Tema: "Poziv na služenje"

Časna braćo u biskupstvu, draga braćo i sestre iz cijeloga svijeta!
1. “Evo Sluge mojega, koga sebi izabrah: mog ljubimca, miljenika duše moje!” (Mt 12,18, usp. Iz 42,1-4).
Tema poruke za ovaj 40. Svjetski dan molitve za zvanja poziva nas vratiti se korijenima kršćanskog poziva, povijesti prvoga koga je Otac pozvao, njegova Sina Isusa. On je “sluga” Očev, kojeg su proroci navijestili kao onoga koga je Otac odabrao i oblikovao već u krilu majčinu (usp. Iz 49,1-6), izabranika kojeg Otac podupire i kojemu je omilio (usp. Iz 42,1-9), u kojeg je stavio svoga duha i na kojeg je prenio svoju snagu (usp. Iz 49,5) i kojeg će uzvisiti (usp. Iz 52,13-53,12).
Odmah je očito da nadahnuti tekst daje bitno pozitivno obilježje izrazu “sluga”. Dok se u današnjoj kulturi onaj koji služi smatra manje vrijednim, u svetoj povijesti sluga je onaj kojeg je Boga pozvao ostvariti određeno djelo spasenja i otkupljenja, onaj koji zna da je sve što ima primio. Zbog toga se on osjeća također pozvanim staviti u službu drugih ono što je primio.
U Bibliji je služenje uvijek vezano uz određeni poziv koji dolazi od Boga. Upravo zato predstavlja najveću puninu dostojanstva stvorenja, odnosno ono što upućuje na njegovu tajanstvenu i vrhunaravnu protegu. Tako je bilo i u životu Isusa, vjernog Sluge, koji je pozvan ostvariti sveopće djelo otkupljenja.

2. “K#!o janje na klanje odvedoše ga…” (Iz 53,7).
U Svetom pismu postoji snažna i jasna veza između služenja i otkupljenja, kao i između služenja i trpljenja, između Sluge i Jaganjca Božjeg. Mesija je ispaćeni Sluga koji na sebe uzima teret ljudskoga grijeha. On je janje koje “odvedoše na klanje” (Iz 53,7) da plati cijenu grijeha koje je počinio ljudski rod i tako ostvari služenje, koje je čovjeku bilo najpotrebnije. Sluga je Jaganjac koga “zlostavljahu, a on puštaše, i nije otvorio usta svojih” (Iz 53,7), pokazujući tako izvanrednu snagu: snagu da na zlo ne uzvrati zlom, već da na zlo odgovori dobrim.
Ponizna je snaga sluge, koji nalazi u Bogu svoju jakost i kojega je On, upravo zato, učinio “svjetlošću naroda” i nositeljem spasenja (usp. Iz 49,5-6). Poziv na služenje je uvijek, na tajanstven način, poziv na udioništvo na vrlo osoban način u otajstvu spasenja – udioništvo koje je skupocjeno i bolno.

3. “Tako i Sin Čovječji nije došao da bude služen, nego da služi i život svoj dade kao otkupninu za mnoge” (Mt 20,28).
Isus je doista savršeni uzor “sluge” o kojem govori Pismo. On je onaj koji je do kraja oplijenio samoga sebe da preuzme “lik sluge” (Fil 2,7) i potpuno se posveti onomu što je Očevo (usp. Lk 2,49), kao ljubljeni Sin Očev u kojem je sva Očeva milina (usp. Mt 17,5). Isus nije došao da bude služen, “nego da služi i život svoj dade kao otkupninu za mnoge” (Mt 20,28); oprao je noge svojim učenicima i bio poslušan Očevom naumu do smrti, smrti na križu (usp. Fil 2,8). Zato ga Bog preuzvisi i darova mu ime, učinivši ga Gospodarom neba i zemlje (usp. Fil 2,9-11).
Kako u događajima “sluge Isusa” ne čitati povijest svakog zvanja, povijest koju je Stvoritelj isplanirao za svakog čovjeka, povijest koja neizbježno prolazi putem poziva na služenje i ima svoj vrhunac u otkrivanju novog imena, koje je Bog odredio za svakog pojedino? U tome “imenu” svatko može dokučiti vlastiti identitet, usmjeravajući se prema ostvarenju samoga sebe koje će ga učiniti slobodnim i sretnim. Kako, na poseban način, ne čitati u paraboli o Sinu, Sluzi i Gospodinu, povijest zvanja onoga koji je pozvan slijediti ga izbliza, biti naime službenik u svećeničkoj službi ili redovničkom posvećenju? Svećenički ili redovnički poziv doista su uvijek, po svojoj naravi, poziv na velikodušno služenje Bogu i bližnjemu.
Služenje postaje dakle dragocjeni put i sredstvo za stizanje do boljeg shvaćanja vlastitoga poziva. Diakonia je istinski pastoralni put zvanja (usp. Nova zvanja za novu Europu, 27c).

