkama.

TEOLOŠKO PASTORALNO IZLAGANJE

Uvod
Kateheza je organski i sustavni razvoj jezgrovite poruke Isusa Krista upućene kršćanskoj zajednici i svijetu. Ta se temeljna poruka naziva Kerigma. Kateheza je njezin sustavni razvoj koji teži doseći sve ljude, svih uljudbi, na svim prostorima i za sva vremena.
U samoj katehezi povezane su dvije sastojnice:
– sadržaj poruke koju je Krist objavio;
– sustav i način cjelovitog širenja, u skladu s potrebama, povijesnim uvjetima svih ljudi.
Ta druga sastojnica je, naročito, predmet Općeg direktorija za katehezu. On preuzima poruku i nastoji je metodološki prenijeti svima.
1. Crkveno značenje Općeg direktorija za katehezu
Ne može se potpuno shvatiti važnost i značenje Općeg direktorija, ako se ne krene od teološkog podatka Objave.
Direktorij je sredstvo, koje – kao takvo – ima posredničku zadaću. On nije cilj nego je u službi orijentacije, vodiča, potpore za dobar hod crkvenoga katehetskog pastorala.
S druge ga strane treba smatrati plodom i zajedničkim izrazom apostolskog poslanja za službu riječi.
Sadašnji Direktorij izražava tako služenje koje Sveta Stolica pruža cijelom biskupstvu i krajevnim Crkvama glede evangelizacije.

2. Objava, evangelizacija i kateheza
2.1 Što Crkva evangelizira i naviješta? Naviješta riječ Božju, koja je upravo izvor, na kojemu kateheza crpi također svoju poruku.
“Kateheza će uvijek crpsti svoj sadržaj na živom izvoru riječi Božje, koje su prenijele Predaja i Pisma, jer Sveta predaja i Sveto pismo sačinjavaju jedan sveti poklad riječi Božje povjeren Crkvi” (CT 27).
Taj “poklad vjere” je kao blago gospodara kuće, povjeren velikoj obitelji Božjoj, iz kojeg ona uvijek izvlači nove i stare stvari.
Ulomak iz Catechesi Tradendae 27, pokazuje da je riječ koju Crkva naviješta sama Objava.
Konstitucija Dei verbum II. vatikanskog koncila opisala je Objavu kao čin, kojim se Bog osobno očituje ljudima. Bog se, doista, pokazuje kao onaj koji želi priopćiti samoga sebe, svoju “pravu intimnost”, čineći ljudsku osobu sudionicom svoje božanske naravi. Tako on ostvaruje svoj naum ljubavi, potpuno ga otkrivajući u Kristu. U svome Sinu pruža svim ljudima spasenje, pozivajući ih oblikovati Crkvu.
2.2 Bog, da bi se otkrio ljudskoj osobi, postupa odgojno: služi se ljudskim događajima i riječima, da bi priopćio svoj naum; to čini postupno i korak po korak. Bog, doista, djeluje tako da ljudi postanu svjesni njegova spasiteljskog nauma po događajima povijesti spasenja i nadahnutim božanskim riječima koje ih prate i tumače.
Ta se Objava događa s tijesno povezanim riječima i djelima. I evangelizacija, koja prenosi u svijet Objavu, ostvaruje se riječima i djelima. Ona je, istodobno, svjedočanstvo i navještaj, riječ i sakrament, nauk i obveza.
Kateheza – bitno sredstvo evangelizacije – sa svoje strane, prenosi činjenice i riječi Objave: mora ih naviještati jasno i cjelovito i propovijedati ih u uljudbeno shvatljivom obliku različitim skupinama vjernika i ljudi dobre volje te, istodobno, objasniti duboke tajne koje one sadržavaju. Osim toga, kako je Objava izvor svjetla za ljudsku osobu, kateheza ne podsjeća samo na čudesna djela koja je Bog učinio u prošlosti, nego, u svjetlu iste Objave, tumači znakove vremena – to jest, nazočnost Božju u tijeku povijesti – i sadašnji život muškaraca i žena, budući se u njima ostvaruje naum Božji za spasenje svijeta.
2.3 U postupku priopćavanja riječi Božje kateheza mora imati pred očima način Božjega djelovanja prema čovječanstvu. Bog je govorio čovjeku ne samo po stvoriteljskim djelima (Rim 1,20-23), nego nadasve kao otac djetetu, kao prijatelj prijatelju, kao zaručnik zaručnici, prilagođujući se sposobnostima čovjekova shvaćanja i u punom poštovanju njegove slobode. Taj način djelovanja s Božje strane naziva se Božja pedagogija. Direktorij je poticaj Crkvi na pedagogiju.
Dvije temeljne zadaće riječi Božje, spasiteljska i odgojiteljska, nerazdvojno su sjedinjene u ono što bi se moglo nazvati metoda koju Bog slijedi u priopćivanju svoje spasiteljske riječi ljudima.
U tim priopćavanjima Boga čovjeku kao Osoba osobi, prevladava obećanje spasenja onome koji se u Njeg pouzdaje, koji slijedi njegov nauk. Između Boga i čovjeka sklapa se ugovor, savez. Čovjek priznaje Boga kao jedinoga, a Bog štiti čovjeka. Učinivši to, Bog je bio dirnut ljubavlju, i temeljni cilj te njegove riječi je spasiteljsko-odgojni. Ona je od početka potpuno usmjerena, premda postupno i u punom poštovanju procesa stvaranja čovjeka, žurnom pozivu koji će se dogoditi u punini vremena: spasiti se u Kristu, Sinu Božjemu, utjelovljenom za spasenje svijeta. Kad se je ispunilo to vrijeme, Bog je poslao čovječanstvu svoga Sina, Isusa Krista. On je donio na svijet najviši dar spasenja, ostvarivši svoje otkupiteljsko poslanje u postupku koji je nastavio “Božju pedagogiju”, sa savršenošću i uspjehom povezanima u novosti njegove osobe.

