SVJEDOČENJE O VREMENU STRADANJA

SVJEDOČENJE O VREMENU STRADANJA
Fra Josip Visković, SJEĆANJA S ROBIJE, izdavač “Teovizija”, Zagreb
Među izdanjima poduzetnog zagrebačkog izdavača duhovnih sadržaja, knjižarske kuće “Teovizija”, pažnju privlači najnoviji naslov. Riječ je o knjizi fra Josipa Viskovića “Sjećanja s robije”, još jednom potresnom svjedočenju o mučnom vremenu komunističkih progona katoličkih svećenika u Hrvatskoj i represije nad Crkvom u Hrvata u bivšoj Jugoslaviji. Pišući odmjereno i mirno, želeći svjedočiti o događajima bez unošenja žara vlastitih emocija, pa čak i bez osobito opširnih komentiranja zbivanja, autor bira one ulomke sjećanja na petnaest dugih godina robije, one likove i događaje čije će samo dokumentarističko ispisivanje svjedočiti i o besmislenosti montiranog procesa i staljinističkih progona, i o snazi vjere i molitve u strašnim danima poniženja i trpljenja, i o vrijednostima ljudskim i božanskim koje nikakva komunistička represija i nikakvo boljševičko “preodgajanje” nisu mogli uništiti. Knjiga ostavlja dojam da su sve te kušnje pravu vjeru i moralnu okomicu u ljudima poput fra Josipa Viskovića mogle samo učvrstiti i ojačati. Otpusno pismo iz zatvora u kome ga vlasti ocjenjuju kao “nepopravljivog” rječito o tom svjedoči na kraju knjige.
Bez literarnih pretenzija autor niže sjećanja na način starih franjevačkih kronika. Na to upozorava govoreći o knjizi na njenu predstavljanju dr. Frano Glavina: “Ima nešto zajedničko na tim stranicama napisanih od fra Pavla Šilobadovića 1662. do fra Joze Viskovića A.D. 1994. U kamičkima događaja kojima ti fratri ljetopisci crtaju svoje životne mozaike pretežu crvene boje krvi prolivene u ratovima i poračju i sivocrni tragovi gladi, bolesti i neimaština. Iz svih tih stranica zrači im ideal asiškog sirotana sv. Franje: “Ne živjeti samo za sebe, nego i drugima koristiti”.
Tako ova knjižica predstavlja prije svega svjedočenje i naputak budućim naraštajima, uputu za neka nova, mogućna i potrebita istraživanja nenapisane povijesti Crkve u Hrvata, one uzničke, zatvoreničke, progonjene i zatirane, ali svagda uspravne, čvrste i nepokolebljive. Pišući za ovu knjigu predgovor, kardinal je Kuharić, (koji je i poticao fra Josipa Viskovića da ostavi o svojih 15 uzničkih godina pisani spomen) napisao sažeto zašto su ovakve knjige potrebne. “Optužnica je pisani dokument, osuda također. Ako samo ti dokumenti ostaju u arhivu povijesti, čitat će ih kao istinu.” napisao je Kardinal, istaknuvši kako je “takvo svjedočanstvo potrebno u službi povijesne istine”.
A u službi je povijesne istine konačno sada, kad se to smije i može, ostaviti pisani dokument o stradanju, patnji, lažnim optužbama, krivotvorenim “dokazima” i teškim zločinima počinjenim nad Crkvom i svećenicima. To je još i više od potrebe, to je obveza, progovoriti o vremenu prisilne šutnje. Fra Josip Visković progovara smireno, tiho, dostojanstveno, bez mržnje i gnjeva, on objektivno i istinito nudi čitatelju svoja sjećanja na događaje i osobe, ostavljajući mu pravo i mogućnost da sam prosudi i zaključi što se to u ime “pravde, humanosti i boljeg svijeta” činilo ljudima bez ikakva razloga osim motiva političke mržnje i silničke svireposti. U isto je vrijeme ta i takva Jugoslavija, država policijskih dossiera, Golog Otoka, kazamata i terora, nudila svijetu o sebi sliku civilizirane države, uljuđene europske zajednice, punila arhive i knjižnice dokumentima i naručenim knjigama koji propagiraju njenu istinu. Svjetske su knjižnice prepune knjiga koje je boljševička i/ili velikosrpska promidžba desetljećima tiskala i stvarala u svijetu sliku o Hrvatima i njihovoj katoličkoj Crkvi kao o strašnom izvoru fašizma, zla i genocidnosti. Tako stvorena slika skupo je stajala Hrvatsku i u ovom domovinskom ratu. Prigoda je, ali i obveza zainteresiranom čitatelju ponuditi i drugačije knjige, i druga svjedočenja, i druge dokumente. A kakvo je to vrijeme bilo i kako je njegova pravda izgledala, slikovito je prikazao govoreći o knjizi dr. Glavina riječima: “Univerzalna deklaracija o ljudskim pravima donesena 1948. smatra se najznačajnijim dokumentom XX. stoljeća. Stvoren je međunarodni standard za osnovna prava i slobode. A tih dana, mimo navedenih standarda, u Staroj Gradiški umire o. Leonardo Bajić, gvardijan zagrebačkog samostana. (…) Nekoliko dana prije on je opremio svećenika Kolarića iz Križevaca. Tih dana umro je i svećenik Petar Turkalj. Za vrijeme fra Jozine Robije samo kroz Staru Gradišku prošlo je više od 250 svećenika. Tu je čitava galerija imena. Upravo u vrijeme kada Jugoslavija ratificira Pakt o građanskim i političkim pravima, čiji član 18. posebno štiti vjerske slobode, otkriveno je da fra Jozo ima brevijar. Oduzet mu je, a uz to kažnjen je s 14 dana samice.” I ovakve činjenice traže svoje dokumentiranje i pismeni trag za povijest Hrvata i Crkve. Knjižica je fra Josipa Viskovića jedan dragocjen prilog, i poticaj da se na sličan način ostave sjećanja i svjedočenja, kako bi budući naraštaji mogli dobiti sliku o jednom vremenu za koje sam autor knjige kaže narodnom poslovicom “spomenulo se, ne ponovilo se!” (DL)

