Vjera je pravi put razvoja

“Vidjevši mnoštvo, sažali mu se nad njim” (Mt 9,36)

Predraga braćo i sestre!

Korizma je povlašteno vrijeme duhovnog hodočašća prema Onome koji je izvor milosrđa. To je hodočašće u kojem nas On sam prati kroz pustinju našega siromaštva i pruža nam oslonac na putu ka dubokoj radosti Uskrsa. I u “dolini smrti” o kojoj govori psalmist (Ps 23,4), dok nas napasnik nagovara da se predamo očaju ili da stavimo lažnu nadu u djelo naših ruku, Bog nas čuva i podupire. Da, i danas Gospodin sluša vapaj mnoštva koje žeđa za radošću, mirom i ljubavlju. Kao i u svakom dobu, ono se osjeća napuštenim. No, ipak i u pustoši bijede samoće, nasilja i gladi, koji bez razlike pogađaju stare, odrasle i djecu, Bog ne dopušta da tama zablude potpuno zavlada. Kao što je, naime, pisao moj dragi prethodnik Ivan Pavao II., postoji neka “granica koju je Bog postavio zlu”, a to je milosrđe (Sjećanje i identitet, 20 sl.). To je perspektiva u kojoj sam na početku ove poruke želio staviti evanđeoski tekst prema kojem Isus “vidjevši mnoštvo, sažali mu se nad njim” (Mt 9,36).

U tome bih se svjetlu htio zaustaviti na pitanju o kojem se mnogo raspravlja među našim suvremenicima: o pitanju razvoja. I danas se potreseni Kristov “pogled” ne prestaje spuštati na ljude i narode. On ih gleda i zna da su po božanskom “projektu” pozvani na spasenje. Isus pozna zamke koje se suprotstavljaju tome naumu i sažalijeva se nad mnoštvom: odlučuje obraniti ga od vukova pa i po cijenu vlastita života. Tim pogledom Isus obuhvaća pojedince i mnoštva i sve predaje Ocu, nudeći samoga sebe za žrtvu okajnicu.

Prosvijetljena tom uskrsnom istinom, Crkva zna da je za promicanje punog razvoja potrebno da naš “pogled” na čovjeka bude po uzoru na Kristov. Naime, nije nikako moguće razdvajati odgovor na materijalne i društvene potrebe ljudi od zadovoljavanja dubokih potreba njihova srca. To se još više mora isticati u ovom našem dobu velikih promjena, u kojem na sve življi i žurniji način opažamo svoju odgovornost prema siromašnima u svijetu. Već je moj časni prethodnik papa Pavao VI. jasno prepoznao štetnosti nerazvijenosti koja dovodi do degradacije čovjeka. U tome smislu u enciklici “Populorum progressio” on prokazuje “materijalnu oskudicu onih koji su lišeni životnog minimuma i moralnu oskudicu onih koji su osakaćeni egoizmom” (21). Kao protulijek tim zlima Pavao VI. predlaže ne samo “veće poštivanje dostojanstva drugih, okretanje duhu siromaštva, suradnju u korist zajedničkog dobra, volju za mir” već također “čovjekovo sve ljudskije priznavanje najviših vrijednosti i Boga koji im je izvor i svrha” (isto). Na toj crti Papa se ne ustručava predložiti “kao najvažnije: vjeru, dar Božji prigrljen dobrom voljom ljudi i jedinstvo u ljubavi Kristovoj” (isto). Dakle, Kristov “pogled” upućen prema mnoštvu nalaže nam potvrditi prave sadržaje onoga “punog humanizma” koji se, ponovno prema Pavlu VI., sastoji u “razvoju svega čovjeka i svih ljudi” (isto, br. 42). Zbog toga se prvi doprinos koji Crkva pruža razvoju čovjeka i naroda u biti ne sastoji u materijalnim sredstvima ili u tehničkim rješenjima, već u naviještanju Kristove istine koja odgaja savjesti i poučava istinskom dostojanstvu osobe i rada, promičući oblikovanje kulture koja će u istini odgovarati na sva čovjekova pitanja.

