Zagreb, (IKA) – Na svetkovinu Bogojavljenja, 6. siječnja euharistijsko slavlje u zagrebačkoj katedrali u koncelebraciji s prebendarom Prvostolne Crkve zagrebačke Brankom Picekom, predvodio je zagrebački pomoćni biskup Ivan Šaško.
U homiliji je istaknuo kako se u ovoj svetkovini “na predivan način sažima cijeli Božićni ciklus liturgijskoga vremena: od iščekivanja, pozornoga razmatranja, tihe molitve i vapaja za prepoznavanjem Boga, preko neočekivanoga događaja i dara prepoznatoga dolaska Boga u Djetetu”.
U osvrtu na evanđelje, istaknuo je kako ono pokazuje „dva pristupa jednomu putu koji se čas gubi, pa opet pronalazi; koji čovjek ponekad pogubno mijenja, pa opet ustrajno i nepopustljivo slijedi. Mudraci kao slika jednoga, a Herod kao slika drugoga pristupa; jasno postavljeni jedan nasuprot drugomu, dok ih obasjava svjetlo božanskoga sjaja. Danas ih vidimo takvima, ali u našim životima ponekad nema dovoljno svjetla i obrisi nisu nipošto razvidni”.
Posvijestio je kako je puno pojmova u kojima se može odraziti otajstvo ove svetkovine, a jedan od njih je ‘poniznost’. “Velika je to riječ Bogojavljenja. Poklonstvo kraljeva, onih uz koje se veže metafora moći, najjače govori o poniznosti”, rekao je biskup Šaško te istaknuo kako “nije dostatno poklonstvo, jer je i Herod glumio da se želi pokloniti. Poniznost, ako je istinska, uz sebe veže darovanost i prinošenje”.
Nadalje je pojasnio, kako “kultura Kristova utjelovljenja na koju se oslanja Crkva izrasta iz poniznosti i darovanosti koja se prevodi kao sebedarje Bogu”, jer “poznati su nam pokloni i nakloni, darovi i darivanja koja odišu sebičnošću i pokvarenošću; ostavljanje dojma koje služi nečemu drugom. Ovi mudri ljudi bili su na primanju kod Heroda, ali je njihov cilj bilo primanje kod Isusa. Naklone i taštinu, pohvale i planove ostavili su u Herodovu dvoru. Tamo je baš to na cijeni”.
Ističući, kako evanđelje ne spominje niti jednu njihovu riječ pred Isusom, biskup Šaško je primijetio “kako bismo mogli reći da su poklonstvo i darivanje; prepoznavanje i divljenje; slušanje i ispunjenje odlike susreta s Bogom i odlike koje preobražavaju susrete ljudi među sobom. Po tome ljudi postaju ljudskiji, jer se ljudskijim ne postaje po ljudskome, nego po božanskome”.
Upućujući na darove koje donose mudraci, istaknuo je kako oni zlato, tamjan i smirna pripadaju Bogu.
„Svojom gestom ti ponizni ljudi govore da Bogu daju ono što Bog daje čovjeku: da vide ograničenost stvorenoga svijeta i bezgraničnost njegova Stvoritelja; da vide nepostojanost ljudske molitve i stalnost Božjega milosrđa; da vide smrtnost svega što postoji i vječnost na koju Bog poziva i jedini može darovati. Ljudi su to koji su izišli ne samo iz svoje zemlje, nego i iz svoje sebičnosti. Nisu gledali sebe, nego stvarnost koja ih nadilazi; zagledani u nebo shvatili su da je istinu moguće i tamo susresti i da je potrebno naučiti ju čitati. Zapravo su suprotnost kraljevanju, jer nemaju prijestolja koje bi branili, a ono što posjeduju radosno daruju novomu kralju. Tako se jedni boje istine, a drugi ju traže; jedni ostaju zatvoreni, a drugi slijede slutnje koje traže otvorenost. Između njih nalazi se put i svjetlo – prava metafora života”, istaknuo je.
Podsjećajući kako Gospodin svojim utjelovljenjem “postaje bliz svakomu od nas”, upozorio je kako “više nemamo izgovora da ga ne možemo vidjeti, da ga ne možemo susresti, da ga ne poznajemo”.
Dok zahvaljujemo Bogu što nam se objavio u našim životima; što je u njih posijao tragove svjetla, osobito po ljudima koji unose ljubav i sebedarje, radost i prihvaćanje, ne zaboravimo se pitati kada smo to nalik mudracima, a kada Herodu, rekao je biskup Šaško, te vjernike pozvao na promišljanje “Jesam li sjajno svjetlo za ljude koji oko mene traže Boga, koji susreću Crkvu? Jesam li radost ili tuga, svježina ili zadah; traži li moje srce ili postajem umišljen da nema što tražiti i da ne postoje novi putovi? Čekam li Nekoga ili trebam potražiti neke nove pismoznance koji će me uputiti. Sa svojim bližnjima, u obitelji, jesam li mudrac ili Herod? U hrvatskome društvu: zalažem li se za dobro i istinu ili me lako – naročito medijskom galamom – uvjere da vjernici trebaju mirovati u skladu s nalozima i ucjenama privremenih gospodara?”
Na misi su pjevali Koralisti zagrebačke katedrale.