3. Predaja i Krist
Bog se otkrivao ljudima postupno, po prorocima i spasenjskim događajima, sve dok nije priveo k ispunjenju svoje otkrivanje slanjem svoga vlastitog Sina.
Isus Krist nije samo najveći od proroka nego je vječni Sin Božji koji je postao čovjekom. On je, stoga, posljednji događaj prema kojemu teže svi povijesno-spasenjski događaji. On je, doista, “jedina, savršena i konačna Riječ Očeva”.
Kateheza treba istaknuti tu značajku, svojstvenu Objavi: Sin Božji ulazi u povijest čovječanstva, prima ljudski život i smrt i ostvaruje novi i konačni savez između Boga i ljudi. Upravo je zadaća kateheze pokazati tko je Isus Krist: njegov život i njegovo otajstvo te predstaviti kršćansku vjeru kao nasljedovanje njegove Osobe. Zato kateheza ne smije nikada zaboraviti da propovijedanje Krista nije tek propovijedanje, samo riječ, nego sakramentalno propovijedanje u smislu da je riječ neodvojiva od njegove osobe, od njegova “ja”, od njegova tijela.
Riječ govori samo u sklopu njegova proročkog djelovanja, njegova života i njegove smrti. Središte, vrhunska točka njegova života, točka gdje se očituje njegov “ja”, je vazmeno otajstvo; On će ostvariti dolazak svoga Kraljevstva nadasve s velikim vazmenim otajstvom: svojom smrću na križu i svojim uskrsnućem. “A ja kad budem uzdignut sa zemlje, sve ću privući k sebi” (Iv 12,32). Stoga, u središtu Isusove ličnosti su njegova smrt i njegovo uskrsnuće: tu se događa Kraljevstvo, uvijek iznova. To mora biti središnje u katehezi i tako je u Direktoriju.

