Ustani! Poslušaj! Kreni na put!

Ustani! Poslušaj! Kreni na put! Ta tri poziva, tri uskličnika koji postaju odjekom susreta s Bogom, riječi su pape Ivana Pavla II. upućene ove godine švicarskoj mladeži. One su spojene u jednu cjelinu; izrasle su iz Božje riječi koja je i nas zahvatila na ovome tradicionalnom 273. zavjetnom hodočašću grada Zagreba i na hodočašću mladih naše nadbiskupije.

Bog se tim riječima često obraćao i obraća ljudima, te vjerujem da ste osjetili kako riječ ustani, upućena proroku Iliji, zadire duboko i u vaše živote. Ilija je – nakon izvršena poslanja, naviještanja pravoga i jedinoga Boga, nakon pobjede nad Baalovim svećenicima – prestrašen pred gnjevom političke vlasti, ali i razočaran. Iz razočaranja se rađa iscrpljenost… U njega se usidrio strah, a jedina potreba koju osjeća jest san. Zar toliko puta ne čujemo ljude oko sebe da su umorni i kako – ne znajući koji je pravi uzrok umora – traže počinak, ponekad da odmore tijelo, a ponekad da zatvore oči pred krutom zbiljom koja ih okružuje, da se povuku u samoću vlastitih strahova pred budućim strahom? Zar ne osjećamo da se i u Hrvatskoj u dubljim slojevima društva nalazi klica umora i nezadovoljstva? Zar nam uistinu treba umorna i bezvoljna Hrvatska? Riječ umor je tako bliska umiranju. Ilija je to osjetio na svojoj koži u svom poslanju: od gorućega ognja postao je ugašenom žeravicom i pepelom koji se hladi.

U tom trenutku Bog šalje svoga poslanika, anđela. Najprije dolazi i sjeda k Iliji; stanovito je vrijeme jednostavno pokraj malodušna čovjeka, uronjen i suživljen s njegovom mukom. Zatim ga dodiruje dodirom prepunim sućuti i želi mu reći: Kraj tebe sam i s tobom sam. Obraća se Iliji, poziva ga da nešto pojede i brine se za ono što je potrebno tijelu u pustoši pustinjskoga kraja. Spašava Ilijin život: čini ono što mu u tome trenutku najviše treba i govori mu ono što može razumjeti; naizgled ništa veliko. A Ilija ipak pronalazi prvi korak povratka u život. No tu nije konačno značenje Božje blizine. Ovo nas čitanje poziva da kao vjernici ne ostanemo na davanju ljudima – doduše važnoga, ali ne najvažnijega – onoga, naime, što je potrebno za održanje tjelesnog života. Nakon što Ilija po drugi put pada u san, anđeo ga budi otkrivajući mu istinski razlog okrjepe: “Ustani i jedi, jer je pred tobom dalek put!” (1Kr 19,7). U toj se rečenici na sažet način otkriva zbog čega mora ponovno pronaći snagu da se život ne utopi u malodušnosti.

Ustani! Poslušaj! Kreni na put! možemo zamijeniti baš rečenicom koju anđeo upućuje Iliji: “Ustani i jedi, jer je pred tobom dalek put!” (1Kr 19,7). Ovdje jesti ne znači težiti za punim želucem, blagostanjem i boljitkom koji se iscrpljuju u mirovanju i čekanju da čovjek ponovno ogladni. Bog nam nudi hranu svoje Riječi i svoga Kruha; zahtijeva osluškivanje koje podiže na noge, blagovanje koje daje snagu za hod, jer bez te hrane ne može se govoriti o Bogu. Božja gora pred Ilijom dar je i približavanje Boga čovjeku u trenutku kada spozna da je njegov napor bez Boga besmislen i da je konačna točka ljudske samodostatnosti očajavanje i umiranje.

