U otajstvu pohođenja, uvod u Spasiteljevo poslanje

Uvodno biblijsko čitanje: “Gledaj samo! Tek što mi do ušiju doprije glas pozdrava tvojega, zaigra mi od radosti Edo u utrobi. Blažena ti što povjerova da će se ispuniti što ti je rečeno od Gospodina!” (Lk 1,44-45).

1. U događaju Pohođenja sv. Luka pokazuje kako milost Utjelovljenja, nakon što je preplavila Mariju, donosi radost i spasenje Elizabetinu domu. Spasitelj ljudstva, zatvoren u Majčinu krilu, izlijeva Duha Svetoga, očitujući se od samoga početka svoga dolaska u svijet.
Opisujući Marijin odlazak u Judeju, evanđelist upotrebljava glagol “anistemi”, što znači “ustati”, “pokrenuti se”. Smatrajuai da se taj glagol upotrebljava u Evan?eljima da se pokaže Isusovo uskrsnuae (Mk 8,31; 9,9.31; Lk 24,7.46) ili materijalne radnje koje zahtijevaju duhovni zanos (Lk 5,27-28; 15,18.20), možemo pretpostaviti da Luka želi tim izrazom istaknuti, snažan zanos koji vodi Mariju, po nadahnuću Duha Svetoga, podariti svijetu Spasitelja.

2. Evanđeoski tekst također izvješćuje da Marija poduzima put “hitro” (Lk 1,39). I naznaka “u gorje” (Lk 1,39), u lukovskom kontekstu, znači mnogo više nego samo zemljopisna naznaka, jer upućuje misliti na poruku radosne vijesti opisane u Izaijinoj Knjizi: “Kako su ljupke po gorama noge glasonoše radosti koji oglašava mir, nosi sreću, i spasenje naviješta, govoreć Sionu: #!Bog tvoj kraljuje#!” (Iz 52,7).
Kao i sveti Pavao koji prepoznaje ispunjenje tog proročkog teksta u propovijedanju Evanđelja (Rim 10,15), i sveti Luka izgleda poziva vidjeti u Mariji prvog “evanđelista”, koji širi “radosnu vijest”, započevši misionarsko putovanje Sina Božjega.
Osobito je, na posljetku, značajan pravac putovanja Presvete Djevice: bit će to iz Galileje u Judeju, kao i Isusov misionarski hod (usp. 9,51).
Doista, s pohodom Elizabeti, Marija ostvaruje uvod Isusova poslanja i, surađujući od početka svoga majčinstva u Sinovljevu otkupiteljskom djelu, postaje uzorom onima koji se u Crkvi daju na hod donošenja Kristova svjetla i radosti ljudima na svakome mjestu i u svako doba.

3. Susret s Elizabetom zaodjeva ličnosti radosnog spasiteljskog događaja koji nadilazi naravni osjećaj obiteljske naklonosti. Tamo gdje izgleda da se zapreka nevjerice ostvaruje u Zaharijinoj šutnji, Marija prekida radošću svoje spremne i raspoložive vjere: “Uđe u Zaharijinu kuau i pozdravi Elizabetu” (Lk 1,40).
Sveti Luka izvješćuje da “čim Elizabeta začu Marijin pozdrav, zaigra joj čedo u utrobi” (Lk 1,41). Marijin pozdrav izaziva u Elizabetinu sinu radosno trzanje: Isusov ulazak u Elizabetinu kuću, po Majci, nosi budućem proroku onu radost koju Stari zavjet naviješta kao znak Mesijine prisutnosti.
Na Marijin pozdrav, mesijanska radost zahvaća također Elizabetu koja “se napuni Duha Svetoga i povika iz svega glasa: #!Blagoslovljena ti među ženama, i blagoslovljen plod utrobe tvoje!#!” (Lk 1,41-42).
Snagom prosvjetljenja odozgor, ona shvaća Marijinu veličinu koja je više od Jaele i Judite, svojih prethodnica u Starom zavjetu, blažena među ženama, zbog ploda svoje utrobe, Isusa, Mesije.

4. Elizabetin “glasni” povik očituje pravi vjerski zanos, koji i dalje odzvanja na usnama vjernika dok mole “Zdravo Marijo”, hvalospjev Crkve za velika djela koja je Svevišnji ostvario u Majci svoga Sina.
Prozvavši je “blaženom među ženama”, Elizabeta pokazuje da je razlog Marijina blaženstva u njezinoj vjeri: “Blažena ti što povjerova da će se ispuniti što ti je rečeno od Gospodina” (Lk 1,45). Marijina veličina i radost proizlaze iz činjenice što je ona ta koja vjeruje.
Pred Marijinom izvrsnošću Elizabeta također shvaća koliku čast za nju predstavlja njezin pohod: “Ta otkuda mi da majka Gospodina mojega dođe k meni?” (Lk 1,43). Izrazom “mojega Gospodina” Elizabeta priznaje kraljevsko, dapače mesijansko dostojanstvo, Sina Marijina. U Starome zavjetu, doista, ti se izrazi upotrebljavaju kad se obraća kralju (usp. 1 Kr 1,13.20,21 slj) i kad se govori o Kralju-Mesiji (Ps 110,1). O Isusu je anđeo rekao: “Njemu će Gospodin Bog dati prijestolje Davida, oca njegova” (Lk 1,32). S “puna Duha Svetoga”, Elizabeta misli isto. Kasnije će vazmeno Kristovo slavljenje otkriti u kojem smislu treba shvatiti taj naslov, tojest, u transcendentalnom smislu (usp. Iv 20,28; Dj 2,34-36).
Svojim usklikom Elizabeta nas poziva cijeniti sve ono što Djevičina prisutnost dariva životu svakoga vjernika.
U Pohođenju Djevica nosi Krstiteljevoj majci Krista koji izlijeva Duha Svetoga. Ta uloga posrednice razvidna je iz istih Elizabetinih riječi: “Gledaj samo! Tek što mi do ušiju doprije glas pozdrava tvojega, zaigra mi od radosti čedo u utrobi” (Lk 1,44). Marijin zahvat proizvodi, po daru Duha Svetoga, gotovo duhovski uvod, potvrđujući suradnju koja je, započeta Utjelovljenjem, određena izraziti se u cijelom božanskom spasenjskom djelu.