Bašćina, (IKA) – Spomen-obilježje Bašćinska špilja u selu Bašćina, župe Kotor Varoš u BiH, jedno je od mjesta odakle su kotorvaroški Hrvati 17. listopada godine 1992. morali krenuti u masovno progonstvo zajedno s muslimanima, Bošnjacima. Ljudi, žene i djeca nakrcani su u 36 autobusa i odvezeni prema Travniku.
Kod spomenute špilje je u subotu 5. listopada obilježena 21. obljetnica srpske agresije na Hrvate i vjernike župa Kotorvaroške doline i na njihov odlazak u progonstvo.
Euharistijsko slavlje za sve poginule, umrle i nestale hrvatske branitelje II. svjetskog rata i poraća (557) i Domovinskog rata (170), za prognane i ostatke ostataka onih koji žive u Kotor Varošu predvodio je fra Stipo Marčinković, župnik župe Sućuraj na otoku Hvaru. Koncelebrirali su župnik fra Anto Šimunović, župnik Vrbanjaca i Sokolina fra Marko Bandalo, sva trojica rođena u Kotor Varošu, i župnik iz Sesveta kod Požege otac Tomaš Cybula.
Pučko pjevanje predvodili su spomenuti svećenici.
Bila je to i misa zahvalnica Bogu za dar slobode i mira koji su omogućili obilježavanje te obljetnice. Fra Stipo je prije misnog slavlja blagoslovio veliki drveni križ s korpusom na vrhu spomen-obilježja stradalim i prognanim kotorvaroškim Hrvatima koje je prošle godine blagoslovio biskup Komarica.

Fra Stipo je u propovijedi rekao kako je prije Domovinskog rata župa Kotor Varoš imala 5600 vjernika, Sokoline 1800 i Vrbanjci 3500. Danas u sve tri župe živi samo oko 220 uglavnom starijih osoba. Ostali se još nisu vratili iz progonstva. Njihovi domovi i gospodarski objekti sablasno zjape prazni, porušeni ili zapaljeni. Mnogih sela više uopće nema kao i cijele župe Sokoline.
Vrlo je vrijedno i pohvalno što se kotorvaroški Hrvati sjećaju, spominju svega onoga što im se istinski događalo u ratu i poraću. O toj istini potrebno je dokumentirano pisati i svoju djecu i unuke o tome učiti. U svezi s tim treba pohvaliti sve one koji su sudjelovali u izgradnji spomen-obilježja Bašćinska špilja, one koji organiziraju obilježavanje ovog spomendana kao i one koji su pripremili, uredili i izdali nedavno objavljenu knjigu “Hrvati u Kotor Varošu”.
Dobro je što su ljudi poslije rata počeli više voditi brigu o sebi. Ali, ne bi bilo dobro ako bi se brinuli samo za sebe i zaboravili zajedničko dobro i sve druge oko sebe. Zlo bi bilo kad bi tri naroda koja žive na ovim prostorima i danas, u miru, na neki drugi način opet ratovali jedni protiv drugih.
Za Hrvate Kotor Varoša najveće bi zlo bilo kad bi se oni na bilo koji način počeli nepodnošljivo dijeliti i razdvajati, kad bi između stranaka i pojedinaca zavladali odnosi kao u onoj biblijskoj priči o Babilonskoj kuli gdje ljudi istog naroda ne razumiju govor jedni drugih, gdje se ne samo ne vole i ne ljube nego se i ne podnose i međusobno rade jedni protiv drugih, pa čak i mrze, a sve zbog ekstremno sebičnih interesa.
To bi za kotorvaroške Hrvate doista bilo pogubno i kobno. Stoga je hitno potrebna mudrost i međusobno razumijevanje govora, sloga i jedinstvo i zajednička borba oko zajedničkog dobra. Zajedničko dobro – a na prvom mjestu treba biti povratak prognanih – je svetinja pred kojom moraju ustuknuti sve razlike, rekao je fra Stipo i zavapio: “Dragi kotorvaroški Hrvati, molim vas, imajte ovo u vidu. Bog nam je Kotor Varoš, naše kuće i njive darovao poput biblijskog Vrta edenskoga. Pazimo da ne jedemo sa stabla spoznaje dobra i zla. Pazimo da u potpunosti ne izgubimo ovaj prelijepi Vrt edenski. Uvjeren sam da kotorvaroški Hrvati imaju dovoljno pametnih i razboritih ljudi, volje, snage i spremnosti da čuvaju i sačuvaju ovaj Vrt edenski. Jer, nama je naš Kotor Varoš drag. On je dio nas i povijest naših predaka koje ne smijemo iznevjeriti ili izdati. A onima koji misle da za nas u Kotor Varošu više nema mjesta, ni šanse, ni nade, jer smo, kažu, tamo rat izgubili, iako ratovali nismo, odgovorimo im poput Nijemaca nakon II. svjetskog rata: “Jesmo mi izgubili rat, ali pamet nismo izgubili”, poručio je fra Stipo svojim kotorvaroškim Hrvatima.

Inicijatori i glavni teret gradnje špilje i cjelokupnog spomen-obilježja “Bašćinska špilja” podnijela su braća Mato, Željko i Zvonko Pranjković Ilije, pa braća Stipo, Jozo i Ilija Ivice, te braća Mijo i Josip Vidić Vida. Kip Gospe s Djetetom Isusom u špilji rad je akademskog kipara iz Viteza Dejana Pranjkovića. Braća Pranjkovići i Vidići izradila su i veliki drveni križ na vrhu spomen-obilježja, a korpus su nabavili u Mariji Bistrici. Poslije misnog slavlja ugostili su sve sudionike bogatim objedom i ugodnim druženjem.