Velika je vrlina imati osjetljivo oko za bližnjega

Predragi vjernici, dragi hodočasnici!

1. Svake nas godine na današnji dan u ovome drevnom svetištu okuplja majka Spasitelja našega Isusa Krista i naša nebeska majka Marija. Svi vi danas ovdje okupljeni, kao i ono nepregledno mnoštvo vjernika koje diljem naše Domovine hodočasti u Marijanska svetišta, znak ste one privrženosti Mariji koja se stoljećima očituje na ovim našim prostorima. Tu je privrženost blaženi Alojzije Stepinac jednom zgodom ovako opisao: “Kao crvena nit provlači se kroz tisuću tristogodišnju povijest na ovom raskršću dvaju svjetova živa vjera hrvatskoga puka, da nema nigdje boljeg zagovornika kod Boga i pomoćnika u nevoljama nego je Ona, koja je dojila Spasitelja svijeta…” (Iz homilije na zavjetnom hodočašću grada Zagreba u M. Bistricu, 7. srpnja 1940.).

I dok smo ispunjeni zadovoljstvom zbog te žive tradicije u našem narodu, postavljamo osobno pitanje koliko tu privrženost prema Mariji, koja nas uvijek usmjerava prema svome Sinu našem Spasitelju Isusu Kristu, duboko proživljavamo i koliko nas ona nadahnjuje u našem svakodnevnom životu. Bez tog stalnog ispita savjesti tradicija može biti samo lijepi okvir bez ikakvog sadržaja, ritual koji nema veze sa stvarnošću koju živimo. Naš Bog nije mit, plod mašte, On je živi Bog koji je prisutan u našoj svakodnevici, a duboko vjerujemo i u ovome trenutku na ovom najuzvišenijem slavlju na zemlji, u euharistiji, a isto tako i u ovom našem zajedništvu, jer Isus sam reče “Gdje su dvojica ili trojica sabrani u moje ime, tu sam i ja među njima” (Mt 18, 20).

2. Draga braćo i sestre, kako bi našu svakodnevicu što vjerodostojnije živjeli kao istinski Kristovi svjedoci zastanimo nad Božjom riječju koju Crkva na današnju svetkovinu stavlja pred nas.

U prvom čitanju poslušali smo dramatičan tekst iz posljednje knjige Novoga Zavjeta, iz Otkrivenja. To je jedno od viđenja Ivana vidioca, prognanog na Patmos “radi riječi Božje i svjedočanstva Isusova” (Otk 1, 9) i zaduženog da progonjenim kršćanima napiše “ono što jest i što se ima dogoditi poslije” (Otk 1, 19). Tom knjigom Ivan želi pomoći ondašnjim, ali i današnjim kršćanima koji u svjetlu vjere doživljavaju povijest svoju i povijest svijeta. Glavni likovi ovog znakovitog odlomka, su Dijete, Žena i Zmaj. U djetetu prepoznajemo Isusa, u ženi Mariju, u zmaju Sotonu. Ivan nas u ovom tekstu želi poučiti kako je povijest svijeta u znaku nepomirljive i dramatične borbe između dobra i zla, između Božjega i protubožjega svijeta. U pozadini ove vizije stoji najstarije biblijsko proroštvo koje nalazimo u trećem poglavlju knjige Postanka. Nakon grijeha prvih ljudi Bog govori zmiji koja je prevarila Adama i Evu “Neprijateljstvo ja zamećem između tebe i žene, između roda tvojega i roda njezina: on će ti glavu satirati, a ti ćeš mu vrebati petu” (Post 3, 15). U toj borbi i neprijateljstvu koji će trajati do kraja vjekova svaki čovjek i svaki naraštaj trebaju uzeti udjela. Kristovi vjernici su sigurni u trajnu pobjedu koju je Bog u Kristu već ostvario. Vjerujem da smo svi mi opredijeljeni za borbu na Božjoj strani unatoč raznim varkama kojima nas Zmaj želi unovačiti u svoju vojsku.