4. Crkva vjerno prenosi i čuva Objavu
Objava Boga, koja je dostigla vrhunac u Isusu Kristu, upravljena je cijelome čovječanstvu: “Bog hoće da se svi ljudi spase i da dođu do spoznanja istine” (1 Tim 2,4). Snagom te sveopće spasenjske želje, Bog je odredio da se Objava prenese svim narodima, svim naraštajima i ostane zauvijek cjelovita.
Da se dovrši taj Božji naum, Isus Krist je ustanovio Crkvu na temeljima apostola te ih je, poslavši im Duha Svetoga od strane Očeve, poslao propovijedati Evanđelje po cijelome svijetu. Apostoli su riječima, djelima i spisima, vjerno izvršili to poslanje.
Ta apostolska Predaja održava se u Crkvi i po Crkvi. I cijela Crkva, pastiri i vjernici, bdije da bi je sačuvala i prenosila.
Cjelovito čuvanje Objave, riječi Božje sadržane u Svetoj predaji i Svetome pismu, kao i njezino neprestano prenošenje, zajamčeni su u njezinoj vjerodostojnosti. Crkveno učiteljstvo, poduprto Duhom Svetim i poučeno “karizmom istine” vrši zadaću “vjerodostojnog tumačenja riječi Božje”.
Kateheza, zapravo, sudjeluje u toj temeljnoj zadaći izvlačeći riječ Božju iz ljudskih riječi, u kojima je sadržana i gotovo sakrivena, bilo iz ljudskih riječi nadahnute Biblije bilo iz riječi Predaje, uvijek praćene Duhom Svetim.
Zbog toga je Crkva smatrala doličnim ponuditi svojoj djeci i svim ljudima dobre volje sustavno i životno povezano izlaganje objavljenih istina glede vjere i ćudoređa koje su sabrane u Katekizmu Katoličke Crkve. Opći direktorij za katehezu, nakon što je upriličeno kratko predstavljanje Katekizma, upućuje na taj tekst za shvaćanje sadržaja katoličke vjere i ćudoređa.

5. Služba riječi Crkve
Već dvije tisuće godina Crkva ostvaruje, s velikom različitošću oblika naviještanja i kateheze, trajno potpomognuta duhovskim Duhom dug evangelizacije “prema Grcima i barbarima, prema mudracima kao i prema neznalicama” (usp. Rim 1,14).
Misionarska zadaća koju je Isus povjerio svojoj Crkvi ističe kao prvotnu potrebu da suvremeni propovjednici i katehisti poklanjaju dužnu pozornost pitanjima o Bogu. To često izgleda rubno. Govori se mnogo o političkim, ekonomskim, kulturalnim i psihološkim problemima. Misli se da je Bog već poznat; da ima žurnijih praktičnih, društvenih i pojedinačnih problema. Drugim riječima, kao da govoriti o Bogu ne znači govoriti i o praktičnoj stvarnosti, o nečemu što je povezano s našim stvarnim potrebama. I tu Isus ispravlja: Bog je najpraktičnije i najpotrebnije pitanje za čovjeka. Kao Kristovi učenici moramo dati svijetu najžurniju stvarnost: Božju prisutnost. Taj se navještaj suprotstavlja deizmu sakrivenom i vrlo raširenom također među kršćanima; kao da je Bog previše daleko. Ne zahvaća u naš život – misli se. Govorimo, dakle, o pravim pitanjima. Ne, kaže Isus; Bog je nadohvat našeg glasa. Bog je blizu. To je prva riječ Evanđelja i ona, ako je vjerujemo, preobrazuje cijeli naš život. Počevši od Isusove zapovijedi, sve to treba biti naviještano uvijek obnovljenom snagom u ovome svijetu.

