U istini, mir

1. Tradicionalnom Porukom za Svjetski dan mira, na početku Nove godine, želio bih uputiti najsrdačnije čestitke svim muškarcima i ženama svijeta, posebice onima koji trpe zbog nasilja i oružanih sukoba. To je čestitka puna nade u vedriji svijet, u kojem će rasti broj onih koji, pojedinačno ili kao zajednica, nastoje ići putevima pravde i mira.

2. Htio bih na početku izreći svoju zahvalnost mojim prethodnicima, velikim papama Pavlu VI. i Ivanu Pavlu II., prosvijetljenim promicateljima mira. Pokretani duhom Blaženstava, oni su znali čitati brojne povijesne događaje, koji su obilježili pontifikate svakoga od njih dvojice, kao odraz providonosnog Božjeg zahvata, koji nikad ne zaboravlja sudbinu ljudskoga roda. Više puta, kao neumorni glasnici Evanđelja, oni su pozivali svaku osobu da se vrati Bogu, kako bi se mogao promicati miran suživot u svim krajevima svijeta. Na tragu toga plemenitoga nauka smješta se i moja Poruka za Svjetski dan mira. Njome želim još jednom potvrditi čvrstu volju Svete Stolice da nastavi djelovati u službi mira.
Samo ime Benedikt, što sam ga izabrao na dan svoga izbora za nasljednika Petrove stolice, označava moju uvjerenu zauzetost u korist mira. Namjera mi je, zapravo, bila da podsjetim kako na svetoga zaštitnika Europe, nadahnitelja pomiriteljske civilizacije za čitav kontinent, tako i na papu Benedikta XV., koji je osudio Prvi svjetski rat kao “beskorisno krvoproliće” (1) te se zauzeo kako bi svi priznali vrijednost razloga u korist mira.

3. Tema razmišljanja za ovu godinu – “U istini, mir” – izražava uvjerenje da, gdje i kada čovjek dopusti da bude prosvijetljen sjajem istine, gotovo na prirodan način krene putem mira. Pastoralna konstitucija Gaudium et spes II. vatikanskog ekumenskog sabora, zaključenog prije 40 godina, izjavljuje da čovječanstvo neće uspjeti “izgraditi čovječniji svijet za sve ljude na čitavoj zemlji, ako se svi unutarnjom obnovom ne obrate k istini mira” (2). No, koja značenja želi naglasiti izraz “istina mira”? Da bi se na odgovarajući način odgovorilo na ovo pitanje, potrebno je imati na umu da se mir ne može svesti na jednostavno odsustvo oružanih sukoba, nego ga se valja razumjeti kao “plod reda što ga je u ljudsko društvo utisnuo njegov božanski Utemeljitelj”, reda “što treba da ga ostvare ljudi, koji žeđaju za sve savršenijom pravdom” (3). Kao plod reda što ga je naumila i htjela ljubav Božja, mir posjeduje svoju bitnu i nepobjedivu istinu te odgovara “težnji i nadi što neuništivo žive u nama” (4).

4. Ocrtan na taj način, mir se oblikuje kao nebeski dar božanske milosti, koji na svim razinama zahtijeva veću odgovornost, kojom se – u istini, pravdi, slobodi i ljubavi – ljudska povijest suobličuje božanskome redu. Kada nestane prijanjanja uz transcendentni poredak stvari, ili poštivanja one “gramatike” dijaloga koja je univerzalni moralni zakon, zapisan u srcu čovjeka (5), kada je otežan i onemogućen cjeloviti razvoj osobe i briga za njezina temeljna prava, kada su toliki narod prisiljeni podnositi nepravde i nepodnošljive nejednakosti, kako se možemo nadati ostvarenju dobra mira? Nestaju zapravo oni bitni čimbenici koji daju pravi oblik istini toga dobra. Sveti je Augustin mir opisao kao “tranqillitas ordinis” (6), spokoj reda, to jest ono stanje koje na koncu omogućuje potpuno poštivanje i ostvarenje istine čovjeka.

