Svećeništvo je poziv koji zahtijeva suobličenje Kristu ono nije karijera, niti znači pripadnost kleričkoj kasti

Dragi kardinale Maida,
Draga braćo biskupi!
1. Prigodom vašeg pohoda “ad limina”, radosno vam izražavam dobrodošlicu, petoj skupini biskupa iz Sjedinjenih Američkih Država, koji dolaze iz država Michigan i Ohio. Vaše hodočašće na grobove Petra i Pavla pruža novu prigodu za razmišljanje o svjedočanstvu koje su oni dali usque ad sanguinis effusionem (sve do prolijevanja krvi), i izražava duboku vezu zajedništva koje postoji između biskupa i Petrova nasljednika. Ovi su dani, dakle, vrijeme razmišljanja o vašoj biskupskoj službi i vašoj osobitoj odgovornosti pred Kristom za dobro njegova Tijela, Crkve. Neka primjer prvih svjedoka i njihov zagovor budu izvor snage za vas koji propovijedate Evanđelje, sjećajući se riječi svetoga Pavla Timoteju: “Svrha je te zapovijedi ljubav iz čista srca, dobre savjesti i vjere neprijetvorne” (1 Tim 1,5).
U tom nizu pohoda ad limina, izabrao sam razmišljati o progodi koju Veliki jubilej 2000. pruža evangelizaciji u svjetlu te izvanredne milosti koja je bila i jest II. vatikanski koncil. U vrijeme svoga posljednjeg susreta s biskupima vaše zemlje, pozvao sam se na posebni apostolski značaj njihove biskupske službe i njezinu važnost za duhovnu obnovu kršćanske zajednice. Danas želim spomenuti identitet i poslanje svećenika, vaših suradnika u zadaći posvećivanja naroda Božjega i prenošenja vjere (usp. Lumen gentium, 28). S neizmjernom zahvalnošću mislim na sve svećenike čiji je život duboko označen vjernošću Kristu i velikodušnim predanjem svojoj braći i svojim sestrama. Mislim također na braću i sestre koji su izabrali zavjetovani život i kojima se nadam posvetiti buduće razmišljanje u okviru tog niza pohoda i koji su u središtu obnove koju Duh Sveti trajno promiče u Crkvi.
2. Prije dvije godine slavio sam pedesetu obljetnicu svoga svećeničkog ređenja i doista mogu ustvrditi da mi je moje svećeničko iskustvo bilo u tijeku tih godina izvorom velike radosti. Razmišljajući o svećeništvu u Dono e mistero, istaknuo sam dvije bitne istine. Svećenički poziv je služba Božjega odabranja i stoga dar koji beskrajno nadilazi osobu. Razmišljajući o prošlosti, uvijek se sjećam Isusovih riječi apostolima: “Ne izabraste vi mene, nego ja izabrah vas. I postavih vas da idete i rod donosite, i rod vaš da ostane” (Iv 15,16). Razmišljajući o tim riječima, svećenik postaje svjesniji tajanstvenog izbora koji je Bog izvršio pozivajući ga u tu službu, ne po njegovim darovima i zaslugama, nego snagom “svog nauma” i “svoje milosti” (2 Tim 1,9).
Bitno je za život Crkve u vašim biskupijama da pazite na svoje svećenike i na kakvoću njihova života i njihove službe. S riječima i primjerom trebali biste ih trajno podsjećati da je svećeništvo osobiti poziv koji se sastoji u biti na poseban način suobličeni Kristu, Vrhovnom svećeniku, Učitelju, Posvetitelju i Pastiru svoga naroda, po polaganju ruku i zazivanju Duha Svetoga u sakramentu svetoga reda. Nije to karijera; ono ne znači pripadnost kleričkoj kasti svećeničkom staležu. Zbog toga “svećenik treba biti svjestan da je njegov život otajstvo savim uključeno u otajstvo Krista i Crkve na nov i poseban način, te da ga to potpuno obvezuje i obdaruje za pastoralno djelovanje” (Direktorij za službu i život prezbitera, 6). Iz toga proizlazi preobrazba čitavoga svećenikova života kako bi on mogao biti Krist za druge, uvjerljivi i djelatni znak ljubavi i spasteljske nazočnosti Božje. Morao bi živjeti svećeništvo kao potpuno sebedarje Gospodinu. Ako taj dar treba biti istinski, njegove misli, njegovi stavovi, njegove djelatnosti i njegovi odnosi s drugima moraju svima pokazati da je doista preuzeo “misao Gospodnju” (1 Kor 2,16). Morao bi moći reći sa svetim Pavlom: “Živim, ali ne više ja, nego živi u meni Krist. A što sada živim u tijelu, u vjeri živim u Sina Božjega koji me ljubio i predao samoga sebe za mene” (Gal 2,20). Morali bismo sa zahvalnošću prepoznati znakove istinske obnove svećeničke duhovnosti i promicati novi procvat prave teološke predaje svećeničkoga života tamo gdje je potamnila.