6. Primaoci kateheze
Na početku svojega služenja, Isus navješćuje da je poslan naviještati siromasima radosnu vijest, osvjetljujući je i potvrđujući potom svojim životom, da je Kraljevstvo Božje namijenjeno svim ljudima, počevši od onih koji su najugroženiji. Zapravo on postaje katehist Kraljevstva Božjeg prema svim slojevima osoba, velikih i malih, bogatih i siromašnih, zdravih i bolesnih, blizih i dalekih, židova i pogana, muškaraca i žena, pravednih i grešnika, naroda i vlasti, pojedinaca i skupina… Na raspolaganju je svakoj osobi i zanima se za sve njezine potrebe: u duši i tijelu, ozdravljajući i opraštajući, ispravljajući i hrabreći, riječju i djelima.
Isus okončava svoj zemaljski život pozivajući učenike da čine isto, da propovijedaju Evanđelje svakom stvorenju na svijetu, “svim narodima” (Mt 28,19; Lk 24,47) “sve do kraja zemlje” (Dj 1,8) i za sva vremena, “sve do svršetka svijeta” (Mt 28,20).
Obzirom na primatelje kateheze, treba, stoga, oblikovati pravce vjerničkoga odgoja, u kojem se tijesno povezuju sveopća otvorenost kateheze i njezino uzorno utjelovljenje u svijetu primalaca.
Nužnost pozornosti na različite i raznolike životne prilike osoba potiču katehezu proći višestrukim putovima da ih susretne i dade im kršćansku poruku i vjerski odgoj koji odgovaraju različitim zahtjevima.
Tako se, ako se promatra stanje početne vjere, otvara put katekumena i novoobraćenika; pozornost na razvoj vjere krštenih navodi govoriti o katehezi produbljivanja ili nadoknađivanje za sve kojima su još potrebna bitna usmjerenja. Ako se promatra fizički i psihički razvoj primaoca vjerske pouke, kateheza se usmjerava prema dobi.
Svaki krštenik, jer je od Boga pozvan na zrelost u vjeri, treba i stoga ima pravo na odgovarajuću katehezu, od najjednostavnijih do najviših društvenih i uljudbenih razina. Stoga je prvotna zadaća Crkve na svim razinama odgovarati na najprikladniji i najzadovoljavajući način.
Zbog toga će se prisjetiti, prije svega, da je primatelj Evanđelja “konkretan, povijesni čovjek”, uvijek ukorijenjen u dane okolnosti i na kojeg uvijek utječu psihološke, društvene, kulturalne i religiozne prilike, bio on toga svjestan ili ne.

7. Prilagođavanje Evanđelja
“Prilagođavanje propovijedanja objavljene Riječi mora ostati zakon svake evangelizacije.” To ima bitni teološki poticaj u otajstvu Utjelovljenja, odgovara prvotnom pedagoškom zahtjevu zdravoga ljudskog priopćavanja, odražava crkvenu praksu u tijeku stoljeća.
To se prilagođavanje podrazumijeva kao izvrsno majčinsko djelovanje Crkve, koja priznaje osobe kao “Božju njivu” (Kor 3,9), ne za osudu nego za odgoj u nadi. Svakome od njih ide ususret, ozbiljno vodi računa o različitosti prilika i uljudbi te podupire zajedništvo tolikih u jedinoj Riječi koja spašava. Tako se Evanđelje prenosi izvorno i tečno, hrana zdrava i ujedno primjerena. Tim se mjerilima mora nadahnjivati svaki pojedinačni poticaj i moraju služiti sva stvaralačka i istinska sredstva katehista.
Prilagođavanje se ostvaruje prema različitim prilikama u kojima se prenosi riječ Božja. Njih određuju “različitosti uljudbi, dob, duhovni život te društvene i crkvene prilike onih kojima je kateheza upućena”. Njima se treba posvetiti vrlo pozorno razmišljanje.
Također valja podsjetiti da, u višestrukosti prilika, prilagođivanje ima uvijek na pameti cjelovitost osobe i njezino bitno jedinstvo, prema viđenju Crkva glede toga. Prema tome, kateheza se ne zaustavlja samo na promatranju vanjskih čimbenika određenih prilika, nego misli na unutarnji svijet osobe, istinu o ljudskom biću “prvom i temeljnom putu Crkve”. To određuje proces prilagođavanja koji je toliko prikladniji koliko se više promatraju pitanja, težnje i potrebe osobe u njezinom unutarnjem svijetu.

8. Kateheza i kršćanska zajednica
Pojedinačna pozornost ne smije dopustiti da se zaboravi da kateheza ima za primaoca kršćansku zajednicu kao takvu i pojedinca u njoj. Ako, doista, kateheza vuče zakonitost i snagu iz cijelog života Crkve, istina je također da “unutarnji rast Crkve, njezina suglasnost s naumom Božjim, bitno ovisi o katehezi”. Kateheza je, stoga, odgojno djelovanje ostvareno počevši od posebne odgovornosti svakoga člana zajednice, u okruženju ili zajedničkom ozračju bogatom odnosima, kako bi se pripravnici za krštenje i vjeroučenici djelatno uključili u život zajednice.
Doista, kršćanska zajednica računa s razvojem katehetskih postupaka, bilo s djecom, bilo s mladima ili odraslima, kao sa činjenicom koja je izravno uključuje i obvezuje. Kršćanska zajednica također, na kraju razdoblja katehetskog procesa, prihvaća one koji su katehizirani u bratsko ozračje “u kojem će moći živjeti u potpunosti ono što su prihvatili”.

