Zagreb, (IKA) – U prijepodnevnom dijelu IX. dies theologicus u Nadbiskupijskome pastoralnom institutu u Zagrebu održana su 8. svibnja dva predavanja posvećena prof. dr. Vjekoslavu Bajsiću.
U predavanju “U susret Vjekoslavu Bajsiću” prof. dr. Josip Oslić uvodno je predstavio Bajsićev životopis s posebnim naglaskom na njegovo djelovanje na zagrebačkome Katoličkome bogoslovnom fakultetu od 1961. godine, pa do umirovljenja 30. rujna 1993. S pravom se može reći da je Bajsić bio mislitelj koji je znao otkriti i promišljati ono bitno i to bitno izreći razumljivim i prihvatljivim jezikom našega vremena. Tražio je od studenata da misle i da logički zaključuju, istaknuo je dr. Oslić, te podsjetio na 12 knjiga i priručnika, 59 znanstvenih radova, te mnoštvo priloga u Kani koji predstavljanju originalna promišljanja društvene stvarnosti, tj. promišljanje specifične problematike Crkve i društva.
Osvrćući se pak na Bajsićevu filozofsku misao, istaknuo je tri bitne sastojnice: dijaloško miljenje, ideja “integritas” i filozofsko-teološki odnos prema prirodnim znanostima. Kao filozof živio je za istinu, znao je otkriti ono bitno i to izreći razumljivim jezikom našega vremena. Pokazivao je i veliko zanimanje za elektroničke uređaje, što ga je i približilo znanosti u toj dimenziji. Promišljao je i specifičnu problematiku Crkve.
Polazeći od skolastičke tradicije, Bajsić kao niz vodilju uzima ideje dijaloga koje nalazi kod Tome Akvinskoga, rekao je dr. Oslić, te istaknuo kako Bajsićeva filozofija želi stvoriti “bazen općeljudskoga”, tj. najširi mogući horizont susreta najraznovrsnijih ideja, spoznaja i svjetonazora. Samo u tom kontekstu njegova se filozofija može okarakterizirati kao kršćanska, budući da je kršćanstvo univerzalna ponuda za sve ljude, ustvrdio je dr. Oslić.
U predavanju “Vjekoslav Bajsić u dijalogu” prof. dr. Stipe Tadić predstavio je Bajsićeva promišljanja Crkve i društva u vidu metafora “gnijezdo” i “prašuma”, gdje “gnijezdo” ima karakteristiku emocionalne topline, solidarnosti i topline, ali nedostaje pluralnosti, dok “prašuma” kao ishodište ima racionalni interes. Bajsić je bio čovjek dijaloga, razumijevanja, prihvaćanja drugoga i drugačijega. Kad je govorio, to je bio duboko misaono. Dr. Tadić osvrnuo se i na dijalog između marksista i kršćana, za koji je Bajsić naglašavao kako je potrebno da se obje strane otvore prema jednoj dubljoj antropološkoj stvarnosti.
U nastavku uslijedila je panel rasprava u kojoj su sudjelovali Bajsićevi suradnici i studenti.
Akademik Ivan Golub istaknuo je kako sam naslov simpozija “Tragovi i putokazi” obuhvaća ono što su obojica učinila, “ostavili su trag koji nama služi kao putokaz”. Prisjećajući se poznanstva s Bajsićem, Golub je istaknuo kako ono potječe iz Rima: dok se Bajsić spremao na povratak u domovinu, Golub je došao na studij. Istaknuo je, kako su ga studenti zvali jednostavno “filozof”, jer je bio mislilac. Kasnije su se susreli u Zagrebu, na KBF-u, a za šetnja su dogovorili da će zajedno napisati djelo s temom “Ljubav”. I to obraditi stručno, Bajsić s filozofskoga, a Golub s teološko-biblijskoga polazišta. No, uslijed novih dužnosti to nije realizirano, ali, ustvrđuje Golub, “Bajsićevi članci u Kani i moje crtice u Glasu Koncila bili su u konačnici govor o ljubavi”.
Prof. dr. Mirko Mataušić govorio je o Bajsiću kao suradniku u Kršćanskoj sadašnjosti, istaknuvši da je bio svestran čovjek, praktični tehničar, ali iznad svega suptilni mislilac. Vrednovao je tehniku, kao djelo koje je čovjek napravio zahvaljujući pameti koju mu je Bog dao. Mislim da je to važan putokaz koji bismo trebali slijediti: povezati tehnološka znanja s društvenim i prirodnim znanostima, rekao je Mataušić. Posebno se osvrnuo na zajednička sudjelovanja na međunarodnim skupovima izdavača, odnosno novinara. Istaknuo je kako mu je imponiralo Bajsićevo javljanje za riječ, znao je na besprijekornom njemačkom jeziku obraditi pitanja uvijek na originalan, duhovit način, karakterističnim suhim humorom. Obično ga se doživljavalo kao suhoparnog racionalistu, međutim on bio duboko emotivan čovjek. Samo te emocije nije jasno izražavao, rekao je Mataušić.
Mr. Josip Krpeljević prisjetio se Bajsića kao profesora, rekavši kako ga je bilo milina slušati. Bio je profesor koji je dolazio na predavanja bez pomagala. Govorio je napamet, a govorio je duboko. Dobio sam dojam da on zna sve, da može predavati sve. Ne zato da zna sve o svemu, nego je znao svaki predmet metodološki točno uvesti. Njegova su polazišta bila jasna, istaknuo je Krpeljević. Pristupao je stvarnosti fenomenološki, a u dijalogu je težio jasnoći, razjašnjavanju pojmova, jer nesporazumi nastaju što kažemo isto, a ne mislimo isto.
Mr. Stjepan Brebrić uvodno se prisjetio predavanja i ispita kod prof. Bajsića, a potom je predstavio na koji način KS danas čuva uspomenu na jednog od svojih utemeljitelja. U tom je vidu istaknuo kako je surađivao na pripremi Bajsićevih sabranih djela na čemu su osim dr. Kušara radili svi u uredništvu KS-a. Sve što smo dosad objavili o Bajsiću samo je početak istraživanja prof. Bajsića i njegove misli, rekao je Brebrić.