Vrboska, (IKA) – Završno slavlje 400. obljetnice Čudotvornog sv. Križa u Vrboskoj na otoku Hvaru bilo je u nedjelju 9. ožujka kod crkve-tvrđave Gospe od milosti. U crkvi je održana polusatna molitveno-meditativno-pjevana priprava za euharistijsko slavlje u čast sv. Križu. Pripravu je animirao hvarski župnik don Mili Plenković a u njoj su sudjelovali Vrbovljani, Svirčani i Hvarani, Jelšani i “Band” iz Hvara. Pripravu su započeli Vrbovljani pjevajući prvu kiticu himne sv. Križu od fra Ljudevita Matkovića ” Zdravo Križu”. Pripravu su pjesmom zaključili Svirčani i Hvarani.
Pred početak misnog slavlja sve su pozdravili idejni začetnik te proslave hvarsko-bračko-viški biskup Slobodan Štambuk i vrboski župnik i hvarski dekan don Emil Pavišić. Euharistijsko slavlje uz crkvu-tvrđavu Gospe od milosti predvodio je splitsko-makarski nadbiskup i metropolit Marin Barišić, uz suslavitelja biskupa Štambuka te petnaestak svećenika-hodočasnika iz gotovo svih župa Hvarskoga dekanata koji su, na poziv župnika Pavišića, sa svojim župljanima došli s križevima koji se nose u čuvenim hvarskim procesijama.
Liturgijsko pjevanje, uz harmonijsku pratnju Slavka Reljića, predvodili su župni zborovi iz Vrboske i Jelse te pučki pjevači iz Starog Grada i Vrisnika. U misnom slavlju sudjelovalo je oko dvije tisuće vjernika, među kojima su bili i načelnik općine Jelsa Nikša Peronja i predsjednik Općinskog vijeća Jakša Marić.
Nadbiskup Barišić u homiliji je istaknuo da ih 400. obljetnica Čudotvornog sv. Križa u Vrboskoj na otoku Hvaru okuplja i povezuje s tolikim generacijama koje su častile i slavile, klanjale se i blagoslivljale Krista koji je svojim svetim Križem svijet otkupio. Život na otoku je mukotrpan i težak, okružen morem, izložen vjetrovima i olujama. Ali Križ ga, poput sigurna sidra, drži čvrsto za zemlju, a i još snažnije sigurnim konopcima sidrom vjere i nade usmjeruje i povezuje s Nebom. Stoga, nije nikakvo čudo što se na Hvaru uvijek išlo i vjerno ide “za Križem”, rekao je nadbiskup.
“Po svjedočanstvu tradicije, u teškim povijesnim i za kršćanina poraznim prilikama i odnosima proplakao je – ne Križ, nego Onaj na Križu, Krist razapeti. I prije, za vrijeme svoga javnog života, Isus je znao zaplakati. Pustio je suzu zbog smrti prijatelja Lazara, zasuzio je nad Jeruzalemom. Suze su vanjski znak nutarnje boli. Često je lakše podnijeti fizičke rane, nego suze duševne boli. Nezahvalnost onih koje volimo, ranjava, boli. Dobro to znaju roditelji, bračni drugovi, prijatelji, a i svi mi. Doista boli ono: “Svojima dođe, a njegovi ga ne primiše”. I danas se to događa. Križ, najveći znak ljubavi i humanosti, tobože smeta i uznemiruje djecu, mlade i pojedince. I danas toliki Njegovi za koje je On iz ljubavi život darovao, njegov Križ, najveći znak ljudskosti, sebedarja, ljubavi, proglasiše opasnim znakom koji treba ukloniti iz svih naših sredina”, rekao je nadbiskup. Upozorio je i da su nezahvalnost i nevjera “najveća nepravda jer niječu bit Boga i narav čovjeka, Njegovo očinstvo i naše sinovstvo”. Prema nadbiskupovim riječima, posljedica je to ideologija prošlosti i današnjeg ostatka njihova brodoloma, na čijim se olupinama pokušava graditi neka čudna lađa relativizma, individualizma i hedonizma koja ni u kom slučaju ne može spasiti život poput Noine lađe. Tolike i takve su to uvrede da su suze potekle. Kristov križ ne potiče niti slavi nasilje, koje je dio našega svijeta, a koje nije poštedjelo ni Sina Božjega koji siđe u središte patnje. Uostalom, Ljubav je završila na križu, Krista osudiše i razapeše, a ne On druge. Isus Krist je prihvatio križ da nitko više nikada tako ne završi. Ali, nažalost, On i danas pati i plače u tolikima koji su nevino osuđeni i prikovani na križ: nezaposlenima, izigranima, odbačenima, siromašnima materijalno, a još više onima u moralnoj i duhovnoj bijedi. Sa svima njima i u njima, Krist ponovno nosi svoj i naš križ. Stoga je križ nepresušno nadahnuće sebedarne ljubavi života za druge, mira i pomirenja, znak spasenja, a ne puko apstraktno nadahnuće za umjetničke i poetske izričaje o ljudskoj patnji. Kristova ljubav križa nas uči kako se nada i živi za druge, lijek je u bolesti, svjetlo u tami, rekao je nadbiskup Barišić, poručivši: “Otajstvo Kristova križa ljubavi pobjeđuje zlo dobrim, nadilazi grijeh praštanjem, nadvladava smrt uskrsnućem. Kristov križ je jedini pravi metar i kriterij života. Uzaludan je svaki pokušaj bježati od Krista i svoga križa. Bio bi to uzaludan pokušaj, sličan onomu koji želi pretrčati svoju sjenu”. Veličanstvena procesija prošla je kroz Vrbosku da bi preko rive stigla do crkve Sv. Lovre. Župljani pojedinih župa pjevanjem pasionskih pjesama pratili su križeve svojih župa. Nadbiskup Barišić nosio je Čudotvorni sv. Križ s kojim je na rivi i u crkvi Sv. Lovre blagoslovio Vrbosku i sudionike slavlja koji su potom pristupili ljubljenju Čudotvornog sv. Križa.