Dubrovnik, (IKA) – Zahvalno euharistijsko slavlje u povodu završetka dijecezanskog postupka za proglašenje blaženim i predaje dokumentacije Kongregaciji za proglašenje blaženih i svetih u Vatikan o sluzi Božjem fra Anti Tomičiću (1901. – 1981.) koji je i u Dubrovniku proveo dio života, slavljeno je u nedjelju 16. ožujka u svetištu Gospe od milosrđa u Gospinu polju, a predvodio ga je dubrovački biskup Mate Uzinić. U koncelebraciji su, uz ostale svećenike, sudjelovali i generalni vikar Dubrovačke biskupije mons. dr. Petar Palić, kancelar biskupije don Ivica Pervan kao i župnik župe sv. Mihajla don Željko Kovačević. U propovijedi je biskup Uzinić rekao kako je fra Ante Tomičić deset godina života bio vezan uz dubrovački kapucinski samostan jer je veći dio tog vremena proveo na putu tražeći milostinju da bi se samostan izgradio. Povezujući životnu priču fra Ante s nedjeljnim evanđeljem o preobraženju, biskup Uzinić je, istaknuo njegovu sličnost s Petrom. I fra Anti je, kao i Petru, trebalo dugo da prepozna Isusa onakvim kakav on jest te mu onda s vjerom stavi svoj život na raspolaganje. Uz pomoć jednog svetog biskupa shvatio je da svetost ne treba tražiti u nekim izvanrednim stvarima, a što je bio razlog i njegova razočaranja kad je došao u samostan, nego da se svetost živi u svakodnevici. Njegova svakodnevica je bila prošenje s krunicom u ruci. A tim prošenjem od vrata do vrata sagradio je “tri sjenice”: samostan u Dubrovniku, samostan i bogosloviju u Varaždinu te središnji samostan kapucinskog reda u Dubravi u Zagrebu. Kako je sam prošao prošenje na najbolji način je mogao razumjeti one koji su dolazili kasnije na njegova vrata i prosili.
“I dok molimo Boga da ga uzdigne na čast oltara, ali i da nas zagovara kod Boga, želimo s fra Antom obećati da ćemo i mi svoju svakodnevicu pokušati preobraziti, hodeći za Isusom i noseći svoje križeve, te kao Crkva hrabro hoditi naprijed. Da nećemo dopustiti da nas situacije obeshrabre nego ih učiniti prilikom za svetost na koju smo svi pozvani”, rekao je biskup.
Na kraju mise otpjevan je himan “Tebe, Boga, hvalimo!” a svi okupljeni zajedno su izmolili molitvu Bogu za udjeljivanje milosti po zagovoru sluge Božjeg fra Ante Tomičića, otisnutu na prigodnim promotivnim materijalima. Mješoviti župni zbor pod ravnanjem s. Celestine otpjevao je pjesmu o sluzi Božjem fra Anti Tomičiću, za koju su riječi napisali kapucini Modesto Borak i Zvonko Pšag, a uglazbila ju je s. Fidelis Leventić.
Postulator kauze fra Stanko Dodig, upravitelj svetišta Gospe od milosrđa u Dubrovniku, pozvao je vjernike da se u svojim molitvama utječu zagovoru fra Ante i za veće potrebe jer je za njegovo proglašenje blaženim, uz ostalo, potrebno i jedno čudo.
Sluga Božji fra Ante Josip Tomičić, tihi svjedok vjere, u Dubrovniku je živio od 1926. do 1937. godine. Naime, nakon što je dubrovački biskup Josip Marčelić pozvao kapucine da preuzmu brigu o poznatom hodočasničkom svetištu Gospe od milosrđa u Gospinu polju, kapucini su to prihvatili i 7. svibnja 1913. godine preuzeli upravu i brigu o svetištu.
Uz svetište i kuću koja je bilo u trošnom stanju, kapucini su odlučili graditi samostan. Fra Ante je po dolasku u Dubrovnik 1926. jedno vrijeme obrađivao Gospino polje, koje je tada bio veliki posjed i zahtijevao je mnogo truda. Godinu dana nakon toga teškog fizičkog rada poglavar samostana ga šalje skupljati novčana sredstva za izgradnju samostana u Dubrovniku.
O tom prikupljanju milodara za samostan fra Ante svjedoči: “Ja sam najprije sabirao milodare po Dubrovniku i okolici, a onda sam dobio dozvolu Ministarstva unutarnjih poslova za cijelu državu, s tim da se moram prijaviti miliciji u svakom gradu, a u kotarskim mjestima kotarskom predstojniku. Ja sam hodio po svim gradovima Hrvatske, Slavonije, Dalmacije, Bosne i Hercegovine kao i po svim drugim većim mjestima gdje se narod više bavi novcem. Moja kolektura za dubrovački samostan trajala je 10 godina, ali svake godine samo 6-8 mjeseci, jer inače nisam smio po našim pravilima biti više izvan samostana. Spavao sam uvijek ili jeo po samostanima ili po župnim uredima. Svi svećenici i redovnici bili su vrlo prijazni; neka im dragi Bog to obilno naplati. Samo na par mjesta, u sve to vrijeme, dogodilo se da nisam bio primljen, ali onda sam se već snašao kod dobrih katolika”.
Kamen temeljac za kapucinski samostan blagoslovio je biskup Marčelić 24. svibnja 1928. godine. Prvi dio samostana završen je te iste godine, a drugi dio 1936.