Zagreb, (IKA) – U organizaciji Hrvatske dominikanske provincije i Zagrebačkog kazališta mladih u srijedu 5. ožujka održana je XIV. Pepelnica umjetnika s temom “Umjetnost u krizi?!”
Pozdravljajući okupljene na toj tradicionalnoj javnoj tribini, koja je drugi puta u nizu održana u Zagrebačkom kazalištu mladih, ravnateljica ZKM-a Dubravka Vrgoč istaknula je kako je kazalište pravo mjesto za propitkivanje o ovim temama, tj. dijalog o temama pronašao je pravi prostor.
Uvodeći u temu, voditelj fr. Frano Prcela, OP, istaknuo je kako teme o kojima se razgovara na Pepelnicama umjetnika nisu nešto sporedno ili fakultativno, već su “uistinu nešto što se tiče svih nas, bili mi više ili manje talentirani, imali više ili manje darova”. Stoga je Pepelnica umjetnika projekt koji želi svake godine na isti dan u isto vrijeme promišljati teme i ponuditi platformu za dijalog između teologije i umjetnosti. U svemu tome do izražaja dolazi aktualnost, ali ne u smislu pomodarstva, nego uistinu pitanja ili tema.
Sugovornici glumac i redatelj Rene Medvešek, pisac Zdravko Zima i povjesničar umjetnosti Ive Šimat Banov tijekom tribine su odgovorili na niz pitanja voditelja, a na kraju se ostvario i dijalog s posjetiteljima.
Na pitanje “Kakav život u Hrvatskoj danas vodi umjetnost, odnosno kako danas žive umjetnici” Zima je podsjetio na velikoga hrvatskog pisca Antuna Gustava Matoša, koji je bio i prvi profesionalni pisac. Promatrajući njegov život u oskudici može se zaključiti da se život onih koji rade poput Matoša nije promijenio. S njim se složio i Šimat Banov, koji je rekao “umjetnost u Hrvatskoj je danas sirotinjska, ali počiva na ljudima”. Pojasnio je da u Hrvatskoj vrijede samo ljudi, samo njihov entuzijazam, želja, volja, ljubav, to drži, a sve drugo je nepoticajno. Upozorio je na prečesto izgovaranje riječi umjetnost, jer se pod tim pojmom mnogo toga podrazumijeva. No, ona prava umjetnost “ne može biti u krizi, mi smo u krizi”. Medvešek je dodao da je uistinu kriza puno niže, “među nama koji se umjetnošću bavimo”. Osvrnuvši se na samo pitanje krize umjetnosti, Medvešek je istaknuo da ukoliko je u pitanju ekonomska kriza, umjetnost je u krizi. No, upozorio je da umjetnik ne živi samo o kruhu, već mu je potreban i susret.
Odgovarajući na pitanje što je za njega osobno umjetnost, Zima je ustvrdio da je to pitanje pretenciozno, poput “što je život”. Ne znam, živim ga, rekao je, te nastavio “umjetnost mi se čini da je to ono čemu se danas divim, ne ono što je pitanje mode ili trendova, nego je umjetnost ono čemu se nakon dvadeset godina vraćam”. Za Medvešeka je umjetnost pitanje susreta, “bliskost u kojoj premošćujemo sve nepoznanice našega života”.
U raspravi se dotaknulo i pitanje uspostavljanja vrijednosti, na što je Medvešek upitao “tko nameće trendove, koliko je kritika spremna da stvari procjenjuje na primjeren način. Zapanjuje me koliko za presudne stvari po pitanju umjetnosti kritičari koji su regrutirani od najprisutnijih medija zapravo nisu kvalificirani, ne primjećuju razine komunikacija”.
Na pitanje o ulozi umjetnosti u vrijeme krize, Šimat Banov istaknuo je da umjetnost ne može rješavati probleme, ona je nemoćna. No, ipak u umjetnosti vidi perspektivu “u Hrvatskoj vidim da su tu puno bolji ljudi, nego politika”.
Govoreći pak o moći umjetnosti, Zima je rekao kako umjetnost služi kao “mogućnost da dođemo do punine, do stanja ljudskog bića što se ne svodi samo na neko naše biološko funkcioniranje”. U tom smislu umjetnost se ne može ničim drugim kompenzirati. Zato imamo umjetnike koji to čine i drugo ne mogu, jer je to naprosto njihova sudbina, njihova vokacija od koje oni jednostavno ne mogu odustati neovisno od nekakvih društvenih pravila. To je nešto što se ne može kompenzirati, rekao je Zima.
U završnom dijelu dotaknulo se i pitanje kršćanske teologije koja može odgovoriti na pitanje što je umjetnost.