Pokop mons. mr. Antuna Kolarevića
Pokop mons. mr. Antuna Kolarevića
Đakovo
Đakovo, (IKA/TU) – Mons. mr. Antun Kolarević, začasni kanonik i umirovljeni župnik, koji je preminuo u srijedu 7. kolovoza u Svećeničkom domu u Đakovu, ukopan je u petak 9. kolovoza na Gradskom groblju u Đakovu. Ispraćaju su nazočili brojni vjernici iz Zemuna te više od četrdeset svećenika. Ukopne obrede predvodio je srijemski biskup Đuro Gašparović. Uime svećenika Srijemske biskupije, svih redovničkih zajednica i vjernika grada Zemuna, oproštajne riječi pokojnom svećeniku uputio je preč. Jozo Duspara, zemunski dekan i župnik: “Cijeli njegov život prošao je u radu i službi drugom. Njegov odlazak nije nas iznenadio. Bolest koju je osobito strpljivo podnosio pobijedila ga je, a sve nas upozorila da je život ovdje na zemlji prolazan i da uvijek pred očima trebamo imati Kristov poziv: Bdijete jer ne znate dana ni časa”, rekao je preč. Duspara. O pokojniku je rekao da je bio čovjek vjere, široke kulture, obrazovan, u javnom životu susretljiv, upoznat s mentalitetom ljudi gdje je pastoralno djelovao. “U Zemunu, kao sredini različitih konfesija i kultura, uspješno je prezentirao svoje poslanje. Kao zemunski župnik, shvaćao je da je pozvan u zgodno i nezgodno vrijeme propovijedati i svjedočiti Evanđelje i Katoličku Crkvu. U tom viđenju svoga poslanja napisao je i na upotrebu nam ostavio dvije knjige: Riječ i riječi i Oprosti, koje su odraz njegova rada, prvenstveno propovijedanja u crkvi i velikog broja susreta s ljudima različitih konfesija ili ateista kod ukopa po beogradskim grobljima. Pripremao se za svaki svoj javni nastup i ništa nije prepuštao slučaju”, istaknuo je, između ostaloga, preč. Duspara.
Riječi oproštaja uime župljana župe Uznesenja Blažene Djevice Marije u Zemunu izrekao je župljanin Zdravko Žugaj: “Otišli ste tiho i dostojanstveno i ostavili nas uskraćene za ljubav i podršku, ali bogatije za sve što ste u nas ugradili. Voljeli ste Vaše župljane i oni su voljeli Vas, dijelili ste s njima najradosnije i najteže trenutke, neumorno radili i stvarali, nesebično pomagali, sve poštovali i iskreno služili. Bili ste nadaren propovjednik, smireni i mudar učitelj. Zauvijek ćete ostati u srcima župljana Zemuna, Surčina i Novih Banovaca.”
Nakon ukopnih obreda misu zadušnicu u đakovačkoj katedrali, uz umirovljenoga nadbiskupa Marina Srakića, biskupa Gašparovića te brojnih svećenika, predvodio je đakovačko-osječki nadbiskup Đuro Hranić, podsjetivši u homiliji na životni put pokojnog svećenika Antuna Kolarevića, koji je odrastao, školovao se, odlučivao na svećeništvo i za svećenika bio zaređen u doba II. svjetskoga rata te poratne komunističke represije. U Sjemenište na Šalatu u Zagreb otišao je kao 12-godišnji dječak, na samom početku II. svjetskog rata, 1941. godine. Teološki studij započeo je godine 1948., u vrijeme kada su brojni svećenici bili po zatvorima, a Crkva progonjena. Studirao je u vrijeme zatvaranja i suđenja kardinalu Stepincu, u vrijeme zabrane vjeronauka u školi, nacionalizacije crkvene imovine… Za svećenika je zaređen godine 1954. Kao 30-godišnjak, nakon šestogodišnje kapelanske službe u Osijeku i Đakovu, odlazi u Srijem. Kroz 17 godina bio je župnik u Surčinu, a potom od 1977. do umirovljenja 2005. godine, kroz 28 godina, župnik u Zemunu.
“Svi znamo kako su živjeli i što se događalo s katolicima na tom području u vrijeme Rankovića, a posebno u vrijeme Šešelja. Nakon progona katolika njemačke nacionalnosti, na području župe Zemun srušena je jedna od najvećih katoličkih crkvi u biskupiji, župna crkva s dva tornja koja je dominirala gradom. Htjelo se i na taj način pokazati da su katolici, nakon progona Nijemaca, neznatna manjina. Sestrama milosrdnicama oduzeta je njihova bolnica…”, podsjetio je mons. Hranić na teške ratne godine, istaknuvši kako je pokojni svećenik Kolarević kroz sve oluje, vihore i bujice ostao katolički župnik s velikim ugledom, moralna vertikala, intelektualac i istinski gospodin kojega su svi poštovali, koji je znao s određenim kritičkim odmakom, dozom humora, pa i sarkazma s obzirom na dnevno–političke događaje, zauzimati stav i progovarati tako da su ga svi uvažavali i poštovali i kao čovjeka i kao katoličkog svećenika. Istaknuo je pokojnikovu vrlinu umijeća dijaloga sa svima, odmjerenosti i principijelnog stava prema svima, čuvanja otvorenih vrata za sve te makar minimalne, ali primjerene komunikacije čak i s ekstremnim srpskim radikalima.
“Shvatio je da ga u župnoj crkvi sluša uski krug najvjernijih župljana, da je uopće malo djece u župi, a još manje onih čiji su roditelji zainteresirani za katehezu. Prihvatio je činjenicu da je veliki broj njegovih župljana, osobito onih koji žive u nacionalno i vjerski mješovitim brakovima i obiteljima, na rubu župe. Prepoznao je da ga najviše ljudi koje treba evangelizirati u stvari sluša na sprovodima. Zato su, uz nedjeljnu liturgiju, sprovodi postali važno mjesto njegova evangelizacijskog djelovanja. Spremao se ozbiljno za svaki sprovod i propovijedao na sprovodima po beogradskim grobljima. Ondje je bio slušan, i to rado, s velikom pozornošću, slušan od svojih i od pravoslavnih vjernika, kako praktikanata tako još više od odlutalih te crkveno i vjerski sasvim rubnih osoba. Nije dramatizirao. Svoje crkveno i vjerski rubne župljane nije grdio gdje su bili prije sprovoda, niti što mu nisu dali priliku da ih ranije upozna, nego ih je primao s poštovanjem, s otmjenošću. Predstavljao je Crkvu kao majku koja sve prima; Boga kao Dobrog Oca koji raširenih ruku čeka svu svoju raspršenu djecu. I tu je započinjao dijalog te evangelizirao”, rekao je nadbiskup, istaknuvši pokojnika kao primjer svećenika koji je shvatio važnost prigodnih pastoralnih susreta i njihovih korištenja u evangelizaciji.
Mons. mr. Antun Kolarević rođen je 10. travnja 1930. u Viškovcima. Zaređen je za svećenika 29. lipnja 1954. u Đakovu. Obnašao je službe kapelana u Đakovu 1 i Osijeku 1; upravitelja župe u Rokovcima i Novim Banovcima; župnika u Surčinu tijekom 17 godina te u Zemunu 28 godina. Bio je dekan Zemunskog dekanata 18 godina. Začasnim kanonikom Stolnog kaptola u Đakovu imenovan je 1982., a kapelanom Njegove Svetosti 1994. godine. Umirovljen je 2005. godine.