HRVATSKI PREDSTAVNIK NA SASTANKU EUROPSKIH KOMISIJA “JUSTITIA ET PAX” U BRATISLAVI
Tajnik Komisije “Justitia et pax” Hrvatske biskupske konferencije dr. Jure Krišto vratio se sa sastanka koji je pod naslovom “Budućnost Europe” održan u Bratislavi u Slovačkoj od 15-17. travnja ove godine. Sastanak je organizirala Francuska komisija “Justice et paix” a sudjelovali su predstavnici takvih komisija iz Španjolske, Austrije, Češke, Mađarske, Belgije, Nizozemske, Francuske, Švedske, Italije, Slovačke i Hrvatske. Skup je zamišljen kao prigodan za razmjenu mišljenja raznih komisija “Justitia et pax” o općoj temi “Europa”.
Vrativši se u Zagreb, dr. Jure Krišto je predsjednika Hrvatske komisije “Justitia et pax” biskupa Marka Culeja i njezine članove izvjestio o tome skupu. Prenosimo glavninu toga izvješća.

Sastanak je upriličen u tri dijela. Prvi dan je svaka Komisija iznijela svoja gledišta o zadanoj temi. Zatim se diskusija usredotočila na unaprijed podijeljen radni dokument “O europskoj arhitekturi”, (odnosno o izgradnji suvremenog europskog zajedništva), koji je predstavio Daniel Maquart, član Francuske komisije J&P. Drugi dan je svaka Komisija iznosila planove za buduće aktivnosti.

Hrvatska u europskoj konstelaciji
Predstavljanje Hrvatske komisije izazvalo je veliku pozornost, što je bilo očito iz pitanja upućenih tajniku Komisije. Tajnik je govorio o ratu i njegovim posljedicama za stanovništvo, političare i Crkvu. Istaknuo je neefikasnost Europe u zaustavljanju rata i u ublažavanju njegovih posljedica. Izrazio je opće uvjerenje da je Europa kao ujedinjena zajednica pala na ispitu u republikama Hrvatskoj i Bosni i Hercegovini, što se na svoj način odražava i na budućnost Europe. Iznio je i probleme koji stoje pred mjesnom Crkvom, od podizanja porušenih i popravaka oštećenih crkava, spomenika kulture i drugih građevina, do novih izazova koje joj predstavlja demokratsko društvo. Nije propustio spomenuti i odnos Katoličke Crkve prema Pravoslavnoj, kao i prema muslimanima u Hrvatskoj i Bosni i Hercegovini. Uostalom, najviše pitanja prisutnih ticala su se baš tih tema. Napomenuo je da je jedna od uloga hrvatske J&P opovrgavanje dezinformacija pojedinih zapadnih sredstava informiranja kao i nekih domaćih čimbenika.

