Sarajevo, (IKA/KTA) – U Vrhbosanskom bogoslovnom sjemeništu u Sarajevu započeo je 30. travnja XX. sabor svećenika Vrhbosanske nadbiskupije kojem predsjeda vrhbosanski nadbiskup metropolit kardinal Vinko Puljić. Kardinal Puljić istaknuo je da tim dvadesetim jubilarnim okupljanjem svećenici svjedoče svoje zajedništvo kao jedan prezbiterij na razini dijeceze te je pozdravio okupljene svećenike i biskupe, a na osobit način mons. dr. Želimira Puljića, nadbiskupa zadarskog i predsjednika Hrvatske biskupske konferencije. Podsjetio je da je 12. travnja 1997., prigodom svog apostolskog pohoda BiH, s nekima od njih u istoj prostoriji gdje se održava Sabor večerao budući svetac papa Ivan Pavao II. Također se osvrnuo i na godišnjicu smrti bana Petra Zrinskoga kojega je, zajedno s njegovim šurjakom Franom Krstom Frankopanom, austro-ugarska vlast osudila na smrt i pogubila 30. travnja 1671. u Bečkom Novom Mjestu. Ukazao je i da je na taj dan 1979. u bazilici Sv. Petra prvi put odjeknula hrvatska riječ kada je na hrvatskom jeziku prvi puta propovijedao papa Ivan Pavao II. Istaknuo je da je otkrivanje spomenika tom Papi danas potvrda izraza zahvalnosti za sve što je učinio za sve žitelje Bosne i Hercegovine, na poseban način za katolike i hrvatski narod. Okupljene svećenike tom je prigodom pozvao i da kroz molitvu ili djelatnosti na terenu istinski i zajednički surađuju na pripravi Sinode Vrhbosanske nadbiskupije.
Potom je nadbiskup Puljić održao predavanje o svetom Ivanu Pavlu II. “Velika ostavština velikoga Pape”. Prije samog izlaganja pozdravio je sve nazočne, zahvalio na pozivu i izrekao “četverostruku” čestitku u povodu XX. jubileja održavanja ovog sabora svećenika, 20. obljetnice imenovanja kardinalom nadbiskupa Vinka Puljića, za organizaciju i pripremu Sinode Vrhbosanske nadbiskupije te u povodu podizanja kipa u čast sv. Ivanu Pavlu II. Podsjećajući uvodno da je papa Ivan Pavao II. preminuo prije devet godina, u subotu 2. travnja 2005., ustvrdio je kako se vijest o njegovoj smrti proširila “munjevitom brzinom diljem svijeta” budući da se “umješno i uspješno približio suvremenom čovjeku: Od djece i mladih, do starih i bolesnih” te je izrazio mišljenje da je svojom pojavom i čudesnom aktivnošću postao osobitim “građaninom svijeta”. Podsjetio je da se taj Papa u vrijeme protekloga rata u Hrvatskoj i BiH nije umarao moleći za mir i čineći sve što je bilo u njegovoj moći kako bi se obustavilo “ruku koja ubija” te je istaknuo da se zauzimao za priznavanje nezavisnosti i suvereniteta obaju država.
Osvrćući se na lik Ivana Pavla II., ustvrdio je da je obdaren osobitim darovima te da je bio dar Duha Svetoga Crkvi i našem vremenu. Napominjući da je još kao dijete ostao bez majke, a da je oca i brata izgubio u ranoj mladosti, kazao je kako je radi toga postao “dragi otac, Sveti Otac, brat, prijatelj, skrbnik i odvjetnik, posebice ugroženih, napuštenih i ostavljenih”. Kazavši kako je milijunsko mnoštvo na Trgu Svetog Petra koji su došli sudjelovati na misi i ukopu pape Ivana Pavla II. bio očiti znak koliko su ljudi cijenili sve ono što je Karol Wojtyla učinio tijekom svog dugogodišnjeg pontifikata, ustvrdio je kako se njegovi brojni susreti mogu promatrati kroz četiri koncentrična kruga: 1. obitelji, mladi i bolesnici; 2. proročki i odvjetnički u službi čovjeka; 3. oni koji oblikuju javno mnijenje i 4. oni koje je Crkva uzdigla na čast oltara, te je o svakom pojedinačno progovorio.