3. Ako biskupi i svećenici moraju biti djelatni svjedoci Kristovi i učitelji vjere, oni moraju biti ljudi molitve poput samoga Krista. Samo obraćajući se često i s pouzdanjem Bogu i tražeći vodstvo Duha Svetoga, svećenik može obavljati svoje poslanje. Svećenici i sjemeništarci koji se pripremaju na svećeništvo moraju produbljivati činjenicu da postoji “prisni nutarnji odnos duhovnoga života prezbitera i vršenja njegove službe” (Pastores dabo vobis, 24). Svaki je svećenik pozvan razvijati veću osobnu prisnost s riječju Božjom tako da može sve dublje ući u Učiteljevu misao i osnažiti svoju privrženost Gospodinu, svoj svećenički uzor i svoga vođu (usp. Generalna audijencija, 2. lipnja 1993, br. 4). Život zauzete molitve pruža dar mudrosti s kojim Duh vodi svećenika sve vrednovati u svjetlu Evanđelja, pomažući mu čitati u vlastitom iskustvu i u iskustvu Crkve otajstveni i ljubazni Očev naum (Pismo svećenicima 1998, br. 5).
U doba u koje se od svećenika zahtijeva mnogo glede vremena i snage, važno je istaknuti da je jedna od prvotnih dužnosti moliti uime naroda koji mu je povjeren. To su njegova povlastica i njegova odgovornost, jer je bio ređen da predstavlja svoj narod pred Gospodinom i da posreduje u njegovo ime pred milosnim prijesotljem (usp. Generalna audijencija, 2. lipnja 1993, br. 5). Stoga bih htio u svećeničkom životu istaknuti važnost vjernosti svagdašnjoj molitvi Službe časova, javnoj molitvi Crkve. Dok su vjernici pozvani sudjelovati u toj molitvi, slijedeći Kristovu preporuku svagda moliti i nikada ne sustati (usp. Lk 18,1), svećenicima je bila povjerena osobita zadaća slavljenja Božanskog oficija, u kojemu sam Krist moli s nama i za nas (usp. Pismo svećenicima 1984, br. 5). Doista, moliti za potrebe Crkve i za pojedine vjernike tako je važno, da bi trebalo ozbiljno razmišljati o preuređenju svećeničkog i župnog života da se zajamči da svećenici imaju vremena, osobno i zajednički, posvetiti se toj bitnoj zadaći. Liturgijska kao i osobna molitva, a ne administativni poslovi, moraju dati ritam svećenikovu životu, također u najzahtjevnijim župama
4. Slavljenje euharistije je najvažniji trenutak u svećenikovu danu, središte njegova života. Prikazujući misnu žrtvu, za vrijeme koje se ponazočuje i ostvaruje jedinstvena Kristova žrtva dok ponovno ne dođe, svećenik jamči da se i dalje vrši djelo otkupljenja (usp. Presbyterorum ordinis, 13). Iz te jedinstvene žrtve, čitavo svećenikovo služenje crpe svoju snagu (usp. ondje, 2) i narod Božji prima milost da doista živi kršćanskim životom u obitelji i u društvu. Važno je za biskupe i za svećenike da ne gube s vida unutrašnju vrijednost euharistije, vrijednost koja je neovisna o prilikama u kojima se slavlje događa. Zbog toga bi se svećenici morali ohrabriti služiti misu svakodnevno, makar i bez vjerničkoga skupa, jer je riječ o činu Krista i Crkve (usp. ondje, 13; Zakonik kanonskoga prava, kan. 904).
