Umro je prijatelj!

Umro je prijatelj! – Dragi štovatelji pokojnog pape Ivana Pavla II., bio je to prvi dojam ljudi u svijetu, poglavito u Hrvatskom narodu, kad su čuli za Papinu smrt. Ta je vijest posvuda izazivala tugu, a na spomen Papina imena dolazili su odasvud samo veoma pozitivni komentari, od jednostavnih ljudi do najodgovornijih predstavnika svjetskih religija, politike, kulture te najvećih mislilaca. Otkud ta jednodušnost?

Otkako je kao krakovski nadbiskup i kardinal 16. listopada 1978. izabran za papu i uveden u službu Rimskog biskupa i Petrova nasljednika, Ivan Pavao II pažljivo je osluškivao glasove suvremenog svijeta. Ponirao je u taj babilonski vrtlog mišljenja, ideja, ideologija, ali se nikad nije zbunjivao niti gubio u bespućima, a još manje da bi kome povlađivao – ni onima koji su se smatrali jedinim nositeljima novoga, a ni onima koji su se očitovali kao čuvari staroga. U vremenu zastrašivanja i strahota on nije poznavao straha. Bio je potpuno slobodan od tih okova koji znaju zarobiti dušu i savjest. U suvremenoj magli mišljenja, kad su temeljni principi života ismijani i prezreni do perverzije, papa Ivan Pavao II nije gubio orijentaciju. Taj kormilar Kristove lađe nikad nije ostao bez kompasa. On je uvijek hodao u Svjetlu i Istini. Taj nadzemaljski Orijentir ulijevao mu je nadu i davao mir te njegove korake činio čvrstim za globalni apostolat istine, ljubavi, pravde i mira.

Upravo takvim naš akademski kipar Kuzma Kovačić prikazao je toga velikog Papu, čiji se lik nalazi u perivoju Vojnog ordinarijata. Sv. Otac prikazan je s jednom rukom na srcu, a drugom kao da se upire da što prije dođe do svakog čovjeka, također do ljubljenog puka hrvatskog, kako je sam volio reći. U počecima svoga pontifikata Ivan Pavao II je rekao novinarima: “Papa ne može biti zatočenik Vatikana. Želim doći do svih… od stepskih Nomada do redovnika i sestara u njihovim samostanima… Želim prekoračiti prag svakog doma.” Tako, prigodom jednog posjeta Kanadi zbog magle se nije mogao susresti s domorocima, koji su ga čekali 8 dana, moleći krunicu, ali je zato svoje obećanje izvršio nekoliko mjeseci kasnije i pohodio ih.

Papa je svuda putovao s križem. Njegov pastirski štap je križ. Križ je njegova zastava. Makar je taj sveti znak bio jednima ludost, a drugima sablazan, Papa ga je pronosio svijetom smiono, radosno i s ljubavlju, jer je želio da se uvijek i svakako “propovijeda Krista Raspetoga, Božju silu i Božju mudrost” (usp. 1 Kor 1,23-24).

Svoju sigurnost temeljio je upravo na Bogu, Isusu Kristu. Ta je vjera bila njegovo polazište u obrani čovjekova dostojanstva i ljudske slobode, u obrani svih duhovnih vrijednosti, bez kojih bi se svijet brzo pretvorio u pakao. Mnoštva vjernika i ljudi dobre volje prepoznali su Papin glas kao glas istine. Unatoč nekim pokušajima da se obezvrijedi njegova riječ, ljudi su ga, poglavito mladi, slušali s poštovanjem i ljubavlju, jer su osjetili da im on govori cjelovitu istinu o čovjeku, cjelovitu istinu o Bogu.

I tako je Ivan Pavao II punih 26 godina svakom riječju i gestom neumorno unosio svjetlost u tamu, istinu u zablude, ljubav u mržnju, zahtjeve pravde u nepravdu, vijest je slobode nosio potlačenima. Ukratko – kulturi smrti suprotstavio se civilizacijom ljubavi. Možda je upravo zato, premda mirotvorac cijelim svojim bićem, i sam bio predviđen za metu smrtonosnog oružja, kao smetnja tvorcima ideologija zla, koje je tako sjajno opisao u svojoj posljednjoj knjizi. Ipak, nakon toga zbio se znakovit i nezaboravan događaj. Bio je to susret Ivana Pavla II s njegovim atentatorom, Ali Agcom, koji ga je ranio 13. svibnja 1981. Papa 27. prosinca posjećuje zatvor, mirno ulazi u ćeliju svoga atentatora i pruža mu ruku. Potom su jedan drugome približili glave i među njima se počeo odvijati razgovor, koji nitko nije čuo. Možemo li zamisliti sadržaj toga dijaloga: na jednoj strani kajanje, a na drugoj opraštanje! Ta gesta je silno znakovita. To je bilo Evanđelje na djelu, pogled u jedan novi svijet, u Božji svijet koji je započeo rođenjem Isusa Krista u našem svijetu. To je bila globalna lekcija da se poplavu mržnje može zaustaviti samo praštanjem, a osvete i nasilja samo ljubavlju. Tom gestom Papa je tada onom vremenu, nad kojim su se nadvili oblaci rata, poručio da se ne smije ići putevima kojima je čovječanstvo bilo usmjereno, da se mora promijeniti srce jer drugog puta nema. Zato je, kad je prošlih dana Papa bio na smrt bolestan, njegov ubojica, očito žalostan, poručio da se moli “za svoga brata”.