Osvrćući se potom na djelovanje pape Wojtyle u smjeru sprječavanja i zaustavljanja rata u Bosni i Hercegovini, istaknuo je da su njegovi brojni javni nastupi mnogo značili kako u govorima katoličkim vjernicima tako i u porukama i apelima odgovornim državnim vlastima, diplomatskim i političkim dužnosnicima i državnicima Europe i svijeta. Naglasio je da je papa Ivan Pavao II. više puta i uporno dizao svoj glas protiv nasilja, izražavao duboko žaljenje zbog stradanja, razaranja, ubijanja nedužnih civila, progona pučanstva iz vlastitih domova i odvođenja u zatočeničke logore, etničkog čišćenja, uništavanja gradova i sela, kuća i stanova, tvornica i bolnica, crkava i džamija, škola i spomenika povijesne i kulturne baštine, te da je u više navrata poručivao ljudima Bosne i Hercegovine da nisu sami i napušteni. Ustvrdio je da je papa Wojtyla pastirskim pohodom Sarajevu u travnju 1997. i Banja Luci u lipnju 2003. na zoran način posvjedočio i okrunio dotadašnja zauzimanja za Bosnu i Hercegovinu, koju je, kako je podsjetio mons. Puljić, često nazivao “dragom zemljom”. “Stoga, žitelji ovog grada i ove napaćene zemlje ne bi smjeli nikada zaboraviti što je veliki Ivan Pavao II. za njih učinio u najtežim trenutcima njezine povijesti. Podignuti spomenik njemu u čast kraj sarajevske prvostolnice znak je zahvalnosti ovoga grada koji će nas trajno podsjećati na Papu koji je volio ovu zemlju”, kazao je mons. Puljić.
Govoreći zatim o ostavštini ovog Pape mladima, kazao je kako je najveću ljubav i naklonost pokazivao prema mladima, koji su mu, kako je kazao, to uzvraćali masovnim dolascima na susrete s njime u mnogobrojnim prigodama u Rimu i u cijelom svijetu. Potkrijepio je to riječima iz Papinih govora upućenim mladima u mnogobrojnim prigodama, među kojima je spomenuo propovijed u Buenos Airesu 1987., poruku za XVII. Svjetski dan mladih 2002., govor u Manili 1995. i druge. Podsjetio je potom da je u tijeku svog pontifikata, između ostalog, papa Ivan Pavao II. obišao 129 zemlje svijeta, te da je imao 102 međunarodna putovanja i 142 putovanje po Italiji. Posvijestio je da se njegovu aktivnost, putovanja i susrete najbolje može shvatiti u kontekstu njegovih riječi koje je izgovorio na samom početku svoga pontifikata: “Želim svima doći, sve posjetiti, i mjesta gdje se moli i ljude koji mole; beduine u pustinji i karmelićane i cistercite u samostanima; bolesnike u krevetima i radnike u tvornicama. Htio bih vidjeti i sve one koji su poniženi i obespravljeni. Htio bih zaviriti i iza kućnih pragova vaših kuća, posvuda bih htio doći”.
“Bogu smo zahvalni što smo živjeli u njegovo vrijeme, imali prigodu ugostiti ga u našoj sredini, te čuti njegove očinske riječi i mirotvorne poticaje”, kazao je zaključno mons. Puljić dodavši: “Premda bismo ljudski govoreći mogli reći kako smo izgubili dragog prijatelja, oca i poglavara. No, očima vjere, koju je Ivan Pavao II. neumorno svjedočio i propovijedao, mi smo sada sigurni da imamo moćnog zagovornika kod Oca nebeskoga. Njemu, koga je Providnost pozvala voditi Crkvu u povijesnom trenutku prijelaza u treće tisućljeće, preporučujemo našu sadašnjost i budućnost. Sveti Ivane Pavle, moli za nas”.
Najveći broj svećenika koji sudjeluje na saboru obavlja službe župnika i župnih vikara dok drugi djeluju u raznim institucijama: od djelatnika u Nadbiskupskom ordinarijatu vrhbosanskom i članova Stolnog kaptola vrhbosanskog preko poglavara Vrhbosanskog bogoslovnog sjemeništa profesora na Katoličkome bogoslovnom fakultetu i Franjevačkoj teologiji kao i Nadbiskupijskog misijskog međunarodnog sjemeništa “Redemptoris Mater” u Sarajevu te dijecezanskog i franjevačkog sjemeništa u Travniku i Visokom kao i članova uprave Franjevačke provincije Bosne Srebrne i drugih službi na razini mjesne i krajevne Crkve u BiH te Vojnog ordinarijata BiH.