Zagreb, (IKA) – Novi broj “Živog vrela”, liturgijsko-pastoralnog lista u izdanju Hrvatskog instituta za liturgijski pastoral pri HBK kao glavnu temu ima “Pomireni u Kristu”. U uvodniku urednik Ante Crnčević ističe kako je ustanovljujući u Crkvi sakrament pokore Krist ljudima ostavio put da nakon krsne kupelji i otpuštanja grijeha mogu, svaki put kada padnu u grijeh, obnovljenom milošću pomiriti se s Bogom i živjeti ljepotu odnosa s ljudima. No, autor upozorava kako “možda vrata našega srca nisu još dostatno otvorena veličini Božje ljubavi te naše lice još nije osjetilo suzu kajanja i suzu u kojoj se zrcali radost darovane Kristove ljubavi. Budući da još nismo doprli do savršenstva, nije nam dostatna voda krštenja; potrebiti smo i suza pokore kako bismo iznova mogli osjetili snagu Božjega milosrđa u svakoj zahvaćenosti grijehom. Gdje ne postoje suze kajanja i suze radovanja, nema istinskoga zajedništva. Po sakramentu pokore, čisteći se od grijeha i radujući se u obnovljenoj ljubavi Božjoj, Crkva postaje sve više Crkvom, zajednicom svetih”.
Uz temu broja, Ivan Šaško u prilogu “Oprost i zaborav u svjetlu liturgije pomirenja” ističe kako se u “sakramentu pomirenja obredno živi smisao grešnosti, kajanja i oproštenja. Sakramentalni obredni čin stvara sintezu između stvarnoga događaja i značenja, pri čemu se misli na događaj koji je živio Krist na zemlji i na ostvarenje toga događaja snagom obreda” .
Nadalje autor upozorava kako u pastoralnoj praksi dimenzija ljudskoga spomena nije dostatno vrjednovana. Redovito se pokušava pobuditi sjećanje na grijehe u ispitu savjesti. To je svakako nužno, ustvrđuje Šaško, no ističe kako bi valjalo više pozornosti usmjeriti na dublje značenje spomena i prije svega na Radosnoj vijesti, na darovanosti Isusa Krista i njegova Duha ispitivati svoj život. Liturgija pomirenja također je slavlje, sa svim elementima koji rese liturgijsko slavlje. A slaviti se ne može bez spomena i oprosta.
U drugom tematskom prilogu “Pomirenost s Kristom u Crkvi. O eklezijalnim naglascima sakramenta pokore” Ante Crnčević ističe kako su brojni elementi u sakramentu pokore koji govore o njezinoj eklezijalnoj dimenziji, očitovanoj u obrednim gestama i molitvama, omogućujući iskusiti pokoru kao slavlje u Crkvi i slavlje Crkve. Ti elementi su posebno vidljivi u “Redu pomirenja pokornika s pojedinačnom ispovijedi i odrješenjem”. U nastavku teksta autor se osvrće na sam obred, a u završnom dijelu podsjeća na važnu odrednicu oproštenja – njegovu darovanost. Oproštenje je dar. Oprostiti znači ući u logiku darivanja. Ne daje ga se po zasluzi, nego po kajanju i traženju oprosta. Ne može ga se iznuditi, nego samo primiti. Ono je dar koji se pruža u nesebičnosti i ljubavi. Oproštenje daruje milost pomirenosti i u nas ujedno usađuje snagu opraštanja, snagu svjedočenja Boga koji oprašta – bez naših zasluga, ustvrđuje Crnčević.

U drugom dijelu lista, koji donosi homiletska razmišljanja uz treću korizmenu nedjelju promišlja Ante Crnčević prilogom “Od zdenca do Izvora”. Ivica Raguž pod naslovom “Da ne kanite i vi postati njegovim učenicima?” promišlja uz četvrtu korizmenu nedjelju, a uz petu Ivan Šaško tekstom “Uskrsni pogled kroz suzne oči”. Uz nedjelju Muke Gospodnje, Cvjetnice, tekstom “Predan iz zavisti” promišlja Ante Vučković. Uz Misu večere Gospodnje Slavko Slišković promišlja prilogom “Razumijemo li što nam je učinio?” a uz petak Muke Gospodnje Nenad Malović tekstom “Od patetike cjelivanja križa prema savršenstvu ljubavi”.
Kraća promišljanja uz prva misna čitanja potpisuju Mario Cifrak i Darko Tepert. Rubrika pisma čitatelja odgovara na pitanje uz liturgijsko ruho za sakrament pokore.