9. Kateheza prema različitoj dobi i uvjetima
Kateheza prema različitoj dobi bitni je zahtjev za kršćansku zajednicu. S jedne strane, doista, vjera sudjeluje u osobnom razvoju, s druge, svako je životno razdoblje izloženu izazovu dekristijanizacije i mora se nadasve ogledati s uvijek novim zadaćama kršćanskog poziva.
Zato se, dakle, daju kateheze za različitu dob i dopunske te za posebne životne prilike, izazvane potrebama i sposobnostima primalaca. Zbog toga je neophodno svratiti pozornost na sve sastojnice u pitanju, kako antropološko-razvojne tako teološko-razvojne, koristeći se također podacima humanističkih i pedagoških znanosti koje pripadaju svakoj dobi i prilikama.
Direktorij predstavlja i razmišlja o različitim dobama i kategorijama katehizanata. Tako ima:
– Kateheza odraslih
– Kateheza djece različite dobi
– Kateheza mladih
– Kateheza starijih
– Kateheza nerazvijenih i neprilagođenih
– Kateheza rubnih osoba
– Kateheza za različite skupine
– Kateheza okoliša
– Kateheza u mnogostrukim i složenim prilikama
– Kateheza s obzirom na pučku religioznost
– Kateheza povezana s ekumenizmom
– Kateheza obzirom na židovstvo
– Kateheza obzirom na druge religije
– Kateheza obzirom na nove vjerske pokrete
– Kateheza obzirom na suvremenu uljudbu
– Kateheza obzirom na osobe na visokoj uljudbenoj i društvenoj razini.
U tom pastoralnom djelovanju Crkve neće se moći zaobići teško i prvenstveno pitanje jezika s poglavljem koje se odnosi na sredstva društvenog priopćivanja. Pitanje koje privlači, s kojim se nažalost, u sklopu ovoga prikaza ne mogu sučeliti kako bih htio.
Uvodna misao, konačno, mora nas potaknuti i uvjeriti: svi su potrebni kateheze; ona je usmjerena svima; ona je za svaku dob; ne odnosi se samo na djecu; danas osobito traži svijet odraslih. Svima, doista, treba stići Radosna vijest Isusa Krista, jedinog Spasitelja svijeta, jučer, danas i uvijek.

DARIO CASTRILLON HOYOS
Zamjenik predstojnika Kongregacije za kler

GOVOREĆI O VJERSKIM SLOBODAMA AMERIČKA DRŽAVNA TAJNICA ISTIČE PRIMJER NADBISKUPA BOZANIĆA

“Pozdravaljam nastupni govor novoga zagrebačkog nadbiskupa s početka ovog mjeseca, koji se obratio toplo vođama ostalih vjerskih zajednica u njegovoj zemlji i naveo kako treba ‘ljudi duha koji će unositi razumijevanje, dogovaranje i mir u odviše radikaliziranu i napetu javnost’.”

