Požega, (IKA) – Na svetkovine sv. Terezije Avilske, zaštitnice požeške katedrale koja ove godine slavi svoju 250. obljetnicu, istoimene župe, Katoličke gimnazije u Požegi te grada Požege, svečano euharistijsko slavlje 15. listopada predvodio je đakovačko-osječki nadbiskup i metropolit Đuro Hranić. U koncelebraciji uz biskupa domaćina Antuna Škvorčevića sudjelovali su, umirovljeni đakovačko-osječki nadbiskup Marin Srakić, srijemski biskup Đuro Gašparović, varaždinski biskup Josip Mrzljak i bjelovarsko-križevački biskup Vjekoslav Huzjak. Slavlje je započelo procesijom s moćnikom svete Terezije od crkve Sv. Lovre prema katedrali, u kojoj su sudjelovali predstavnici različitih skupina vjernika iz gradskih župa, učenici i djelatnici Katoličke gimnazije i Katoličke osnovne škole u Požegi te djeca iz dječjih vrtića, predstavnici gradskih ustanova i udruga, Hrvatske vojske i policije. Sve ih je na početku slavlja pozdravio biskup Škvorčević, čestitavši svetkovinu sv. Terezije svima kojima je ona nebeska zaštitnica. “U radosti vjere i s iskrenim poštovanjem upućujem osobit pozdrav preuzvišenom mons. Đuri Hraniću na njegovu prvom nastupu u našoj katedrali nakon imenovanja i uvođenja u službu đakovačko-osječkog nadbiskupa i metropolita. Brojne su i različite povijesne povezanosti Požege i Đakova koje su s uspostavom Slavonske metropolije dobile nov i snažan izraz. Uvjeren sam da ćete Vi, preuzvišeni, kako ste najavili u svom nastupnom govoru, umjeti toj povezanosti dati ono značenje eklezijalnog zajedništva, koje prepoznajemo u današnjem Vašem dolasku u naš grad”, kazao je biskup Škvorčević koji je zatim pozdravio i ostale nazočne.
“Sveta Terezijo! Na kraju – ali ne kao posljednju – pozdravljamo i tebe s dubokim poštovanjem i zahvalnošću što si baš kroz sjedinjenje s Bogom doprla do istine, dubine, veličine i smisla ljudskog postojanja. Pomozi svima nama, napose mladima, osobito našim gimnazijalcima da se u suvremenom hrvatskom društvu usude odvažno ići putem vjere kako bi bili obdareni iskustvom istinskoga ljudskog dostojanstva. Zahvaljujemo ti, sveta Terezijo, što si tijekom 250 godina ove požeške crkve, a sada katedrale, snažno duhovno bila među nama prisutna, otvarala vrata srdaca ovoga grada za dragocjeno Isusovo otajstvo križa i slave uskrsnuća da ono u ljudskim životima, označenima slabošću, prolaznošću i smrću budu zalogom vječnog smisla i sreće, istaknuo je biskup Škvorčević.
Biskup je zatim zamolio svetu Tereziju da ne dopusti da se grad Požega ohladi za Boga, izgubi dušu, potone u mrtvilo nemoći, otuđi samome sebi i svojoj najsjajnijoj i najslavnijoj povijesti koju je ostvario s Isusom Kristom po služenju njegove Crkve. “Probudi nas u vjeri, ojačaj u nadi, ražari u ljubavi da nam u srcu ne ponestane svjetla vjere, da ne živimo beznađe kratkovidnog pogleda koji nam se različitim ideološkim putovima i na različite medijske načine i zasjedne sustave svakodnevno nameće u našoj hrvatskoj zemlji, sijući bezizglednost i gorčinu. Dok ti drhtava srca i glasa pjevamo pjesmu ‘U ovaj dan poletjela’, uzdigni nas k Božjim i svojim visinama da po ovom slavlju tebi u čast budemo danas ispunjeni ljepotom i svetošću, svjetlom i milošću, mirom i radošću, kojom odsjeva ovo tebi posvećeno zdanje sa svojih 250 godina, da postanemo dionicima neba, domovine za kojom čeznemo i čiju prisutnost u svojoj zemaljskoj domovini i ovom gradu želimo izgrađivati. Sveta Terezijo, moli s nama i za nas da tako bude”, zazvao je biskup Škvorčević.
Predvoditelja slavlja kao i ostale (nad)biskupe zatim je pozdravio ispred učenika Katoličke gimnazije Petar Marčinović, svećenički aspirant.
Nadbiskup Hranić svima koji slave sv. Tereziju kao svoju zaštitnicu čestitao je njezin blagdan. “Sveta Terezija Avilska nam poručuje da čitavim svojim srcem i bićem valja pripadati Bogu. Bog je izvor svetog nemira u nama, ali On je jedina punina, radost, smiraj i ostvarenje našeg ljudskog bića, svih naših traženja i nemira. Na početku ovog slavlja prionimo uz Gospodina potaknuti primjerom svete Terezije”, kazao je nadbiskup Hranić.