Draga braćo i sestre! U osobnom životu i u životu Crkve i naroda postoje vremena tugovanja, boli i iscrpljenosti. No nije nam potrebno dugo sjećanje – premda bi nekima bilo drago da se iz hrvatskih ljudi izbriše takvo spominjanje prošloga; nije nam potrebno istraživanje da bismo otkrili kada je to Bog nas podigao na noge i uputio nas na dalek put dajući nam tek otajstvo svoje prisutnosti i snagu nebeske hrane.

Baš prostor na kojemu se nalazimo svjedok je Božjega pohoda i prihvaćanja Božje riječi. Devetoga dana mjeseca rujna, točno prije dvadeset godina ovdje su hrvatski vjernici iz Domovine i inozemstva pokazali da ne žele graditi umornu i uspavanu Crkvu i da ne žele svoju domovinu prožetu malodušjem i strahom. Tijekom Nacionalnoga euharistijskog kongresa 1984. godine bilo je jasno da nikakva politička moć, da nikakvo guranje Katoličke Crkve na rub društva, ne može ugasiti proročku snagu hrvatskih katolika, provrelu iz krsnoga vrela i euharistijskog zajedništva. Možda će nekomu ta vremena izgledati dalekima i minulima, ali i danas mnogi se trude otromiti korake i otupiti uši za Božji poziv: Ustani i kreni na put! Okupljenima na velikoj bistričkoj misi blagopokojni kardinal Kuharić tom je prigodom rekao: “Svoje evanđeosko rodoljublje očitujemo najstvarnije kad Otkupljenjem nastojimo liječiti dušu svoga naroda od smrtonosnih zala koja razaraju čovjeka, obitelj i narod”.

Danas, nas kršćane – uostalom kao i nekoć – mnogi žele navodno modernizirati, nudeći modu koja gura u pomodarstvo, jer bi vjera, ali onakva kakvu ju oni nude, trebala biti zalog novoga društva. Takvi, razni #!napredni#! i #!osviješteni#!, jasno znaju što je Crkvi potrebno, nudeći napredak koji se veoma brzo pretvara u uspavljivanje Crkve. A Bog? On ne nudi puno: skromnu hranu, pomoć da se pridignemo i zahtjevnost puta pred nama. Mi nismo gospodari toga puta, nego gosti kojima se otvara otajstvo kao dar! I svaki koji nam navodno nudi nešto više, ili nešto drugo; svaki tko nam nudi obilje i životnu istinu bez pitanja, zacijelo ne želi dobro Crkvi ni njezinom hodočašću zemljom. Mi, naprotiv, ono čemu se pak iskreno radujemo jest: svaki čovjek i svaki napor onoga tko želi hoditi s nama i jesti nebeski kruh osluškujući Božju riječ.

Ili, zar se može zaboraviti da je točno prije deset godina u ratnom pustošenju i gaženju svih ljudskih prava i dostojanstva našega naroda i zemlje goloruki hodočasnik mira, Ivan Pavao II., pohodio tolike vjernike, ljude dobre volje i sve koji su otvoreni Istini; progovorio je #!anđeoskim jezikom#! utjehe i ohrabrenja, sagnuo se nad još otvorene rane i ostavio uklesanu riječ u nama: Ustanite! Krenite na put! Papa je s vama! Ohrabrivao nas je ponovno hodeći s nama i onda kada se i sam, za svog drugog pohoda Hrvatskoj, kao hodočasnik ovoga svetišta molio Bogorodici i divio hrvatskim svjedocima vjere, a među njima na poseban način blaženomu Alojziju Stepincu?