Američka državna tajnica Madeleine Albright održala je na Katoličkom sveučilištu u Washingtonu govor studentima na temu “Sloboda vjere”. Povod njezinog nastupa pred studentima bila je 100. obljetnica “Columbus School of Law”. Misao vodilja toga govora bila je sloboda vjera i pomirenje vjerskih zajednica širom svijeta.
Govoreći o godini 1897., Madeleine Albright je spomenula kako je u to “doba prevladajuće raspoloženje u našoj zemlji i u cijelom svijetu bilo nada. Naši pređi i njihovi roditelji gledali su na svijet koji se zbližavao tako divnim iznašašćima kao što su automobil, telefon i električna rasvjeta. Diplomati su se sreli u Hagu kako bi proširili cilj međunarodnog humanitarnog prava.”
U daljnjem tijeku svog govora, američka državna tajnica usredotočila se na jedan od čimbenika koji će, prema njezinom uvjerenju, nastaviti igrati značajnu ulogu u vanjskoj politici SAD-a, a to je “neprestalno zalaganje za vjersku slobodu i snošljivost.”
“U Sjedinjenim Američkim Državama”, nastavila je Albright, “vjerujemo u odijeljenost Crkve i države. (…) No to načelo ne čini nas slijepima prema vjerskom utjecaju na svjetovne događaje – kada, u najgorem slučaju, nesnošljivost pridonosi sukobu i nesporazumu; ili u onom najboljem kada vjera služi kao izvor moralnog nadahnuća i ozdravljenja.” Potom je američka državna tajnica nabrojila neke od vjerskih poglavara iz različitih zemalja koji vjerskom i vjerničkom zauzetošću pridonose ozračju snošljivosti. Tako je na prvom mjestu istaknula nastojanja ekumenskog patrijarha uime zaštite okoliša i međuetničkog razumijevanja; nadbiskupa Desmonda Tutua koji je pridonio ukidanju apartheida; pokojnu Majku Tereziju i njezino nad-kulturalno poslanje. Posebno se dugo zadržala na isticanju povijesnih prinosa miru i pomirenju pape Ivana Pavla II.: “Kao osoba koja je rođena u srednjoj Europi i kao profesor koji je podučavao upravo o tom području, nikada neću zaboraviti djelovanje Papina posjeta rodnoj mu Poljskoj dok je taj narod još bio iza ‘željezne zavjese’ i pod prijekim sudom. (…) Papa je istaknuo da, ako ljudi moraju preuzimati svoje odgovornosti i živjeti prama moralnim načelima, onda oni prvo moraju imati pravo i mogućnost da to i učine. U tom je duhu, pozorno biranim riječima, govorio o potrebi solidarnosti s radnicima i među svim ljudskim bićima. U tom duhu, izazvao je dogme komunističkog sustava, koji je milijunima nijekao pravo na slobodno izražavanje i sudjelovanje u oblikovanju socijalnih i političkih sustava njihovih društava.”
Madeleine Albright svoj je govor nastavila pojašnjavajući studentima kako je “u ovo novo doba važni dio američke politike promicanje veće vjerske slobode i ohrabrenje pomirenja među vjerskim skupinama. (…) Uvjereni smo da su zemlje jače i da su životi njihovih naroda bogatiji ako građani imaju slobodu izabrati, ispovijedati i prakticirati svoj vjerski identitet. Također smo naučili da nijekanje vjerske slobode ili ugnjetavanje iste može prouzročiti strah (…) pa čak i rat. Stoga smo i usredotočili našu politiku na područja gdje su vjerske podijeljenosti, zajedno s ostalim čimbenicima, potaknule na nasilje i dovele mir u opasnost. Kako bismo poboljšali našu politiku mi smo javno rekli da je promicanje vjerske slobode prioritet naše vanjske politike.”
Američka je državna tajnica potom nazočne upoznala s pothvatima koje SAD-e poduzimaju glede promicanja vjerskih sloboda u inozemstvu, no osvrnula se i na stanje vjerskih sloboda u SAD-u, istaknuvši da i “najpatriotskiji među nama mora priznati da niti moralnost, niti vjerska sloboda, niti poštivanje ljudskih prava nisu izmišljeni a niti se savršeno provode u našoj zemlji.”
Govoreći o Bosni, Madeleine Albright je navela kako Amerikanci nastoje “promicati pomirenje u zemlji koja je doslovno podijeljena sukobom između tri, etnički i vjerski, različite zajednice. S tim smo ciljem pojačali naše zalaganje za izvršenje Daytonskih mirovnih sporazuma. I premda su ostale mnoge ozbiljne prepreke, posljednjih smo mjeseci učinili značajni napredak. (…) Mnogi Amerikanci, kada misle na Sarajevo, sjetit će se tamo održanih Olimpijskih igara iz 1984. No Sarajevo tog doba bio je i ekumenski grad – domaćin džamijama, crkvama – i katoličkim i pravoslavnim, dakako i sinagogama. Stoga, kada cinici sugeriraju da ljudi iz Bosne ne mogu živjeti zajedno, ja mogu samo reći ‘da jesu, da žive i da će morati i žele ponovno’. U izgradnji mira važan je trenutak. Tako sam i ja bila ohrabrena Papinim pohodom Sarajevu u travnju gdje je proširio žarko zalaganje za pomirenje i među-etničko ozdravljenje. Ugodno mi je bilo čuti o srpanjskoj odluci poglavara vjerskih zajednica u Bosni da osnuju zajedničko vijeće za promicanje poštivanja prema ljudskim bićima.”
O nadbiskupu Bozaniću državna tajnica je rekla: “I pozdravljam nastupni govor novoga zagrebačkog nadbiskupa s početka ovog mjeseca, koji se obratio toplo vođama ostalih vjerskih zajednica u njegovoj zemlji i naveo kako treba ‘ljudi duha koji će unositi razumijevanje, dogovaranje i mir u odviše radikaliziranu i napetu javnost’.”
Američka se državna tajnica osvrnula i na mišljenja koja u sukobima na Balkanu i drugdje, na Bliskom istoku, u Perzijskom zaljevu, Africi i Aziji vide potencijale za buduće široke sukobe civilizacija, istaknuvši pri tom da se američki pogled razlikuje od takvih razmišljanja: “Mi nismo branitelji samo jedne vjere, već poštivatelji svih i prava sviju na ispovijedanje i prakticiranje vjere. Prijatelji smo s zemljama gdje je većinska religija budistička, i s onima gdje je to kršćanstvo ili hinduizam ili židovstvo.”
Na završetku svojeg govora Madeleine Albright je izjavila da smo “dosegli povijesnu točku u kojoj nijedan narod ne mora biti izvan svesvjetskog sustava i svaki narod koji želi sudjelovati može pridonijeti, svojim nastojanjem, u iznalaženju pravog puta. U tom nastojanju, vjerska sloboda i snošljivost među onim su velikim načelima koje želimo obraniti.” (dl)