Pred strašnim izazovima siromaštva tolikog dijela svijeta, ravnodušnost i zatvorenost u vlastitu sebičnost stoje u nesnosnoj suprotnosti s Kristovim “pogledom”. Post i milostinja, koje, zajedno s molitvom, Crkva predlaže na osobit način u korizmenom vremenu, povlaštena su prigoda da se suobličimo tome “pogledu”. Primjeri svetaca i mnoga misionarska iskustva kroz povijest Crkve predstavljaju dragocjene putokaze za bolji način podupiranja razvoja. I danas, u dobu globalne međuovisnosti, može se konstatirati da nijedan gospodarski, društveni ili politički pothvat ne može zamijeniti ono davanje sebe drugome kroz koje se izražava ljubav. Onaj koji djeluje u skladu s tom evanđeoskom logikom živi vjeru kao prijateljstvo sa utjelovljenim Bogom i, poput Njega, preuzima brigu o materijalnim i duhovnim potrebama bližnjega. Promatra bližnjega kao neizmjerni misterij, koji zavrjeđuje beskrajnu brigu i pažnju. Zna da onaj koji ne daje Bogu daje premalo, kao što je govorila blažena Terezija iz Kolkate: “Prvo je siromaštvo ljudi što ne poznaju Krista”. Zato je potrebno pomoći pronaći Boga u milosrdnom Kristovu licu: bez te perspektive nijedna se civilizacija ne gradi na čvrstim temeljima.

Zahvaljujući muškarcima i ženama poslušnima Duhu Svetom, u Crkvi su nastala mnoga djela ljubavi, upravljena promicanju razvoja: bolnice, sveučilišta, škole za stručnu naobrazbu, mikro-projekti. To su inicijative koje su, mnogo prije no ostali izrazi građanskog društva, dokazale iskrenu skrb za čovjeka od strane osoba pokretanih evanđeoskom porukom. Ta djela pokazuju smjer kojim i danas treba ići svijet na svom putu prema globalizaciji koja u svojemu središtu ima čovjekovo istinsko dobro i tako vodi istinskom miru. S istim Isusovim suosjećanjem nad mnoštvom, Crkva i danas osjeća kao vlastitu zadaću tražiti od onih koji su zaduženi za politiku i drže u svojim rukama poluge gospodarske i financijske moći da promiču razvoj utemeljen na poštivanju dostojanstva svakog čovjeka. Važna potvrda toga napora bit će stvarna vjerska sloboda, koja neće biti jednostavno shvaćena kao mogućnost naviještanja i slavljenja Krista, već će također pridonositi izgradnji svijeta nadahnuta ljubavlju. U te se napore ubraja također stvarno prepoznavanje središnje uloge što ih izvorne religijske vrijednosti imaju u čovjekovu životu, kao odgovor na njegova najdublja pitanja i kao etička motivacija s obzirom na njegove osobne i društvene odgovornosti. To su kriteriji na temelju kojih će kršćani morati također naučiti mudro vrednovati programe onih koji su na vlasti.

Ne možemo sakriti da su tijekom povijesti mnogi koji su za sebe govorili da su Isusovi učenici počinili zablude. Nerijetko su, pred teškom zadaćom i problemima, mislili da se prvo mora poboljšati zemlja, a zatim misliti na nebo. Bili su suočeni s napašću da smatraju kako se u prilikama u kojima se mora žurno djelovati potrebno najprije pobrinuti da se promjene izvanjske strukture. To je kod nekih dovelo do toga da su kršćanstvo preobrazili u moralizam, vjeru zamijenili djelovanjem. S pravom je moj prethodnik časne uspomene Ivan Pavao II. primijetio: “Danas smo u opasnosti da se kršćanstvo hoće svesti na neku čisto ljudsku mudrost, na nekakvo umijeće ugodna življenja. U snažno sekulariziranom svijetu došlo je do postupna posvjetovljenja spasenja, koje se, svakako, bori za čovjeka, ali taj je čovjek smanjen, sveden samo na horizontalnu dimenziju. Suprotno tomu, mi znamo da je Isus došao donijeti cjelovito spasenje” (Enc. Redemptoris missio, 11).

Upravo tome cjelovitom spasenju korizma nas želi povesti u pogledu Kristove pobjede nad svakim zlom koje pritišće čovjeka. U svom obraćanju božanskom Učitelju, u svom obraćenju Njemu, u kušanju njegova milosrđa zahvaljujući sakramentu pomirenja, otkrit ćemo “pogled” koji nas proniče u dubinu i može osokoliti mnoštva i svakog od nas. Taj pogled može vratiti povjerenje onima koji se ne zatvaraju u sumnjičavost, otvarajući pred njima perspektivu vječnog blaženstva. Već u povijesti, dakle, Gospodin, pa i onda kada se čini da vlada mržnja, nikada ne uskraćuje svjedočanstvo svoje ljubavi. Mariji “živom izvoru nade” (Dante Alighieri, Raj, XXXIII, 12) povjeravam naš korizmeni hod, da nas ona povede svome Sinu. Njoj na osobit način povjeravam mnoštva koja i danas, kušana siromaštvom, zazivaju pomoć, potporu i suosjećanje. S tim osjećajima svima od srca udjeljujem apostolski blagoslov.

Iz Vatikana, 29. rujna 2005.