5. Što ili tko onda može spriječiti ostvarenje mira? U tom smislu Sveto pismo u svojoj Knjizi Postanka ističe laž što ju je na početku povijesti izgovorilo biće razdvojenoga jezika, koje evanđelist Ivan naziva “ocem laži” (Iv 8,44). Laž je također jedan od grijeha što ga Biblija navodi u posljednjem poglavlju svoje posljednje knjige, Otkrivenja, naznačivši da su lažljivci isključeni iz nebeskoga Jeruzalema: “Vani pak ostaje… tko god ljubi i čini laž” (22,15). S laži je povezana drama grijeha sa svojim izopačenim posljedicama, koje su prouzročile i još uvijek uzrokuju uništavajuće učinke u životu pojedinaca i naroda. Dovoljno je pomisliti na sve ono što se dogodilo u proteklom stoljeću, kada su loši ideološki i politički sistemi na programatski način mistificirali istinu, te su doveli do izrabljivanja i uništenja ogromnog broja muškaraca i žena, iskorjenjujući čak i čitave obitelji i zajednice. Kako ne biti ozbiljno zabrinuti, nakon takvih iskustava, pred lažima našega vremena, koje stvaraju okvir za prijeteće scenarije smrti u mnogim krajevima svijeta? Istinsko traženje mira mora krenuti od svijesti da problem istine i laži dodiruje svakog muškarca i svaku ženu, te postaje odlučujućim za mirnu budućnost našeg planeta.
Mir je neugasiva težnja prisutna u srcu svake osobe, bez obzira na različite civilizacijske identitete. Upravo se stoga svatko mora osjetiti obveznim služiti tako dragocjenom dobru, djelujući na taj način da nikakav oblik laži i lažljivosti ne može onečistiti međusobne odnose. Svi ljudi pripadaju jednoj te istoj obitelji. Ogorčeno isticanje međusobnih razlika protivi se ovoj temeljnoj istini. Potrebno je povratiti svijest da smo združeni istom sudbinom, koja je u konačnici transcendentna, kako bismo mogli bolje vrednovati svoje povijesne i kulturalne različitosti, bez međusobnog suprotstavljanja, već usklađujući se s onima koji pripadaju drugim kulturama. To su jednostavne istine koje mir čine mogućim; one postaju lako razumljive ako se čistih namjera osluškuje vlastito srce. Mir se tada pokazuje u novom svjetlu: ne kao obično odsustvo rata, nego kao suživot pojedinih građana u društvu kojim vlada pravda, u kome se, koliko je to moguće, i za svakoga od njih ostvaruje dobro. Istina mira poziva sve da održavaju plodne i iskrene međusobne odnose, potiče na traženje i na upućivanje stazama praštanja i pomirenja, kako bismo bili iskreni u pregovorima i vjerni zadanoj riječi. Osobito Kristov učenik, koji se osjeća zaskočen zlim i stoga potreban osloboditeljskog zahvata božanskoga Učitelja, Njemu se obraća s povjerenjem, znajući da On “grijeha ne učini nit mu usta prijevaru izustiše” (1Pt 2,22; usp.Iz 53,9). Isus je, doista, sebe samoga opisao kao uosobljenu Istinu, te je, u viđenju govoreći vidiocu iz Otkrivenja, potvrdio svoje potpuno odbijanje svakoga tko “ljubi i čini laž” (22,15). On je taj koji otkriva punu istinu o čovjeku i o povijesti. Snagom njegove milosti moguće je biti u istini i živjeti istinu, jer samo On je sasvim iskren i vjeran. Isus je istina koja nam daje mir.

7. Istina mira mora vrijediti i nastaviti pokazivati vrijednost svoga blagotvornog odraza svjetla i onda kada se nalazimo u tragičnim uvjetima rata. Oci II. vatikanskog ekumenskog sabora, u Pastoralnoj konstituciji Gaudium et spes, podvlače da “samim tim što je rat nesrećom već buknuo protivnim strankama nije sve dopušteno” (7). Međunarodna zajednica opskrbila se međunarodnim humanitarnim pravom kako bi u najvećoj mogućoj mjeri ograničila, posebice koliko je do civilnoga stanovništva, uništavajuće posljedice rata. U mnogim prigodama i na razne načine, Sveta je Stolica izrekla svoju potporu tomu humanitarnom pravu, ohrabrujući njegovo poštivanje i žurno ostvarenje, uvjerena da, i u ratu, postoji istina mira. Međunarodno humanitarno pravo valja ubrojiti među najsretnije i učinkovite izraze potreba koje proizlaze iz istine mira. Upravo se zato poštivanje toga prava nameće kao obveza svih naroda. Potrebno je cijeniti njegovu vrijednost i jamčiti njegovu ispravnu primjenu, posuvremenjujući ga jasnim propisima, koji će omogućiti suočavanje s promjenjivim scenarijima današnjih oružanih sukoba, kao i s uporabom uvijek novih i sofisticiranijih naoružanja.