U ovom smo trenutku osobito povezani sa Svetim Ocem koji je danas hodočasnik u Lurdu. Povod je njegovom hodočašću sto pedeseta obljetnica dogmatske definicije Bezgrešnog začeća Marijina, što ju je 8. prosinca 1854. godine proglasio blaženi papa Pijo IX. Danas papa Ivan Pavao II. jednim činom hvale Bogu i Djevici želi obuhvatiti dva velika marijanska otajstva: Bezgrešno začeće i Uznesenje na nebo dušom i tijelom. Oni, zapravo, čine početak i svršetak Marijina zemaljskoga života. Poruku koju je Gospodin htio uputiti čovječanstvu po Djevici iz Lurda Papa sažima u poznati izričaj Svetog pisma: “Bogu nije do smrti grešnikove, nego da se obrati i živi” (usp. Ez 33,11). Sveti Otac poručuje: “Kako bismo promijenili vlastito ponašanje, potrebno je da slušamo glas savijesti, jer nam je u njoj Bog dao sposobnost za razlikovanje dobra i zla”. Papa nas nadalje upozorava: “Suvremeni čovjek, nažalost ponekad pokazuje da je zaboravio na osjećaj grijeha”. Sveti Otac naglašava da nam je potrebno izmoliti nutarnje buđenje koje će nam omogućiti da ponovno u potpunosti otkrijemo svetost Božjega zakona i moralnih obveza koje iz njega proizlaze (usp. Govor na općoj audijenciji srijedom, 10. kolovoza 2004.).

3. Dragi vjernici, doista su zlo i Zli na razne načine prisutni u ovom našem svijetu. U našem nedavnom ratu smo ga iskusili na drastičan način. Ali i u ovo mirnodopsko doba plamte mnogi ratovi, ne više na bojišnicama već u ljudskim srcima. Mnogo je toga što nas, braćo i sestre, danas stavlja na suprotnu stranu od one Božje koja u konačnici jedina donosi pobjedu. Nemoralno bogaćenje na račun braće ljudi koji se na rubu očaja bore za koricu kruha i mrvicu svojeg ljudskog dostojanstva. Pogubno je i odavanje trenutnim užicima koje rastače obitelji, prevarenim supružnicima nanosi tešku bol, a djeci oduzima sigurnost i ljepotu roditeljskog zajedništva. Oholost hranjena visokim položajem, bogatstvom, popularnošću koja ne dopušta čovjeku da prepozna istinu o sebi kao biću čije je bogatstvo samo ono koje posjeduje u svome srcu i koje se očituje u ljubavi prema Stvoritelju i braći i sestrama. Ogovaranja, podjele, spletke, klevetanja opterećuju mnoge zajednice, jer mnogi zaboravljaju da zlo samo uništava i rastače, a dobrota ujedinjuje i ispunja zadovoljstvom i radošću. Još mnogo toga možemo uočiti zastanemo li iskreno pred svime onim što opterećuje našu savjest. Sve nas to priječi da doista budemo sretni. Naš je Bog osloboditelj i otkupitelj čovjeka. On nas poziva u svoje zajedništvo kako bismo nadvladali napast grijeha i u životu iskusili ljepotu smisla i sreće kojoj svako ljudsko srce teži. Dogma o Bezgrešnom začeću zapravo naviješta pobjedu milosti nad grijehom.

4. Odlomak iz knjige Otkrivenja na osobit nam način doziva u pamet još jedno rašireno zlo našega vremena. “Zmaj stade pred Ženu koja imaše roditi da joj, čim rodi, proždre Dijete” (Otk 12, 4). Nije li braćo moja i sestre, bolna i žalosna činjenica, da je danas, budući da je pobačaj ozakonjen, svako još nerođeno ljudsko biće ugroženo da ga proguta Zmaj smrti; i to uz pomoć same njegove majke, njegovih roditelja, i medicinskog osoblja, uz pomoć tako kobno proširenog mentaliteta kojemu podliježu i kršćani. Mnogi na tom pitanju trebaju ispitati svoju savjest. Stvoreno je ozračje koje se neprijateljski postavlja prema djeci i majkama. Trudnice dobivaju otkaze, obitelji s više djece se promatraju s čuđenjem i podcjenjivanjem, propagiraju se različita kontraceptivna sredstva koja potiču na spolne odnose bez imalo odgovornosti. S druge strane svjedoci smo crnih brojki koje svjedoče o drastičnom padu nataliteta u našem narodu. Upravo zato što vjerujemo da je Bog gospodar života i da nas čeka život vječni nije nam svejedno kako se ophodimo prema onima kojima je sam Bog udahnuo život. Kao kršćani moramo osjetiti veliku odgovornost i nastojati na svim razinama mijenjati taj mentalitet, jer naš Bog je Bog živih o čemu svjedoči i današnja svetkovina.