?(NE)RAZLIKOVANJE BLAGDANA SVIH SVETIH I DUŠNOG DANA

Iz Dnevnika Hrvatskoga katoličkog radija od 1. studenoga 1997.

U našoj, kao i u svjetskoj javnosti očito se jedva razlikuju Svi sveti i Dušni dan. Tu zabunu ili ukidanje razlikovanja pokazuju članci u novinama, prilozi na radiju i televiziji, prigodne poruke istaknutih dužnosnika, osobito svečanosti na grobljima. Na Sve svete trebalo bi slaviti sve one koji su u slavi nebeskoj, koji su zapravo sveti, premda nisu poimence kanonizirani ni uneseni u popis svetaca, odnosno u kalendar. Takvih nekanoniziranih svetaca mora biti neusporedivo više od kanoniziranih. To je mnoštvo čestitih ljudi od početka svijeta po cijeloj zemlji i u svim narodima. Oni su se uspjeli potpuno očovječiti, ostvariti se, doseći vrhunac ljudskosti. Oni su, po vjeri Crkve, zauvijek zajedno s Bogom. Dušni dan, koji se u kalendaru bilježi 2. studenoga, trebao bi biti spomen onih pokojnika za koje pretpostavljamo da su bili na pravom putu, ali da su prešli s ovoga svijeta ne postigavši savršenstvo, te im na drugom svijetu Bog pruža mogućnost dozoriti do toga savršenstva, pročistiti se, usavršiti. I oni su spaseni, ali još ne uživaju puninu radosti vječnoga života. Kršćani vjeruju da tim pokojnicima mogu pomoći kad za njih mole, osobito kad za njih slave euharistiju. One pokojnike koji su već u raju, koji su sveti, molimo da se za nas pred Bogom zauzimaju. Onima koji su u stanju što se zove čistilište, nastojimo svojim molitvama i žrtvama pomoći da dosegnu savršenstvo. Također, znamo da su oni već Bogu mili, da Bog sluša njihove molitve, da njihove molitve mogu nama pomoći.
Razumije se da ni za kojeg pokojnika ne možemo znati je li već savršen ili je u stanju završnog usavršavanja – je li u raju ili u čistilištu. Imamo pravo za svakog pokojnika uzdati se da je spašen. I svakome se možemo obraćati molitvom, svakome upućivati dar euharistijskoga slavlja. Drugim riječima, čovjek s ove strane groba i ne može razlikovati one koji su sveci, od onih koji su na putu očišćenja. Zato nije čudo što su se značenje blagdana Svih svetih i Dušnog dana – 1. i 2. Studenoga – u javnom mnijenju, u poimanju većine ljudi, tako izmiješali da se i ne razlikuju. Dapače, upravo dan Svih svetih sve više poprima smisao Dušnog dana. (A Dušni dan počeo se nazivati Danom mrtvih u doba kad vlast koja je nametala bezboštvo nije podnosila ni spominjanje duše.) Ljudi danas hrle na groblja, danas kite grobove svojih pokojnika, pale svijeće, spominju ih. Večeras se na grobljima i u grobljanskim crkvama služe svečane mise. Dok primjećujemo to nerazlikovanje početnog smisla dvaju blagdana, primjećujemo da ljudi baš na taj način i nehotice iskazuje dublje shvaćanje povezanosti svih pokojnika koji su spašeni. Napokon, svatko ima pravo uzdati se da su njegovi najmiliji pokojnici već u raju, ima ih pravo na neki način smatrati svojim obiteljskim blaženicima i svecima, utjecati se njihovu zagovoru i uzdati se u njihovu pomoć. Na oltarima častimo onima koji su službeno proglašeni svecima; u kućama i na grobovima one za koje se privatno uzdamo da su sveti.
Ako je duša u čistilištu zahvalna kada joj namjenjujemo euharistijsko slavlje, svetac se ne manje raduje kad mu upućujemo euharistijski iskaz ljubavi. (žk)