8. Moja zahvalnost upućena je međunarodnim organizacijama i svima koji svakodnevnim naporima nastoje oko primjene međunarodnoga humanitarnog prava. Kako bih ovdje mogao zaboraviti tolike vojnike zauzete u osjetljivim operacijama smirivanja sukoba i povratka neophodnih uvjeta za ostvarenje mira? I njih želim podsjetiti na riječi II. vatikanskog sabora: “Oni pak koji služeći domovini vrše vojničku dužnost neka se smatraju službenicima sigurnosti i slobode naroda, i ako ispravno vrše tu dužnost, istinski pridonose učvršćenju mira” (8). Na tu se zahtjevnu crtu smješta pastoralno djelovanje vojnih ordinarijata Katoličke Crkve: kako vojnim ordinarijima, tako i vojnim kapelanima, upravljeno je moje ohrabrenje da u svim uvjetima i okruženjima ostanu vjerni evangelizatori istine mira.

9. Do današnjega dana istinu mira nastavlja kompromitirati i negirati, na dramatičan način, terorizam koji je, svojim prijetnjama i kriminalnim djelima, u stanju cijeli svijet držati u tjeskobi i nesigurnosti. Moji prethodnici Pavao VI. i Ivan Pavao II. više su puta progovorili ukazujući na stravičnu odgovornost terorista i osuđujući bezumnost njihovih smrtonosnih nauma. Ti su naumi, zapravo, nadahnuti tragičnim i uznemirujućim nihilizmom, što ga je papa Ivan Pavao II. opisao riječima: “Tko ubija putem terorističkih čina gaji osjećaje prezira prema životu i prema budućnosti: sve, pod tim vidom, može biti omrznuto i uništeno” (9). Ne samo nihilizam, nego i vjerski fanatizam, danas često nazivan fundamentalizmom, može nadahnuti i pothranjivati terorističke namjere i čine. Naslućujući od početka razarajuću opasnost koju predstavlja fanatičan fundamentalizam, Ivan Pavao II. ga je snažno osudio, upozoravajući na budnost kako se ne bi došlo do nastojanja da se silom nametne svoje uvjerenje o istini, umjesto da je se predloži slobodnom prihvaćanju od strane drugih. On je napisao: “Nastojati silom nametnuti drugima ono što smatramo da je istina, znači prekršiti dostojanstvo ljudske osobe te, u konačnici, uvrijediti Boga čija je on slika” (10).

10. Pogledamo li bolje, i nihilizam i fanatičan fundamentalizam na pogrešni se način odnose prema istini: nihilisti negiraju postojanje bilo kakve istine, dok fundamentalisti polažu pravo na to da je silom nametnu. Iako imaju različita izvorišta i premda su to pojave koje pripadaju različitim kulturalnim kontekstima, nihilizam i fundamentalizam sjedinjeni su u opasnom preziranju čovjeka i njegova života, a u krajnjoj liniji i samoga Boga. Doista, u temelju takvog zajedničkog tragičnog ishoda stoji izvrtanje pune istine o Bogu: nihilizam mu negira postojanje i providonosnu prisutnost u povijesti; fundamentalizam mu izobličuje lik, inače ispunjen ljubavlju i milosrđem, zamjenjujući ga idolima načinjenim na vlastitu sliku. Analizirajući uzroke suvremene pojave terorizma poželjno je da se, osim o razlozima političkog i socijalnog karaktera, vodi računa i o dubljim kulturalnim, religijskim i ideološkim motivacijama.