Podsjećam samo na te dvije okrugle obljetnice, dva prevažna događaja iz naše nedavne prošlosti: Nacionalni euharistijski kongres i Prvi Papin pohod Hrvatskoj. Te su obljetnice neobično važne za duhovno ozračje našega poslanja, jer one pokazuju slabost i krhkost čovjeka, njegove dvojbe i traženja, ali i njegovu životnost kad se čovjek otvori Bozjoj riječi. Evanđelje i evanđeoski kriterij ljubavi prema bližnjima ostaju pokretačima u trenucima kada nam se čini da je jedino rješenje bijeg u pustinju i plač nad vlastitom sudbinom. Naime, u pustoši sve izgleda teško, puno se toga može sebi predbacivati.
No postoji i drukčiji bijeg o kojemu nam govori evanđelje. Današnja evanđeoska prispodoba nam je bliska, poznajemo ju; postala je dio naše vjerničke kulture duha. Baš zbog toga htio bih usmjeriti pozornost na ono što povezuje današnja čitanja, a to je glagol ustati. Isusove prispodobe, koje redovito govore o nebeskome Ocu, najčešće tumačimo kao moralne pouke. Možda je razlog u tome što smo usredotočeni na sebe i previđamo da one ne govore poglavito o nama, nego o Bogu. To nije samo poticaj na obraćenje i kajanje za grijehe, nego otkrivanje kakav je nebeski Otac.

Bilo bi lako ovu prispodobu posadašnjiti govorom i primjerima. Mladić ili djevojka koji se – nakon što su napustili roditeljski dom iz raznih razloga i zahvaćeni kupljenom istinom na tko zna čijemu tržištu te privučeni ponudama koje nisu na tragu dobra – vraćaju nakon nekoliko godina slomljena duha i drogom spaljenih osjećaja. Lako je zamisliti i različite reakcije roditelja, starijih, društvenoga okruženja. A u isto vrijeme zaboravljamo da su mladi naše ogledalo, naš korektiv. Promatrajući njihov život možemo lako prepoznati kakav im primjer dajemo mi stariji i kakav smo im sustav vrijednosti stvorili i prenijeli. Nažalost, i u nas danas neki žele mlade zarobiti i iskoristiti ih za neke svoje prljave ciljeve, potičući ih samo na zabavu i lagodne provode, otvarajući im tobože prividne prostore slobode čijih zabluda mladi postaju svjesni tek u bezvoljnim i mamurnim jutrima.

Osobito je vama, dragi mladi, upravljena riječ mlađega sina: Ustat ću i poći svomu ocu. Ona je povjerena vama, kako biste svojim vršnjacima navijestili zahtjevnu, ali radosnu istinu o Bogu koji se raduje svakomu povratku. Mlade se nažalost često promatra kao one kojima prijete lutanja, kao potencijalne neposlušnike koji se udaljuju od Boga. Crkva vas, međutim, želi i treba kao nositelje vijesti o Bogu koga je navijestio Isus, a to je Otac koji se raduje povratku djeteta, koji #!pleše od sreće#!. “Ustat ću, poći svomu ocu” (Lk 15,18). To je isti onaj cilj do kojega želi doći i Ilija: priznati da je svojim silama htio zamijeniti Boga, i priznati mu da je spreman prihvatiti izazov puta koji nije do kraja razvidan, i na kojemu je jedino jamstvo Božja prisutnost.

Draga braćo i sestre, s velikom radošću mogu reći da sam i sam svjedok kolikim je mladima u našoj nadbiskupiji Isus putokaz i život. Napose sam to osjetio na predsinodalnim susretima s mladima prošle pastoralne godine i na ljetnim susretima koje smo za njih organizirali. I ovo hodočašće mladih, i jučerašnja molitvena večer govore o njihovoj vjerničkoj spremnosti. Dragi mladi, vaš nadbiskup ima povjerenja u vas i u vas polaže velike nade, raduje se vašoj nazočnosti, sudjelovanju i uspjesima i daje vam podršku u vašim plemenitim nastojanjima.

Stoga želimo u ovoj predsinodalnoj pastoralnoj godini u našoj Zagrebačkoj nadbiskupiji posebni naglasak staviti na mlade. S ovog mjesta pozivam sve vas dragi roditelji, sve vas draga braćo svećenici, redovnici i časne sestre redovnice, sve vas koji na bilo koji način sudjelujete u odgoju mladih: budite im oslonac, nastojte ih razumjeti i prihvatiti, nastojte u njima otkriti ono silno bogatstvo kojim mogu mijenjati ovaj svijet opterećen tolikim zlima.