Da bi euharistija mogla u potpunosti proizvesti svoju milost u životu vaših zajednica, treba paziti na promicanje sakramenta pokore. Svećenici su osobiti svjedoci i službenici božanskoga milosrđa. Ni u jdnom drugom trenutku nisu tako blizi vjernicima kao kad ih vode Kristu Raspetome koji oprašta u tom tako osobnom susretu (usp. Redemptor hominis, 20). Biti službenik sakramenta pomirenja osobita je povlastica svećenika koji, djelujući u Kristovo ime, može na osobit način, sudjelovati u drami života drugoga kršćanina. Svećenici bi uvijek morali biti raspoloživi za slušanje vjerničkih ispovijedi, i to tako da se posebne okolnosti u kojima pokornici žive mogu razložiti i razmotriti u svjetlu Evanđelja. Temeljna zadaća pastoralnog služenja, usmjerena pojačavanju zajedništva svakog pojedinca s Očevim milosrđem, životni je doseg crkvenoga poslanja. Trebala bi biti predmetom proučavanja i razmišljanja za vrijeme svećeničkih sastanaka i tečajeva permanentnog odgoja. Isključiti se iz sakramenta pokore znači isključiti se iz nezamjenjivog susreta s Kristom. Sami bi svećenici morali primati taj sakrament redovito i u duhu vjere i prave pobožnosti. Trajno obraćanje Gospodinu od strane svećenika znači osnaženje, a vjernici bolje razumiju da je pomirenje s Bogom i Crkvom potrebno za istinski kršćanski život (usp. Direktorij za službu i život prezbitera, 53).
5. Kao učitelji vjere, svećenici vrše izravnu ulogu u odgovoru na veliki izazov evangelizacije, s kojom se Crkva mora sučeliti približavajući se trećem kršćanskom tisućljeću. Evanđelje koje propovijedamo istina je o Bogu, o čovjeku i o njegovim životnim uvjetima: narod našega doba želi slušati tu istinu u svoj punini. Zbog toga, nedjeljna homilija zahtijeva brižnu pripravu od strane svećenika, koji je osobno odgovoran za pružanje pomoći vjernicima da bi shvatili kako Evanđelje baca svjetlo na hod pojedinaca i društva (usp. Generalna audijencija, 21. travnja 1993, 5). Katekizam Katoličke Crkve je izvrstan izvor za propovijedi i, koristeći ga, svećenici će pomoći svojim zajednicama povećati poznavanje kršćanskog služenja u svem njegovu neiscrpnom bogatstvu i također učvrstiti se u pravoj svetosti i osnažiti svoje svjedočanstvo i svoje služenje (usp. Pismo svećenicima za Veliki četvrtak, 8. travnja 1993, 2).
Župa je “obitelj obitelji” i trebala bi biti ustrojena tako da bude potpora obiteljskom životu na sve moguće načine. Moje osobno iskustvo kao mladog svećenika u Krakovu poučilo me da je pomoć koju svećenici pružaju mladim bračnim parovima koji se pripremaju na odgovornost bračnoga života također velika dobrobit za njihovu svećeničku duhovnost. Svećenici su pozvani na jedinstveni oblik duhovnoga bratstva i mogu pridodati duboku važnost značenju biti “čovjek za druge” po pastoralnoj brizi za sve koji čeznu živjeti prema zahtjevima sebedarja i plodne ljubavi u kršćanskome braku.
Svećenikova je zadaća viditi vjernike k duhovnoj zrelosti u Kristu kako bi odgovorili pozivu na svetost i ostvarili svoj poziv preobraziti svijet u duhu Evanđelja (usp. Christifideles laici, 36). U suradnji s laicima, svećenici moraju ohrabrivati laike na razmatranje Evanđelja kao glavne snage za obnovu društva i prostranog i složenog svijeta politike i gospodarstva, ali također svijeta uljudbe, znanosti i umjetnosti, međunarodnog života i društvenih obavijesnih sredstava (usp. Evangelii nuntiandi, 70). Svećenik ne smije biti stručnjak za sve, nego bi morao biti stručnjak u dijeljenju “viših darova” koje Duh Sveti obilno izlijeva za izgradnju Kraljevstva (usp. 1 Kor 12,31) i morao bi pomoći svom puku iskoristiti te darove za napredak civilizacije ljubavi.
6. Biskup ne smije osobno ne biti zauzet u promicanju svećeničkih zvanja i mora ohrabrivati čitavu vjerničku zajednicu u aktivnom sudjelovanju u tom djelu. “Vrijeme je da se o svećeničkom životu govori hrabro kao o neizrecivoj vrijednosti i kao o predivnom i povlaštenom obliku kršćanskoga života” (Pastores dabo vobis, 39). Iskustvo uči da je, kada dođe poziv, odaziv velikodušan. Pastoralni susret svećenika s mladićima, njegova blizina u dijeljenju njihovih problema, njegov stav otvorenosti, dobrohotnosti i raspoloživosti, dio su istinskog služenja mladima. Svećenik je pravi duhovni vođa kad pomaže mladima donijeti važne odluke o njihovu životu i osobito kad im pomaže odgovoriti na pitanje: što Krist želi od mene? Potrebno je učiniti više da se zajamči da svi svećenici budu uvjereni o temeljnoj važnosti tog oblika služenja. U promicanju i raspoznavanju svećeničkih zvanja nezamjenjiva je prisutnost zauzetog, zrelog i smirenog svećenika, s kojim se mladi mogu susresti i razgovarati.