11. Pred opasnostima što ih čovječanstvo proživljava u ovo naše doba, zadatak je svih katolika u svim dijelovima svijeta osnažiti navještaj i svjedočenje “Evanđelja mira”, tako što će potvrđivati da je priznanje pune istine Boga neophodni preduvjet učvršćenja istine mira. Bog je Ljubav koja spašava, ljubeći Otac koji želi gledati kako se njegova djeca međusobno priznaju braćom, odgovorno nastojeći svoje različite talente staviti u službu općega dobra ljudske obitelji. Bog je neiscrpno vrelo nade koja daje smisao osobnom i zajedničkom životu. Bog, samo Bog, daje učinkovitost svakom djelu dobra i mira. Povijest je uvelike pokazala rat protiv Boga, kako bi ga se iskorijenilo iz ljudskih srdaca. Ona vodi čovječanstvo, prestrašeno i osiromašeno, prema odlukama koje nemaju budućnosti. To mora potaći Kristove vjernike da postanu uvjerljivi svjedoci Boga koji je nerazdvojivo i istina i ljubav, stavljajući se u službu mira, u širokoj ekumenskoj suradnji i suradnji s drugim religijama, kao i sa svim ljudima dobre volje.

12. Gledajući sadašnje stanje u svijetu, možemo sa zadovoljstvom primijetiti neke obećavajuće znakove napretka u izgradnji mira. Mislim ovdje, na primjer, na brojčano smanjenje oružanih sukoba. Riječ je još uvijek o doista vrlo sramežljivim koracima putem mira, no o koracima koji već mogu naznačiti vedriju budućnost, osobito za napaćene narode Palestine, Isusove zemlje, kao i za narode određenih krajeva Afrike i Azije, koji godinama očekuju pozitivan ishod započetih napora oko mira i pomirenja. To su utješni znakovi, koji moraju biti potvrđeni i učvršćeni združenim i neumornim djelovanjem, posebice međunarodne zajednice i njezinih tijela, zaduženih za prevenciju sukoba i iznalaženje mirnoga rješenja ondje gdje sukobi već postoje.

13. Sve to, međutim, ne smije nas navesti na naivan optimizam. Ne može se, doista, zaboraviti da se, nažalost, još uvijek nastavljaju krvavi bratoubilački sukobi i razorni ratovi koji velikim prostranstvima svijeta siju suze i smrt. Postoje prilike u kojima sukob, koji tinja poput plamena pod pepelom, može ponovno buknuti dovodeći do razaranja nepredvidive jačine. Vlasti koje, umjesto da čine što je u njihovoj moći za učinkovito promicanje mira, kod svojih državljana pospješuju osjećaje neprijateljstva prema drugim narodima, preuzimaju tešku odgovornost: dovode u opasnost, u područjima posebnoga rizika, osjetljivu ravnotežu postignutu po cijenu mučnih pregovora. Na taj način one pridonose da budućnost čovječanstva bude još nesigurnija i nejasnija. Što još k tome reći o vladama koje računaju na nuklearno naoružanje kao na jamstvo sigurnosti svojih zemalja? Zajedno s bezbrojnim osobama dobre volje, može se reći da takav stav, osim što prijeti, u isto je vrijeme i varljiv. U nuklearnom ratu ne bi, zapravo, bilo pobjednika, nego samo žrtava. Istina mira iziskuje da svi – kako vlade koje javno ili potajno posjeduju nuklearno naoružanje, tako i one koje bi ga htjele nabaviti – zajednički načine zaokret jasnim i čvrstim odlukama, usmjerujući se prema progresivnom i sporazumnom nuklearnom razoružavanju. Sredstva koja bi se na taj način uštedjela, mogla bi se uložiti u razvoj na korist svih stanovnika, a na prvome mjestu onih najsiromašnijih.

14. U tom smislu, ne možemo a da s gorčinom ne primijetimo podatke o zabrinjavajućem povećanju vojnih izdataka, kao i o trajno isplativoj trgovini oružjem, dok u močvari gotovo sveopće nezainteresiranosti stagnira politički i juridički proces što ga je uspostavila međunarodna zajednica u svrhu pomaganja napora oko razoružanja. Hoće li mirna budućnost uopće biti moguća, ako se nastavi ulagati u proizvodnju naoružanja i u namjensko istraživanje radi razvoja novih oblika oružja? Iz dubine srca izvire želja da međunarodna zajednica ponovno pronađe hrabrost i mudrost koja će joj omogućiti ponovno uvjereno i zajedničko pokretanje napora oko razoružanja. Riječ je o konkretnom ostvarenju prava na mir koje pripada svakom čovjeku i svakom narodu. Nastojeći oko očuvanja dobra mira, razna tijela međunarodne zajednice moći će ponovno iznaći onaj autoritet koji je potreban kako bi njihove inicijative bile vjerodostojne i učinkovite.