4. “Gdje sam ja, ondje će biti i moj služitelj” (Iv 12,26).
Isus, Sluga i Gospodin, također je onaj koji poziva. Zove da budemo poput njega, jer se samo u služenju ljudima otkriva vlastito i tuđe dostojanstvo. On poziva da se služi kao što je On služio. Kada se međuljudski odnosi nadahnjuju na uzajamnom služenju, stvara se novi svijet i u njemu se razvija istinska kultura zvanja.
Ovom bih porukom htio da, na neki način, odjekne Isusov glas tako da se mnogi mladi osjete potaknuti na ideal služenja i da budu potpomognuti u prevladavanju napasti individualizma i iluzije da će na taj način postići sreću. Unatoč mnogim protivnim utjecajima, prisutnima također u današnjem mentalitetu, u srcu svakog mladog čovjeka postoji naravna sklonost za otvaranje drugome, osobito najpotrebnijem. To mlade čini velikodušnima, sposobnima za empatiju, spremnima zaboraviti same sebe kako bi drugoga postavili ispred vlastitih interesa.
Draga mladeži, služenje je potpuno prirodan poziv, jer je čovjek po svojoj naravi sluga, budući da nije gospodar vlastitog života i jer, na različite načine, treba tuđe usluge. Služenje je očitovanje slobode od obuzetosti vlastitim ja i odgovornosti prema drugome; a služiti može svatko, naizgled malim gestama, ali zapravo velikima ako su nadahnute iskrenom ljubavlju. Pravi je sluga ponizan, zna da je “beskoristan” (usp. Lk 17,10), ne traži sebične probitke, već izgara za druge kušajući u sebedarju radost besplatnosti.
Dragi mladi, nadam se da ćete znati poslušati Božji glas koji vas poziva na služenje. To je put koji vodi mnogobrojnim službama u korist zajednice: od zaređenog službenika do različitih ostalih ustanovljenih i priznatih službi kao što su kateheza, liturgijska animacija, odgoj mladeži, najrazličitiji izrazi ljubavi (usp. Novo millennio ineunte, 46). Podsjetio sam na završetku Velikog jubileja da je ovo “vrijeme nove maštovitosti ljubavi” (isto, 50). Draga mladeži, osobito je na vama učiniti da se ljubav izrazi u svem svojem duhovnom i apostolskom bogatstvu.

5. “Ako tko želi biti prvi, neka bude od svih posljednji i svima poslužitelj!” (Mk 9,35).
Tako je Isus govorio Dvanaestorici, uhvativši ih kako među sobom razgovaraju “tko je najveći” (Mk 9,34). To je vječna napast, koje nije pošteđen ni onaj koji je pozvan predsjedati euharistiji, sakramentu najviše ljubavi “ispaćenog Sluge”. Onaj koji vrši tu službu zapravo je još radikalnije pozvan biti sluga. On je, zaista, pozvan djelovati “in persona Christi” i tako ponovno proživljavati ono što je Isus proživio na Posljednjoj večeri, biti poput njega spreman ljubiti do kraja, čak po cijenu žrtve života. Predsjedati Večeri Gospodnjoj stoga je žurni poziv ponuditi sebe za dar, tako da držanje ispaćenog Sluge u Crkvi ostane i raste.
Draga mladeži, njegujte svoju ljubav prema onim vrijednostima i radikalnim opredjeljenjima koja će vaš život preobraziti u služenje drugima, stopama Isusa, Jaganjca Božjeg. Ne dopustite da vas zavede zov moći i osobne ambicije. Svećenički ideal mora se neprestano pročišćavati od tih i sličnih opasnih dvosmislenosti.
I danas odzvanja poziv Gospodina Isusa: “Ako mi tko hoće služiti, neka ide za mnom” (Iv 12,26). Ne bojte se prihvatiti taj poziv. Sigurno da ćete se susresti s poteškoćama i žrtvama, ali ćete biti sretni da služite, bit ćete svjedoci one radosti koju svijet ne može dati. Bit ćete živi plamenovi beskrajne i vječne ljubavi. Upoznat ćete duhovna bogatstva svećeništva, Božjeg dara i otajstva.

6. Kao i u drugim prigodama, i ovom prilikom upravimo pogled prema Mariji, Majci Crkve i Zvijezdi nove evangelizacije. Zazovimo je s pouzdanjem, da u Crkvi uvijek bude osoba koje su spremne velikodušno odgovoriti na poziv Gospodina, koji poziva na izravno služenje evanđelju:

“Marijo, ponizna službenice Svevišnjega,
Sin koga si rodila učinio te službenicom ljudskoga roda.
Tvoj je život bio ponizno i velikodušno služenje.
Ti si bila službenica Riječi kada Ti je Anđeo
navijestio božanski naum spasenja.
Ti si bila službenica Sina, dajući mu život
i ostajući otvorena njegovu otajstvu.
Ti si bila službenica Otkupljenja,
odvažno stojeći podno križa,
pred ispaćenim Slugom i Jaganjcem,
koji se žrtvovao iz ljubavi prema nama.
Ti si bila službenica Crkve na dan Pedesetnice
te svojim zagovorom silu Duha Svetoga nastavljaš pobuđivati u svakom vjerniku
i u ovim našim teškim i nemirnim vremenima.
U Tebe, mlada kćeri Izraela,
koja si upoznala slatki nemir mladog srca
pred naumom Vječnoga Boga,
s pouzdanjem svoj pogled upire mladež trećeg tisućljeća.
Učini ih sposobnima da prihvate poziv tvoga Sina
da čitav svoj život predaju za slavu Božju.
Daj im razumjeti da služiti Bogu ispunja srce zadovoljstvom
i da se samo u služenju Bogu i njegovu kraljevstvu
ostvarujemo prema Božjem naumu
i život postaje pjesma slave Presvetome Trojstvu.
Amen”.

Iz Vatikana, 16. listopada 2002.

Ivan Pavao II.