Braćo i sestre, Papa se susretao s moćnicima svijeta i s jednostavnim ljudima, s mladima i djecom, sa svima bez razlike, ali svuda je nastupao kao otac koji jednako voli svoju djecu. Što tek reći o njemu kad je riječ o nama Hrvatima? Tko da opiše njegovu ljubav tijekom tri pohoda Hrvatskoj i dva putovanja Hrvatima u Bosnu i Hercegovinu. Kolike poruke, poticaji i riječi ohrabrenja i to u trenutcima kad smo se kao narod borili za vlastiti opstanak.

Međutim, Vojni ordinarijat u RH duguje Ivanu Pavlu posebnu zahvalnost. Ne samo da je on utemeljio našu ustanovu, nego je i pratio naš rad. Kad smo kao biskupi bili “ad limina”, osobno sam razgovarao s njim i predstavio mu rad Vojnog ordinarijata. To ga je veoma obradovalo. Veselio se svakom dobru što ga je netko poduzimao. Gotovo svake godine primao je naše predstavnike Ministarstva obrane i Ministarstva unutarnjih poslova, te Ratnu školu “Ban Josip Jelačić” kao i druge naše vjernike. Uvijek je u tim prigodama znao uputiti svoju očinsku riječ na dobro ljudi i institucija, koje su u službi mira i sigurnosti.

A svoju posebnu radost izrazio je prigodom otvaranja zgrade Vojnog ordinarijata, 5. kolovoza 2003., u poruci koju nam je uputio po svojemu državnom tajniku Angelu Sodanu: “Posebno obradovan viješću o dovršetku zgrade sjedišta Vojnog ordinarijata u Republici Hrvatskoj, sagrađene hvale vrijednim zalaganjem hrvatskih državnih vlasti, Sveti Otac hrvatskome vojnom ordinariju biskupu Jurju Jezerincu, hrvatskim građanskim, vojnim i redarstvenim vlastima, vojnim kapelanima i njihovim suradnicima u dušobrižništvu i svim vjernicima Ordinarijata šalje pozdrav pun poštovanja te se nada da će taj događaj dati novi zamah u do sada vrlo uspješnu i rodnu dušobrižničkom radu u hrvatskoj vojsci i policiji i da će pridonijeti promaknuću uvijek sve skladnije suradnje Države i Crkve na opće dobro cijele Hrvatske. Očitujući žarku želju da kršćansko svjedočenje i sustavni navještaj Evanđelja među hrvatskim vojnicima i redarstvenicima pružaju nezamjenjiv doprinos izgradbi hrvatskog društva na čvrstim temeljima istinskih ljudskih i vjerskih vrijednosti, Prvosvećenik za hrvatsku vojnu biskupiju smjerno ište zagovor njezine nebeske zaštitnice, Gospe Velikoga Hrvatskog Krsnog Zavjeta, te od srca udjeljuje apostolski blagoslov Vama i svim sudionicima svetoga bogoslužja u prigodi blagoslova spomenute zgrade.”

Braćo i prijatelji, papa Ivan Pavao II zauvijek je zaklopio svoje tjelesne oči, a vrata Crkve ostavio otvorenima za svakoga. Crkvi je podario brojne enciklike i pisma. Nama ih je dao da ih čitamo, da o njima razmišljamo i da ih provodimo u djelo. Budemo li već danas počeli čitati samo poruke koje je nama Hrvatima uputio na našem hrvatskom jeziku, bit ćemo silno obogaćeni i sigurno ćemo se promijeniti nabolje. Također, bit će to znak naše zahvalnosti i ljubavi prema Papi koji nas je toliko volio i to jasno pokazivao. Papin sunarodnjak, vicerektor Katoličkog sveučilišta u Lublinu, rekao je da možemo samo zahvaliti Providnosti što je u osobi Ivana Pavla II “glas istine o čovjeku, toliko ispunjen ljubavlju, dosegnuo cijeli svijet”.

Tako i mi, dok mu i ovom zgodom izričemo veliku hvalu, trebamo prije svega zahvaliti Bogu što nam ga je dao u najtežim trenucima i po njemu nas obdario slobodom i samostalnom državom, te što je glas istine o Hrvatskoj, toliko ispunjen ljubavlju, njegovom zaslugom dosegnuo cijeli svijet! Iz zahvalnosti za takvu ljubav Ivana Pavla II, svima nama ostaje zadaća da svojim životom izgrađujemo našu Crkvu i Domovinu, Papinu “voljenu Hrvatsku”, koja mu je bila posebno na srcu kao i “ljubljeni Hrvatski narod”. Amen.