Budućnost Europe
Poslije kraćeg predstavljanja radnog teksta o “europskoj arhitekturi” samog autora, prešlo se na diskusiju o njemu. Iz rasprave se moglo nazrijeti da Europa u sadašnjem trenutku prolazi kroz trostruku kušnju: iznevjerenih nada, straha i ignorancije. Poslije pada komunizma, mnogi su se Europljani ponadali boljoj budućnosti i brzoj integraciji onog dijela kontinenta koji je bio izoliran pod komunističkom vlasti s njegovim naprednijim i demokratskijim ostatkom. No, brzo je postalo vidljivo da je ta nada bila naivna, prvenstveno što se imalo u vidu gotovo isključivo samo materijalno ujedinjavanje, bez uzimanja u obzir popratnih pojava i posljedica. Utoliko je ta nada bila i nerealna. Europa je ujedno mjesto straha i nepovjerenja. Onaj dio Europe koji je dokučio određeni oblik ujedinjenja izaziva strah kod mnogih, posebno onih koji su još “vani” zbog ograničavanja ili mogućeg gubitka suvereniteta, nacionalnog identiteta i ekonomskog prosperiteta. S druge strane, oni koji su već “unutra”, strahuju od drugih: od migracija pripadnika drugih vjera i kultura, od manjina. Evidentno je da je Europa kontinent ignoranata. Zemlje i kulture se međusobno slabo poznaju, što je napose akutno u odnosu na njezin istočni i zapadni dio.
Očito je, dakle, da će trebati još dosta i dugo raditi na “europskoj arhitekturi”. Neki, napose Francuska komisija J&P, pristupaju problemu prilično nerealno. Da li kod njih postoje, kao što poneki uvijeno sugeriraju, primjese novog oblika kolonizacije, drugo je pitanje koje, uostalom, nije bilo raspravljeno. Francuska komisija zauzima se za uklanjanje oštrih granica među katoličkim, pravoslavnim i protestantskim kulturama kao i za omalovažavanje ustaljenih stereotipa. Zalaže se za to svjesna da su tri države koje sada stvaraju probleme Europskoj Uniji (Engleska, Danska i Grčka) – nekatoličke.

Planovi za budućnost
Poslije liturgijskog slavlja na istočnom obredu staroslavenskim jezikom u grkokatoličkoj crkvi, koje je predvodio grkokatolički biskup, u nedjelju je sjednica nastavljena kratkim predstavljanjem domaćina. Potom su slijedila predstavljanja planova za budući rad pojedinih Komisija.
Predstavnik Hrvatske komisije J&P predstavio je idejni nacrt projekta “Glas žrtava za žrtve” (Voice of the Victims for the Victims) na kome radi jedna nevladina grupa u Zagrebu i kojoj je pomogao formulirati ga. Ideja je pobudila veliko zanimanje kod prisutnih, te je tajnik Hrvatske komisije zamoljen da projekt dostavi u pismenom obliku kako bi ga pojedine Komisije mogle djelatno poduprijeti.

Sugestije Hrvatskoj komisiji J&P
Hrvatska bi se komisija mogla bolje organizirati uzimajući u obzir temeljnu svrhu Komisija. Voditelj je sjednice podsjetio na glavne karakteristike Komisije J&P. Spomenuo ih je šest:
1. Svaka Komisija je ćelija za razmišljanje i razradu pojedinih problema;
2. Vrši pritisak na vladine krugove;
3. Savjetuje biskupe;
4. Obrazuje i informira kršćansku zajednicu;
5. Mobilizira zajednicu za pojedinu akciju;
6. Koordinira, u zajednici s drugim nevladinim organizacijama, rad zajednica na specifičnoj akciji.