Aljmaš, (IKA) – U marijanskom svetištu Gospe od utočišta u Aljmašu i ove je godine na svetkovinu Velike Gospe podnevno misno slavlje predvodio dr. Stanislav Šota, povjerenik Ureda za pastoral branitelja i stradalnika Domovinskog rata i članova njihovih obitelji Đakovačko-osječke nadbiskupije. Hrvatske ratne vojne invalide, dragovoljce i branitelje, bivše logoraše srbijanskih logora i prognanike, obitelji poginulih, nestalih i zatočenih te sve ratne stradalnike predslavitelj je pozvao neka, uz molitvu zahvale na primljenim milostima i za osobnu nakanu, u misi zajednički mole za poginule i stradale u Domovinskom ratu te posebno “za šestoricu Hrvata kojima se još uvijek sudi u Haagu kako bi se u izricanju pravomoćne presude izrekla stvarna istina, istina kako je vidi i poznaje Bog, a ne čovjek, najmanje čovjek političke i kompromisne istine”. Sabrani su molili za stradale, oboljele, za dostojanstvo hrvatskih branitelja i svečano ispovijedajući svoju vjeru molili za osobnu vjeru po uzoru na Blaženu Djevicu Mariju kako bi vjernički živjeli po Kristovoj volji. Također su se u molitvi zahvalili i za oslobađajuću presudu hrvatskim generalima Gotovini i Markaču.
Danas, u trenucima uistinu velike materijalne krize, koja je najviše zahvatila našu Slavoniju, duhovne i materijalne pustoši, posebice pustoši ljudskog srca pred Gospodinom, napose Gospom od Utočišta, pozvani smo tražiti Boga, i njegovu snagu, njegovati Božju blizinu, promišljati o tome što to znači imati naglašen osjećaj za Gospodina te osjećaj jedni za druge! Mnogi od nas su bez života dostojnog čovjeka, mladi Slavonije bez posla i perspektive, mnogi radnici radeći po cijele dane, ne samo dovoljno neplaćeni, nego doslovno izdvojeni i odvojeni od svojih obitelji. Današnji čovjek je ili nezaposlen ili prezaposlen. Što u takvim trenucima, vremenima, danima i godinama činiti? U svakom trenutku, napose u teškim trenucima – kao što je bilo i u Domovinskom ratu – tražimo pomoć i snagu od Boga i Blažene Djevice Marije. Najvažnije je biti vjernik po Kristovoj mjeri, vjerovati i živjeti kako Bog želi, kazao je Šota u propovijedi. Nadalje prispodobom u kojoj zakonoznanac profesionalizirani i institucionalizirani vjernik pita Isusa tko je moj bližnji, a Isus odgovara kako nije problem u tome što ovaj ne zna tko je njegov bližnji, već što sebe nije učinio bližnjim drugim ljudima, propovjednik je podsjetio kako profesionalno, institucionalizirano, tradicionalno te prigodno poimanje, shvaćanje i življenje vjere ima “unaprijed zacrtani put” prožet dužnošću koje je iznad srca. “U molitvi se rađa spremnost i snaga ići putom kojim nitko ne ide. Molitva je vrijeme i događaj u kojem vlastiti put postaje jasnijim. Kristovska molitva prožeta je mirom koji je zrači snagom što dolazi iz prihvaćanja Očeve volje kao vlastitoga puta. Molitva otvara prostor za istinu i razlikovanje što govore drugi, što ja, što je i tko je Bog… Ona počinje razlikovanjem stavova prema Isusu, ispovijedanjem svoga stava i pristankom na Očevu volju, a završava mudrošću koja se rađa iz prihvaćanja vlastitoga puta i križa koji stvara i oblikuje naš život. Katkad radije izabiremo djela pokore i trpljenja nego što smo spremni ponovo uzeti svoj križ koji nam je Bog dao! Molimo svaki dan u svojim obiteljima, potičimo članove obitelji na molitvu, molimo neka ljudi vide na nama i u našim životima da molimo i kako molimo”, poručio je Šota.