Dragi vjernici, osobito mladi! Ne dopustite da vas zarobe različite ponude pod smrekom u očajavanju i umiranju; ne dajte da vas prolazne ponude i privlačnosti odvedu kao najamnike na tuđa polja gdje ćete biti prisiljeni prodati svoju vjeru i mladost za nekoliko plodova kojima se hrane životinje. Usudite se biti vjernicima, kršćanima, katolicima! Hrvatskom društvu su potrebni kriteriji razlučivanja; govor i stručnost koji nisu potkupljeni; stavovi u kojima ne može sve biti svedeno na istu razinu, jer ma kako visoka ona izgledala, ostaje površnom i praznom. Dragi vjernici, dragi Zagrepčani, Bog nas u Crkvi, sa svim njezinim poteškoćama i nesavršenostima, poziva da se ne damo uspavati.

“Probudi se, ti što spavaš, ustani od mrtvih i zasvijetlit će ti Krist” (Ef 5,14) – piše sveti Pavao. Kršćani, katolici izlaze iz tame grijeha i dopuštaju se zahvatiti Kristovim svjetlom. Vjernici – sjedinjeni sa svjetlošću koja je Krist – i sami postaju prepoznatljivi nositelji svjetla. Može se dogoditi da čak i dobra djela, lijepe riječi pa i molitve ostaju tamne, teške, pomalo zastrte i mračne. I kršćani svojom vjerom nerjetko odražavaju nejasnoću srca, hladnoću koja pobuđuje pitanja, stvara nepovjerenje i ostaje neuvjerljivom. A malo svjetla ima moć mijenjati: dobro izabrana i pogođena riječ, smiješak ispunjen dobrotom, iskren i vedar pogled rastjeruju oblake, unose radost, umanjuju zloću… “Plod je svjetlosti – piše sveti Pavao – dobrota, pravednost i istina” (Ef 5,9). Sve ono što znamo, činimo i jesmo, pozvani smo pretvarati u svjetlost. Valja skinuti krinku svemu što se stvara pod okriljem tame; usuditi se gledati jasnoćom pogleda rasvijetljena Kristovim svjetlom; usuditi se izaći iz sna kao bijega od sebe i Boga.

Hodimo u novosti života! To je geslo pod kojim se pripremamo na Drugu sinodu Zagrebačke nadbiskupije. Sinoda se događa, sinodski pokret se sve više osjeća po našoj nadbiskupiji, na poseban način kod mladih. Zajednički pastoralni pothvati na razini dekanata, arhiđakonata i čitave nadbiskupije jačaju zajedništvo Crkve zagrebačke. Susreću se vjernici u različitim skupinama, razmišljaju, razgovaraju i pripremaju se kako bi što više bili Kristovi u ovome svijetu i kako bi što više na tom putu pomogli domaćima u vjeri i svakom čovjeku dobre volje. Dragi hodočasnici, pozivam vas: molimo danas za Sinodu, taj naš zajednički pothvat u Crkvi zagrebačkoj.

Draga braćo i sestre, molimo danas i za sve potrebe Katoličke Crkve, države Hrvatske i svijeta. Spomenimo se danas i molimo za žrtve i one koji oplakuju svoju djecu, rodbinu i prijatelje u gradu Beslanu u Sjevernoj Osetiji.

S psalmistom molimo: “Da poslušam što mi to Gospodin govori”. U ovom svetištu imamo od koga učiti kako se sluša, kako se usudi živjeti otajstvo susreta s Bogom. Blažena Djevica Marija čuvala je događaje vjere u svom srcu; iz njih je crpila snagu kad joj je bilo teško; kretala je na put; hrabrila i tješila, gradila susrete s ljudima. Osluškujmo Riječ, upišimo spomen na Božju prisutnost u svoju osobnu povijest i povijest zajednice vjernika, ne kao gospodari, nego kao tražitelji istine. I Bog će udijeliti da možemo osjetiti riječi psalma: “Gospodin obećava mir narodu svomu, vjernima svojim. Zaista, blizu je njegovo spasenje onima koji ga se boje, i slava će njegova živjeti u zemlji našoj”.
Amen.