“OTKRIVENJE” – NOVA KNJIGA CELESTINA TOMIĆA
U izdanju Provincijalata hrvatskih franjevaca konventualaca, Zagreb, 1997., objavljen je komentar Celestina Tomića o posljednjoj knjizi Svetoga Pisma, Otkrivenju. Knjiga se može naručiti na adresu: Uprava “Veritasa” – Sveti Duh 33, 10000 Zagreb.
U godini obilježavanja svog 80. rođendana, o. Celestin Tomić, obogatio je teološko izdavalaštvo u nas još jednim svojim radom, komentarom “posljednje knjige u kršćanskoj Bibliji”, Otkrivenja. Otkrivenje je nesumnjivo knjiga koja je izazivala i još danas izaziva mnoštvo teoloških rasprava, pitanja i nepoznanica. Svojim proročkim sadržajem, snažnog apokaliptičkog izričaja kod mnogih čitatelja, i danas, kao da budi “nelagodu i razočarenje”, premda je pisana, upravo suprotno, za buđenje nade u teškim trenucima povijesti. “Otkrivenje je svršetak dvaju saveza, Staroga i Novoga, svršetak kršćanske Biblije, kruna biblijske poruke, dovršetak objave ljubavi Boga, koji počinje stvaranjem svijeta i čovjeka, a dovršava se na novom nebu i novoj zemlji”. Da ova “Knjiga nade” što manjem broju ljudi bude “knjiga “zapečaćena sa sedam pečata” (Otk 5,1)”, zasigurno će pridonijeti i komentar o. Tomića. Autor u svojem komentaru govori o postanku Knjige, njezinom piscu, vremenu i mjestu pisanja te naslovnicima. Donosi tumačenje značenja apokalipse i apokaliptičkih strujanja u tijeku biblijske povijesti. Dijeleći Knjigu na dva djela: “Objava sedmerim Crkvama”, “Objava budućnosti svijeta” i “Prolog”, autor egzegetski tumači Otkrivenje od prvog do posljednjeg retka. “Pisac Otkrivenja pokazuje kako Gospodin ne vodi Crkvu i pojedinca kroz svjetovne trijumfe, već križnim putem, i da je Crkvi i svakome od nas Krist najbliži kad je progonjen, izrugivan, raspet”. Proročka poruka Otkrivenja ne želi nas zastrašiti prijetnjom nestanka svijeta niti ponuditi neku mračnu, beznadnu zbilju, u kojoj nažalost grca veliki dio današnjeg čovječanstva, već “nam otkriva sigurnu stvarnost kojoj nitko ne može uteći, a to je Sudnji dan i Božji sud” kada će vapaji tolikih obespravljenih, potlačenih i shrvanih bremenom života dočekati svoj smiraj, na kraju povijesti koja nije hir slučaja, već duboke, promišljene mudrosti Božje. (ab)

6

9