U povodu smrti o. Ivana Fučeka

Dr. Dugalić rekao je kako je o. Ivana upoznao godine 1990. u Rimu, kamo je došao na poslijediplomski studij iz moralne teologije. Dr. Fuček tada nije bio samo profesor na Papinskom sveučilištu Gregoriana, nego i ispovjednik i duhovnik u Papinskome hrvatskom zavodu sv. Jeronima.

„Već nakon prvih par susreta sprijateljili smo se i pronašli zajedničke poveznice, s obzirom na njegovo podravsko podrijetlo, a moj dolazak iz Osijeka, grada na Dravi. Naravno, često smo raspravljali i o nekim moralnim temama.

Mogu slobodno reći da je dr. Fuček ostavio duboki trag u hrvatskoj teološkoj misli. Već kao mladi profesor na isusovačkom Filozofsko-teološkom institutu u Zagrebu objavio je nekoliko skripti, koje su i dan danas vrlo aktualne, a za neka pitanja ni danas nema bolje literature. Pripadao je uskom krugu koncilskih obnovitelja, jer je uistinu prihvaćao ideje II. vatikanskog koncila. Činio je to uz brojne druge svećenike i profesore koji su sedamdesetih godina prošloga stoljeća koncilske smjernice unosili u našu Crkvu. Pred kraj svoga života objavio je u deset svezaka i u izdanju nakladne kuće Verbum ‘Moralnu teologiju – duhovno-moralni život’ koja će, uvjeren sam, budućim generacijama biti nadahnuće i poticaj za duhovno-moralni život.

U razgovorima s dr. Fučekom pokušao sam ući u njegovo razmišljanje kao teologa i moralista. Više puta mi je rekao da je jedan veliki isusovac i misionar iz 18. stoljeća ostavio veliki trag u njegovu životu. Bavio se proučavanjem života i djela o. Jurja Muniha, misionara koji je podjednako govorio i kajkavski i štokavski, i često je sebe poistovjećivao s njegovim djelovanjem.

Naime, dr. Fuček nikada nije htio biti samo sveučilišni profesor, nego je svoje poslanje shvaćao prvenstveno kao svećeničko poslanje, da je poslan narodu da bi narod odgajao i poučavao. I mislim da je kod njega ta misionarska i pastoralna crta uvijek bila naglašena, o čemu svjedoče i mnogobrojne kolumne koje je godinama pisao u Glasniku Srca Isusova i Marijina.

Kad ga gledamo kao teologa, on je uvijek birao srednji put, izbjegavajući i rigorizam i laksizam. Uvijek je tražio onu srednju, umjerenu, liniju. Više puta mi je znao reći: ‘moraš u načelima biti jasan, ali blag u primjeni. Nikada ne smiješ osuditi osobu, ali moraš znati reći što Crkva uči i kakav je crkveni nauk’. Takav je bio i sam – samozatajan, povučen, tih, ali jasan. Jasan u naučavanju, ali blag u primjeni i susretima s ljudima. Mislim da će takav ostati zapamćen među ljudima.

Osim toga, kada gledam njegov moralni nauk, uvijek je naglašavao da kršćanski moralni nauk mora biti utemeljen na vjeri, iz koje se rađa duhovnost. Bez vjere i bez duhovnosti nema kršćanskoga života. Stoga nije čudno da je podnaslov onih spomenutih deset knjiga ‘Duhovno-moralni život’. Na tome je inzistirao cijeloga svoga života, i kao profesor na fakultetu, i kao teolog u Apostolskoj pokorničarni, uvijek je kršćanski život promatrao u svjetlu vjere i osobne duhovnosti. Znao mi je često reći ‘Naše je poslanje odgajati savjest vjernika, da odgajamo ljude za zrelu savjest. I tada će oni moći ispravno i kršćanski živjeti.’

To su neke poruke dr. Fučeka koje su meni osobno puno pomogle i po kojima ću ga pamtiti kao skromnog, jednostavnog isusovca, dubokog teologa i mislioca, kao profesora, pastoralca, pa i kao provincijala, čovjeka koji je obnašao i brojne druge službe, koji je bio istinski promicatelj koncilskih ideja i koji je svojim radom ostavio duboki trag u hrvatskoj teološkoj misli”, istaknuo je dekan Dugalić.

Fučakov subrat, psiholog i teolog, o. Mijo Nikić u izjavi za Hrvatski katolički radio istaknuo je: „Dobro sam poznavao dr. Fučeka, s obzirom da me je primio u sjemenište, a kasnije mi je bio poglavar, profesor na teološkom studiju, pa i provincijal.

Mogu reći da se radi o izuzetno vrijednom, dobrom i sposobnom isusovcu, koji je čitav svoj život uložio u širenje Kraljevstva Božjega na zemlji.

Bog ga je obdario brojnim darovima, bio je intelektualno vrlo jak te je napisao desetke knjiga. Bavio se moralnom problematikom, a posebno je bio poznat po tome da jasno odgovara na postavljena pitanja o moralnosti koja se tiču svakodnevnog života. U Glasniku Srca Isusova i Marijina godinama je vodio tu rubriku, održavao je konferencije i duhovne vježbe svećenicima, redovnicima i laicima. Niz godina bio je profesor na Papinskom sveučilištu Gregoriana i teolog Apostolske pokorničarne pri Svetoj Stolici.

Kada je trebalo riješiti teže slučajeve, sve važnije crkvene institucije za savjet su zvale dr. Fučeka. Možemo se ponositi time da smo iz našega naroda imali takvog čovjeka koji je djelovao u univerzalnoj Crkvi u Rimu.

Ovdje u Hrvatskoj također je ostavio velik trag svojim nastupima i pismima, a mogu reći i svojim osobnim životom. On je zaista revno vršio svoje zavjete po kojima je živio, ali i njegovao svoj molitveni život. Rado je bio duhovnik, vodio brojne duše prema Bogu. Nama je žao što nas je napustio, ali zahvaljujemo Bogu za sve dobro koje je po njemu učinio. Dr. Fuček uvijek je slovio kao ozbiljan čovjek koji se uvijek drži reda. Međutim, uz tu svoju strogoću prema sebi, znao je imati razumijevanja i vremena za druge i davati dobre savjete dušama koje su se nalazile u raznim tjeskobama i dvojbama, istaknuo je o. Mijo.