7. Kao biskupi, morate tumačiti vjernicima zašto Crkva nema vlast rediti žene za ministerijalno svećeništvo te im istodobno tumačiti da nije riječ o pitanju jednakosti osoba ili prava koja im je Bog dao. Sakrament svećeničkog reda i ministerijalno svećeništvo ponuđeni su od Boga kao dar: ponajprije Crkvi a potom onima koje je Bog pozvao. Zbog toga ređenje za ministerijalno svećeništvo ne smije se zahtijevati kao pravo; nikome se ne duguju sveti redovi u ekonomiji spasenja. Taj zahtjev pripada, konačno, Crkvi po biskupima, i Crkva redi samo na temelju crkvenog i biskupskog zahtjeva.
Crkveni nauk prema kojemu samo muškarci smiju biti ređeni za ministerijalno svećeništvo izraz je vjernosti svjedočenju Novoga zavjeta i trajnoj predaji istočne i zapadne Crkve. Činjenica da je sam Isus izabrao muškarce i povjerio muškarcima neke osobite zadaće nije nimalo umanjila ljudsko dostojanstvo žena (koje je on jasno želio istaknuti i obraniti) niti je podario ženama samo pasivnu zadaću u okviru kršćanske zajednice. Novi zavjet tumači da su žene izvršile temeljnu ulogu u prvotnoj Crkvi. Svjedočanstvo Novoga zavjeta i trajna crkvena predaja podsjećaju nas da se ministerijalno svećeništvo ne smije tumačiti prema društvenim i političkim kategorijama kao pitanje vršenja “vlasti” unutar zajednice. Svećeništvo svetih redova treba shvatiti teološki, kao oblik služenja u Crkvi i služenja Crkvi. Postoje mnogi oblici takvog služenja kao što postoje mnogi darovi koje daje sam Duh (usp. 1 Kor 12, 4-11).
Crkve, osobito katoličke i pravoslavne, koje stavljaju sakramentalnost u središte kršćanskoga života, a Euharistiju u središte sakramentalnosti su one koje smatraju da nemaju vlast rediti žene za ministerijalno svećeništvo. Naprotiv, kršćanske zajednice koje daju svećeničke odgovornosti ženama postupno se sve više udaljuju od sakramentskog svaćanja Crkve, Euharistije i svećeništva. To je pojava koju teolozi moraju najdublje istražiti u suradnji s biskupima. Istodobno je nužno da i dalje pazite na čitavo pitanje vrednovanja posebnih darova žena, prihvaćenih i učinjenih plodnima u crkvenoj zajednici (usp. Pismo ženama, 11-12). Ženski “genij” mora biti sve životnija snaga Crkve u budućem tisućljeću, upravo kao što je bila u prvim zajednicama Kristovih učenika.
8. Draga braćo biskupi, preko vas htio bih stići do svih svećenika iz Sjedinjenih Američkih Država, zahvaliti im za svetost njihova života i za neumorni žar kojim pomažu vjernicima živjeti spasiteljsku Božju ljubav. Radosno i odgovorno svjedočanstvo vaših svećenika izvanredni je doprinos životu Crkve u vašim biskupijama. Opominjem vas i njih da svakodnevno obnavljate ljubav prema svećeništvu i uvijek u njemu vidite biser od neprocjenjive vrijednosti zbog kojega će čovjek žrtvovati sve ostalo (usp. Mt 13,45). Molim za one koji susreću poteškoću u svom zvanju i povjeravam njihove brige zagovoru Marije, Otkupiteljeve Majke.
Kako danas slavimo Uzašašće, radujemo se slavi Gospodinovoj s desne Očeve i očekujemo svetkovinu Duhova, zazivam novi dah Duha Svetoga na vas i vaše svećenike, redovnike i laike u vašim biskupijama. Neka Paraklet koji vodi Crkvu u poslanju evangelizacije sedmerostruko obnovi svoj dar u vašim srcima kako biste svom vjernošću mogli ljubiti i služiti partikularnim Crkvama povjerenima vašoj skrbi!
S mojim apostolskim blagoslovom.