Požega, (IKA) – U povodu 12. obljetnice smrti sluge Božjega kardinala Franje Kuharića, 11. ožujka, u požeškoj katedrali misu je predvodio požeški biskup Antun Škvorčević u zajedništvu sa svećenicima iz središnjih biskupijskih ustanova i župa Požeškoga dekanata. U pozdravu biskup je spomenuo kako je kardinal Kuharić volio Boga i svoj hrvatski narod, što je posebno snažno svjedočio u teškim i prijelomnim vremenima naše nedavne povijesti te da su se okupili u katedrali izraziti mu zahvalnost i odanost, povjeriti ga Božjem milosrđu. Istaknuo je njegovu naklonost prema gradu Požegi, čiji je bio počasni građanin, napose nakon uspostave Požeške biskupije. Potaknuo je na zahvalnost Bogu “što nam ga je darovao i za baštinu koju nam je ostavio”. Podsjetio je na Dan grada Požege te je uputio pozdrav gradonačelniku Vedranu Neferoviću i gostima među kojima je bio i Tomislav Karamarko, te je pozvao na molitvu za dobro Grada i za one koji su položili živote za našu slobodu.
Na početku homilije biskup je zapitao: “Otkud Hrvatskoj može nešto doći?” Pojasnio je da se na različitim razinama kod nas nastoji promišljati o tome što možemo ostvariti svojim ljudskim rukama i pameću, ali da još uvijek nema očekivanog uspjeha. Predstavio je jednostavnu i siromašnu obitelj Franje Kuharića u Pribiću nedaleko Krašića koja se svake večeri okupljala na molitvu kao jedan od najvažnijih dnevnih čina. Spomenuo je kako određena suvremena hrvatska svijest olako podliježe napasti da molitvu smatra svojevrsnim gubljenjem vremena. Baš suprotno, istaknuo je biskup, mladi Franjo naučio je tim putem sebe stavljati u dimenziju onostranosti koja mu je pomagala shvatiti kako je čovjek više od jela i odijela te očekivati ono što se ne može proizvesti vlastitim radom, nego dolazi od Boga. U toj svijesti, nastavio je biskup, mladi Franjo Kuharić krenuo je putem svećeništva, primio ga 1945. po rukama Alojzija Stepinca uz poruku da ide u krvavu kupelj komunističkog sustava koji nije priznavao Boga i onostranost. Istaknuo je da su ređenici navedene godine u teškim okolnostima odlučili osobno živjeti u dimenziji povezanosti s Bogom te pomoći svome hrvatskom narodu da ne izgubi duhovnu nit svoga bića koju je živio tijekom trinaest stoljeća. Istaknuo je da su mnogi od njih platili krvavi račun progona, ali da je to bilo sjeme novoga rasta i da je među njima Kuharić kao svećenik i biskup bio duhovnim velikanom koji je snagom vjere i u najtežim trenucima nedavne prošlosti svjedočio kako se kroz povezanost s Bogom, u dimenziji onostranosti postaje pobjednikom u siromaštvu, ideološkoj isključivosti i u ratu.
Tumačeći ulomak iz Knjige Izaije proroka, naviještenog u prvom liturgijskom čitanju, biskup je rekao kako prorok usred babilonskog sužanjstva, kad je narod ostao bez imena, zemlje i svetinja, izgubio nadu, upozorava da postoji stvarnost koja dolazi odozgora i poziva ga da sluša Božju riječ i od nje živi. Istaknuo je kako je Franjo Kuharić bio tijekom dvadesetog stoljeća otvoreno hrvatsko srce i savjest za Božju riječ, koja je u njemu našla plodno tlo, izrasla u snagu ljubavi, postala Božjim svjetlom u mraku suvremenih lutanja. Dodao je da se Kuharić na taj način svrstao među brojne jednostavne a velike hrvatske ljude tijekom naših trinaest stoljeća koji su povjerovali Bogu Gospodina našega Isusa Krista, u njegovu ljubav koja poštuje i voli čovjeka do u smrt na križu. Postavio je pitanje koliko Hrvatska danas očekuje ono što dolazi od Boga u obitelji, odgoju i obrazovanju, politici, gospodarstvu i na drugim razinama života i može li nam raskid s dimenzijama onostranosti donijeti dobro. Ustvrdio je kako nam je kardinal Franjo Kuharić u tom pitanju snažan poučak.
Na temelju evanđeoskog navještaja o molitvi “Oče naš” biskup je istaknuo kako je molitva ulaženje u intimnost Božjega života, oslobađanje sebe i svoga djelovanja od površne horizontalnosti i jednodimenzionalnosti, uključivanje sebe u cjelovitost stvarnosti. Rekao je da je u tome prvotna veličina Franje Kuharića. Osvrćući se na proslavu Dana grada, biskup je istaknuo da je važno nastojanje gradskih dužnosnika oko gospodarskog napretka, uređenja grada i organiziranog javnog života, ali je podsjetio da je čovjek više od jela i odijela te ukoliko u tim naporima prezre dimenziju onostranosti, grad i čovjek u konačnici ostaju siromašni. Zahvalio je svima koji u Požegi djeluju iz povezanosti s Bogom, i pozvao sve da još više otvore Bogu prostore srca i savjesti, podsjećajući da je to uvijek bio najtočniji hrvatski korak koji se ne smije ni danas zanemariti.
Pri kraju misnoga slavlja biskup je gradonačelniku Neferoviću, njegovim suradnicima i svim građanima Požege čestitao Dan grada. Poželio je da Požega ne bude grad samo po nečem izvanjskom, nego da ima dušu po svojim građanima povezanima s Bogom. Istaknuo je duboku vezu kardinala Franje Kuharića i pape Ivana Pavla II., utemeljitelja Požeške biskupije, spomenuo program korizmenih kateheza u Požeškoj biskupiji o braku i obitelji u pripravi za njegovo proglašenje svetim te mu uputio molitvu za dobro Biskupije i Grada. Potaknuo je nazočne da pohode njegovu kapelu u kripti katedrale te mu pred njegovom relikvijom povjere osobne molitve.