Zagreb, (IKA) – Po završetku pogrebnih obreda, misu zadušnicu za prof. dr. Adalberta Rebića u crkvi Krista Kralja na Mirogoju u koncelebraciji s predsjednikom BK BiH banjolučkim biskupom Franjom Komaricom, umirovljenim đakovačko-osječkim nadbiskupom Marinom Srakićem, generalnim tajnikom HBK mons. Encom Rodinisom te stotinjak svećenika predvodio je zagrebački pomoćni biskup Ivan Šaško.
“Na vijest o smrti profesora Rebića posegnuo sam za Biblijom na hebrejskome koju sam od njega primio na dar u prvoj godini svoga teološkog studija, upravo u mjesecu veljači prije dvadeset i sedam godina (26. veljače 1987.). Na početku, na predlistu, uz njegov se potpis nalazi riječ ‘dar’ napisana hebrejski i latinski: minhah – donum. Od tada me je ta Biblija pratila tijekom cijeloga mog obrazovanja. I danas ju rado otvorim, kada se trebam osloniti na izvorni tekst. No, taj sam put želio iz nje pročitati tekst, molitvu kojom bi prostrujala životnost one Riječi po kojoj je stvoren svijet i čovjek i po kojoj je sačuvana čvrsta nada naše besmrtnosti”, rekao je u homiliji biskup Šaško, primijetivši da, gledajući širinu objavljenih radova profesora Rebića, lako se primjećuje neiscrpnost Božje riječi. “Vjerojatno ne postoji biblijska knjiga o kojoj nije ništa napisao, niti liturgijsko čitanje koje ne bi dodirnuo nekim komentarom, predavanjem, homilijom, razmišljanjem. No, postoje težišta”, rekao je biskup Šaško, podsjetivši da je dr. Rebić svoj znanstveni put započeo pod mentorstvom glasovitoga patra Zerwicka zanimanjem za nove egzegetske metode nazvane Traditions- und Redaktionsgeschichte i to na primjeru propovijedanja Ivana Krstitelja. Znakovito je da ga je privukla ta karika Staroga i Novoga zavjeta, napetost iščekivanja i ispunjenja, navještaja i dolaska, čovjeka jednoga završetka i svjedoka nevjerojatnoga Početka. Taj veliki intermezzo, iskustvo prostora i vremena ‘između’, prokomentirao je biskup. “Nakon te središnje poveznice, prva su mu djela zaokupljala biblijsku prapovijest i Kristovo uskrsnuće; dakle, početak i završetak. Slijedio je oblik diptiha u koji zatim – recimo tako – na jednu stranu smješta tematiku Molitve Gospodnje (Oče naš), Blaženstva i Riječi života vječnoga. Na drugu stranu, kao paralelu iz Staroga zavjeta usredotočuje se na Proroka, kao Božjega čovjeka i tu tematiku ilustrira djelom o Amosu, proroku socijalne pravde i o Hošei, proroku vjernosti. Kasnije će se vratiti na tematiku Stvaranja svijeta i čovjeka i na središnje teme Staroga zavjeta, a od novozavjetnih tema bavit će se biblijskim i crkveno-povijesnim vidicima euharistije i križa, te posebnim temama biblijske kristologije. Osim tih monografijskih radova, iz kojih proizlazi zanimanje za arheologiju i za odnos kršćanstva i židovstva, važno mjesto zauzima mariologija. Puno je znanja i vremena ulagao da bi u suvremeni govor preveo i pokazao istinitost, ali drukčijost metode govora o Stvaranju svijeta; objašnjavao književne rodove; kontekstualizirao biblijske knjige Pentateuha, nošen zadivljenošću psalmista: “divno li je ime tvoje po svoj zemlji”. Taj je pristup i dalje izazovan, da ne suzimo znanost sužavanjem razumskoga pristupa; da ne narušimo cjelovitost spoznaje koju nam Bog daruje. I danas znanost treba različite načine za otkrivanje i produbljivanje istine.
Kao kršćanski teolog uvidio je i nosive teme novosti otajstva Krista. Zbog toga su istaknute teme Utjelovljenja, Govora na gori, muke i uskrsnuća. Tu se nalazi konačni odgovor na pitanje: Što je čovjek da ga se spominješ? Na Golgoti, na mjestu na koje je toliko puta i sam kročio svjedočeći svoju vjeru; na Golgoti, na kojoj se dar Stvaranja, u žrtvi preobražava u dar novoga života, mjesto je rođenja najveće darovanosti čovjeka čovjeku koju ostvaruje Bog: Evo ti sina! Evo ti majke! Kristova žeđ na križu vodi k dovršenju, predanju svoga duha Ocu. A Duh Sveti koji stvara isti je koji obnavlja i pobjeđuje smrt”, rekao je biskup Šaško, prokomentiravši da se slobodno može reći da je u svim tim žarištima koje je Adalbert izabirao razvidna iskra i svjetlo, sukobljenost života i smrti koju razrješuje Izaija svojim proroštvom: On će raskinuti zastor što zastiraše sve narode… i uništit će smrt zasvagda.
Profesoru Rebiću bilo je važno približiti ljepotu čovjeka, stvorenoga na Božju sliku, i ljepotu Božje ljubavi koja ne prestaje djelovati u svijetu. Bilo mu je također važno da se ta istina očituje u životu vjernika, Crkve i u životu društva, istaknuo je biskup. “Dok se danas opraštamo od njega, skupljamo i sjećanja na susrete s njim koji će još dugo biti živi. Njegova će prisutnost govoriti po Riječi koju naviještamo, koju čitamo, koju sijemo zahvaljujući i njegovu trudu. Nedostajat će nam njegova marljivost i predanost biblijskim istraživanjima, njegova založenost za promicanje Drugoga vatikanskog koncila, njegova otvorenost i pomirljivost, njegova suradnja s raznim ljudima iz svijeta umjetnosti i kulture općenito, njegova prisutnost naročito u katedrali koja se očitovala u iznimnoj spremnosti za tumačenje Božje riječi u svakoj prigodi. Pamtit ćemo ga i po njegovoj brzini da na svaku temu koja se tiče Crkve ili gorućih društvenih pitanja istupi u javnosti. Nažalost, ta je njegova brzina bila i zlorabljena, a i sam se u medijskome žrvnju, osobito u posljednje vrijeme, ponekad našao s nedostatnim podacima i s nepotpunim kontekstom, misleći da svojim istupima pomaže čuvati vjerodostojno lice Crkve i ne primjećujući da se njegovim autoritetom pokrivaju sasvim druge nakane”, istaknuo je biskup Šaško.
Nakon popričesne molitve, okupljenima se uime Đakovačko-osječke nadbiskupije i njenog nadbiskupa Đure Hranića obratio nadbiskup Srakić, te izrazio sućut. Također je izrazio sućut i uime generacije onih koji su 1948. godine započeli školovanje na Šalati, a među njima je bio i prof. Rebić. Kratko se osvrnuvši na njegov spisateljski rad, nadbiskup Srakić je rekao “on je o Kristu pisao, a sad je došlo vrijeme da ono što je pisao doživi ‘licem u lice’. Neka mu Gospodin za ono što je pisao bude nagrada”. Na misi su pjevali zagrebački bogoslovi i Koralisti zagrebačke katedrale pod ravnanjem mo Miroslava Martinjaka.