U homiliji podsjetio je na okolnosti u kojima je rasla sv. Terezija. “S dvanaest godina ostala je bez majke. Kasnije je zapisala da je tada počela shvaćati dvije stvari: da je sve što je od ovoga svijeta prolazno te da je samo Bog zauvijek, uvijek i uvijek”, kazao je nadbiskup Hranić, dodajući da je bio logičan njezin kasniji odlazak u samostan. Međutim, u samostanu nije našla tako željeni mir, nego otkriva nemir kojem ne zna uzroka. Nakon iskustva teške bolesti shvatila je da samo Bog može ispuniti naše srce mirom. “Gladovanje za Bogom, traženje Boga, intenzivan molitveni i duhovni život postupno je promijenio Tereziju. Baš na njezinu primjeru i u njezinom životu možemo vidjeti kako je vjerničko religiozno iskustvo da je Bog jedini u kojega se možemo pouzdati i da je naše spasenje isključivo njegov dar, da je on jedini postojan i da je samo zajedništvo s njim ono što vrijedi, postaje izvorom nove i nečuvene snage i hrabrosti u čovjeku. Terezija nam pokazuje da vjera nije neki ideal koji bi trebalo ostvariti, nego da je vjera plod susreta i osobni odnos s Isusom Kristom. Vjera nije prvenstveno stvar razuma. Nije ni stvar osjećaja. Vjera je stvar života. Tek kad vjera dotakne život, kad zahvati naše biće i kad nas počne oblikovati, tada postaje jasno što znači odnos s Bogom, poručio je nadbiskup Hranić.
Terezijin odnos Boga, dodao je, dao joj je snage da se usudi dirnuti u osinjak, odnosno da se upusti u koštac s osrednjošću, mlakošću, komotnošću i vjerničkim životarenjem u samostanima te krene u temeljitu reformu Karmelićanskoga reda. “Dirnula je u živo, u ljude, u njihove navike, u njihova uhodana očekivanja i shvaćanja redovničkoga života, i to ne samo u ženske, nego i u muške samostane. Mlake, bezvoljne redovnice i redovnike, koji su sasvim zadovoljni svojim životom, navikli i pomireni sa svojom osrednjošću i minimalizmom, ona želi učiniti gorljivima. Pred njih Terezija postavlja ideal savršenstva i svetosti. Zbog svoje nutarnje snage, hrabrosti, odlučnosti i postojanosti koja je dolazila iz njezina iskustva Boga, iz žive vjere i povjerenja u njega, kojom je bilo zahvaćeno i prožeto čitavo njezino biće, zbog snage i uvjerljivosti kojom je pokretala i druge ljude, Terezija Avilska je u povijesti Crkve postala zaštitnicom “muškosti”, “muževnosti” i “muške hrabrosti”, kazao je đakovačko-osječki nadbiskup, spomenuvši zatim njezino prijateljstvo s mladim karmelićaninom Ivanom od Križa, koji se kao i ona oduševio za Boga. I Tereziju Avilsku i Ivana od Križa, zbog njihova osobnog odnosa s Bogom, koji im je davao hrabrosti i snage da se ne boje nikoga i ničega, osim da se ne iznevjere Bogu, častimo kao svete i u njima prepoznajemo istinske svjedoke vjere. Njihove poruke, kazao je nadbiskup, i danas su vrlo aktualne.
“Čežnja za Bogom upisana je u čovjekovo srce, jer svaki je čovjek od Boga i za Boga stvoren. To nije bila samo njihova privilegija jer samo u Bogu čovjek može pronaći istinu i blaženstvo, za čime neprekidno traga. Bog nije poznata stvarnost, nego je novina u kojoj još nismo bili, u koju ulazimo i koja našim ulaženjem počinje osvježavati naš život! U susretu s Bogom događa se čudesna razmjena zapravo oslobođenje za ideal – za hod sa Isusom! Ni u grijehu u čovjeku ne gasne iskra koja mu omogućuje prepoznati dobro, prave vrijednosti, kušati ih i na taj način započeti ponovni hod vjere, a na tom putu sigurno neće manjkati Božja pomoć – milost”, poručio je današnjim vjernicima nadbiskup Hranić.
Na svršetku euharistijskog slavlja izmoljena je Molitva za dar vjere nakon čega je biskup Škvorčević zahvalio predvoditelju slavlja i ostalima nazočnima. Slavlje su posebno uveličali članovi Katedralnog zbora pod ravnanjem mo Alena Kopunovića Legetina.