SVEĆENIK NIJE PSIHIJATAR NITI PSIHOTERAPEUT!

Rim, 24. 3. 1998. (IKA) – Crkveni Oci ispovijed su zvali “secunda tabula post naufragium”, tj. drugom slamkom spasa nakon brodoloma grijeha, jer je krštenje bilo prvom.
Na to je, u svojem pismu upućenom velikom pokorničaru Apostolske pokorničarne, kardinalu Williamu Wakefieldu Baumu podsjetio papa Ivan Pavao II. Premda je pismo poslano samom kardinalu Baumu, ono je namjerno upućeno “svim svećenicima Crkve kao ministrima i svim vjernicima kao primateljima oproštenja u sakramentalnoj ispovijedi.” Sveti Otac u svojemu pismu ističe kako je taj sakrament “namijenjen brisanju osobnih grijeha, počinjenih nakon krštenja, i to ponajprije smrtnih, ali i lakih.” Teškim se grijehom gubi posvetna milost, pojasnio je Papa, dok se lakim grijesima ona ne gubi. No, i za jedne i za druge potrebno se kajati. Što se tiče otpuštanja vremenite kazne zbog grijeha, Sveti Otac podsjeća na “istinu vjere o čistilištu, u kojem se okajavaju preostale kazne poslije prijelaza u drugi život”.
U Papinu se pismu ističe i potreba “ispravnog shvaćanja naravi unutarnjeg mira” koji je povezan s ispovijedi, te se potvrđuje da su “učinci sakramenta pokore, koje vjernici s pravom mogu očekivati i željeti, smirivanje poticaja strasti, ispravljanje logičnih ili osjećajnih nedostataka, te pročišćavanje našega cjelokupnog slobodnog djelovanja, i to zbog ponovno stečene nadnaravne milosti.” No, Papa istodobno upozorava i na neka “neopravdana očekivanja”, kao što je ono koje bi “sakrament pokore željelo pretvoriti u psihoanalizu ili psihoterapiju.” Prema njegovim riječima, “ispovjedaonica nije i ne može biti inačica za psihijatarsku ili psihoterapeutsku ordinaciju. Od sakramenta pokore ne može se očekivati ozdravljenje od patoloških prilika. Ispovjednik nije vidar niti liječnik u tehničkom smislu riječi.” Štoviše, ako bi svećenik primijetio da pokornik treba liječničku pomoć, ne smije se s njim sučeljavati o tom pitanju, već ga treba poslati “mjerodavnim i poštenim stručnjacima”. Slično tome, premda rasvjetljenje savjesti zahtijeva pojašnjavanje ideja o pravom sadržaju Božjih zapovijedi, “sakrament pokore nije i ne smije biti mjesto na kojem će se objašnjavati životne tajne.”
Posljednja Papina preporuka odnosi se na “potrebito razlikovanje između sakramentalnog foruma te pravne i pedagoške odgovornosti odgajatelja na svećeništvo i redovnički život.” Ono što se sazna u ispovijedi, istaknuo je Ivan Pavao II, “ne može se i ne smije prenijeti na kanonsko područje u kojem se odlučuje o zvanju.” No, ispovjednik kandidata za svećeništvo ima veliku odgovornost i “dužnost da svim snagama odvrati od tog puta one koji u ispovijedi pokazuju da ne posjeduju potrebite kreposti za svećeničko zvanje (što se posebice odnosi na posjedovanje čistoće, nezamjenjive za život u celibatu) ili potrebne psihološke ravnoteže, kao i dovoljne zrelosti u prosuđivanju.”