5. Našu vjeru u vječni život jasno izričemo u Vjerovanju kad izgovaramo riječi: “I iščekujem uskrsnuće mrtvih i život budućega vijeka”. O tom budućem uskrsnom životu sv. Pavao piše u prvoj poslanici Korinćanima što smo danas slušali u drugom čitanju. Pavao nam želi reći da je jamstvo našega uskrsnuća uskrsnuće Gospodina našega Isusa Krista. Kao što smo s Adamom povezani grijehom i smrću, tako smo s Isusom povezani životom vječnim. Ako itko, Blažena je Djevica Marija, kao majka, povezana sa svojim božanskim Sinom i njegovim otajstvenim tijelom Crkvom, tj. sa svima nama. To veliko trojstvo: Krist – Marija – Crkva ne daju se odijeliti ni u životu ni u smrti, ni u borbi ni u pobjedi, ni u muci ni u nagradi. U tome leži otajstvena veza između Kristova i Marijina uskrsa, a s druge strane između Marijina uznesenja i naše uskrsne nade. Stoga kao vjernici duboko proživljavamo ovu svetkovinu kao svoju svetkovinu, jer se u njoj zrcali sva naša vjera i nada u život vječni. Moramo priznati da je u našem vremenu upravo ta istina naše vjere na velikoj kušnji. Mnogi žele dovesti u pitanje vjeru u vječni život. Oslonjeni na Kristovo vazmeno otajstvo muke, smrti i uskrsnuća otvoreno svjedočimo svoju vjeru koja se zasniva na događaju koji je temeljito izmijenio tijek ljudske povijesti. Stoga, sa svetim Pavlom sigurnom vjerom možemo reći: “Sve patnje sadašnjega vremena nisu ništa prema budućoj slavi koja se ima očitovati u nama” (Rim 8, 18). To je snaga koja je nosila i pokretala kršćane svih vremena da beskompromisno u zgodno i nezgodno vrijeme svjedoče svoju vjeru i ispunjavaju zapovijedi koje im je Bog dao, jer “što vrijedi čovjeku da cijeli svijet zadobije, a životu svome naudi” (Lk 9, 25).

6. A kako se na najbolji način pokazuje koliko živimo svoju vjeru? Temeljno načelo na osnovu kojega ćemo biti prosuđivani na kraju vremena, a koje nam sam Isus Krist stavlja na srce jest: “Sve što učiniste odnosno ne učiniste jednome od ove moje najmanje braće meni učiniste odnosno ne učiniste” (Mt 25, 40. 45). Kako je to u svome životu provodila Marija čuli smo u današnjem evanđelju. Marija je, doznavši od anđela za Elizabetinu trudnoću, “pohitjela u Gorje, u grad Judin”, ostala ondje tri mjeseca da bude svojoj rođakinji na usluzi u posljednjim tjednima trudnoće i prvim tjednima nakon poroda. Uputila se služiti Bogu pomažući ljudima. Zato se, s pravom, prilikom navještenja nazvala službenicom Gospodnjom, a u hvalospjevu “Veliča” ponovno se naziva “neznatnom službenicom” Božjom. Tu Marijinu spremnost na služenje ponajviše možemo iščitati iz već spomenute sintagme “pohitjela je u Gorje”. Marija hita da pomogne Elizabeti. Kad je riječ o dobru bližnjega nema vremena za čekanje i zastajkivanje na putu. Upitajmo se s koliko žara i hitanja mi priskačemo u pomoć našim bližnjima. Koliko nam vremena oduzimaju razno razne računice. Pa kada je on/ona meni pomogao/la, kakvu ću ja korist imati od toga, pa valjda je netko drugi pozvaniji od mene da pomogne… Marija ne pita za cijenu, ona hita. Ta vrlina spremnosti za pomoć drugima, altruizam kojim se iskazuje osjetljivost za braću i sestre u potrebi iznimno su potrebni danas u ovom našem vremenu. Dok se stvara ozračje u kojem se sve promatra kroz novac, kroz korisnost, dok se ružna praksa iskorištavanja drugoga za ostvarenje svojih vlastitih interesa i probitaka želi prikazati kao nužnost sadašnjega trenutka, kršćani su pozvani uspostavljati nova pravila, odnosno podsjećati na izvorna evanđeoska po kojima Boga treba ljubiti iznad svega, a svoga bližnjega kao sebe samoga (usp. Mt 22, 37 – 39).