15. Prvi koji će imati koristi od jasne odluke u smislu razoružanja bit će siromašne zemlje, koje nakon tolikih obećanja s pravom traže ostvarenje prava na razvoj. To je pravo bilo svečano potvrđeno i na nedavnoj Općoj skupštini Organizacije ujedinjenih naroda, koja je ove godine proslavila 60. obljetnicu svoga utemeljenja. Katolička Crkva, potvrđujući svoje povjerenje u tu međunarodnu organizaciju, želi joj institucionalnu i operativnu obnovu, koja će joj omogućiti da odgovori na izmijenjene potrebe današnjega doba, obilježenog sveprisutnim fenomenom globalizacije. Organizacija ujedinjenih naroda mora postati još učinkovitije sredstvo kojim će se u svijetu promicati vrijednosti pravde, solidarnosti i mira. Sa svoje strane, Crkva, vjerna poslanju što ga je primila od svoga Utemeljitelja, posvuda neumorno navješćuje “Evanđelje mira”. Budući da je pokrenuta čvrstom sviješću da vrši nezamjenjivu službu u korist onih koji se posvećuju promicanju mira, ona podsjeća sve da, kako bi bio istinski i trajan, mir mora biti izgrađen na stijeni istine Božje i istine čovjekove. Samo ta istina može srca učiniti osjetljivima za pravdu, otvoriti ih za ljubav i solidarnost, ohrabriti sve da djeluju u korist doista slobodnoga i solidarnoga čovječanstva. Da, samo na istini Božjoj i istini čovjekovoj stoje temelji istinskoga mira.

16. Zaključujući ovu poruku, htio bih se sada obratiti posebice vjernicima u Krista, kako bih ih ponovno pozvao da budu pozorni i raspoloživi učenici Gospodinovi. Slušajući Evanđelje, draga braćo i sestre, učimo kako utemeljiti mir na istini svakodnevnog življenja nadahnutog zapovijeđu ljubavi. Potrebno je da se svaka zajednica zauzme u snažnijem i sveobuhvatnom djelu odgoja i svjedočenja koje će omogućiti svačiji rast u svijesti koliko je žurno još dublje otkriti istinu mira. Istodobno tražim da se pojača molitva, jer mir je ponajprije Božji dar što ga valja neprestano prositi. Zahvaljujući Božjoj pomoći, zasigurno će se pokazati uvjerljivijim i prosvjetljujućim navještaj i svjedočanstvo o istini mira. S povjerenjem i sinovskim predanjem upravljamo svoj pogled prema Mariji, Majci Kneza mira. Na početku ove Nove godine, molimo je kako bi potpomogla cjelokupni Božji narod, te on u svakoj prilici bude djelatnik mira, koji dopušta da bude prosvijetljen Istinom koja oslobađa (usp. Iv 8,32). Neka po njezinu zagovoru čovječanstvo sve više vrednuje ovo temeljno dobro, te se zauzme za učvršćenje njegove prisutnosti u svijetu kako bismo naraštajima koji dolaze predali vedriju i sigurniju budućnost.

Iz Vatikana, 8. prosinca 2005.
papa Benedikt XVI.

Bilješke:
(1) Poziv poglavarima zaraćenih naroda (1. kolovoza 1917.): AAS 9 (1917) 423.
(2) Br. 77.
(3) Isto. 78.
(4) Ivan Pavao II., Poruka za Svjetski dan mira 2004., 9.
(5) Usp. Ivan Pavao II., Govor na 50. općoj skupštini Ujedinjenih naroda (5. listopada 1995.), 3.
(6) De civitate Dei, XIX, 13.
(7) Br. 79.
(8) Isto.
(9) Poruka za Svjetski dan mira 2002., 6.
(10) Isto.