Ponekad možda razmišljamo kako bismo sigurno bili dobri kršćani da nismo okruženi zlim ljudima možda u svojoj obitelji, u susjedstvu ili na radnom mjestu. Možda upadamo u raširenu napast da činimo sve kako bismo promijenili druge ljude zaboravljajući pritom da i na sebi samima treba puno raditi. Jednom je netko rekao kako je kao mladić htio promijeniti cijeli svijet, kad je bio malo stariji postao je malo realniji i odlučio mijenjati svoju okolinu, kad je opet bio nešto stariji zadovoljio se zadaćom da promjeni svoju obitelj, a kad je ostario priznao je da je zapravo sve vrijeme bilo najvažnije mijenjati sebe. Nitko od nas nije birao u kojoj će se obitelji ili mjestu roditi. Ljudi koji su nam poslani na našem životnom putu jedini su koje imamo, drugih nemamo. Oni su naše ljestve prema nebu. Potrebno je samo da im pohitamo u susret i donesemo im ljubav, dobrotu i prihvaćanje.

Velika je vrlina imati osjetljivo oko za bližnjega. Okružuju nas toliki potrebnici, ne samo gladni kruha i ruha nego i oni gladni ljudske blizine, tople riječi i iskrenog osmijeha. Mnogi starci i nevoljnici čekaju da budu primijećeni od tolikih koji su slijepi kod zdravih očiju. Nemojmo se zavaravati misleći da su na to pozvani neki drugi. Prst uperen u drugoga često bi trebao biti uperen prema nama samima.

Nek nam Marija bude zagovornicom i izmoli nam kod Gospodina da imamo osjetljivo oko i noge hitre, da znamo prepoznati onaj kairos – onaj povoljni trenutak kad nam Bog daje šansu da mu priteknemo u pomoć u braći ljudima, da tako steknemo “blago nepropadljivo na nebesima, kamo se kradljivac ne približava i gdje moljac ne rastače” (Lk 12, 33).

7. Draga braćo i sestre, danas Presvetu Bogorodicu promatramo kako hita prema nebeskom Jeruzalemu. Na tom se putu nikada nije odvajala od svoga Sina. Očima vjere razmatramo danas njezino uznesenje na nebo, “odjevena je suncem, mjesec joj pod nogama, a na glavi vijenac od dvanaest zvijezda” ( usp. Otk 12, 1).

Bila je prva vjernica koja je prihvatila riječ Božju i prva je uznesena na nebo. Prva je u naručje prihvatila dijete Isusa, a nju je prvu Sin uhvatio za ruku i uzdigao na nebo. Marija, ponizna Djevica iz jednog nepoznatog sela na periferiji Rimskog imperija, samo zato što je prihvatila evanđelje, postala je prvom građankom neba. Bog ju je uzdigao na prijestolje uza svoga Sina. Gospodin doista uzdiže ponizne.

Danas slavimo veliko otajstvo koje otvara pogled i na našu budućnost: pozvani smo na život vječni da zauvijek budemo uz Gospodina. Možemo reći da s današnjom svetkovinom započinje potpuna pobjeda uskrsnuća; započinju novo nebo i nova zemlja, naviješteni u knjizi Otkrivenja, nebeski Jeruzalem, u kojem vlada život mira, pravednosti i ljubavi. Nebeski Jeruzalem se počinje popunjavati. Stoga Marijin Veliča može postati našom molitvom hvale, hvalospjevom cijeloga čovječanstva jer Gospodin uzvisuje ponizne. Približimo se danas Majci Božjoj kako bi i nas Gospodin svojom ljubavlju mogao uzdići.

Utecimo se danas zagovoru naše nebeske Majke da nam se iz dana u dan, kao što molimo na početku krunice, sve više umnaža naša vjera, učvršćuje naša nada i usavršuje naša ljubav. Neka se u našoj svakodnevici što više čuje Marijin: “Neka mi bude po riječi Tvojoj Gospodine…”. Neka se u našem djelovanju sve više očituje dobrota, solidarnost i milosrđe kako bi ljudi s kojima živimo vidjeli naša dobra dijela i tako slavili Oca našega koji je na nebesima. (usp. Mt 5,16).

Poput naših starih koji Presvetu Bogorodicu prozvaše najvjernijom odvjetnicom Hrvatske utecimo se i mi Mariji i zavapimo joj i onda kad brige i nevolje opterećuju naše dane, jer poput svake Majke i Marija zna što je potrebno njezinoj djeci, kako ih najbolje zaštiti i kamo usmjeriti. Amen.