Zagreb, (IKA) – Novi, osmi po redu ovogodišnji broj liturgijsko-pastoralnog lista “Živo vrelo” u izdanju Hrvatskog instituta za liturgijski pastoral pri Hrvatskoj biskupskoj konferenciji za temu ima “Liturgijski prostor i ispovijedanje vjere”.
U uvodniku urednik Ante Crnčević upozorava da oblikovati liturgijsku arhitekturu za liturgiju doista nije moguće ako se nju ne misli i ne stvara iz liturgije, iz toga intimnoga jedinstva zajednice vjernika s Bogom. Pokušati oblikovati liturgijsku arhitekturu polazeći od osobnoga (svećenikova ili arhitektova) odnosa s Bogom, pa bio taj odnos i mistični, zanemarujući vjeru Crkve i ne poštujući vlastitosti njezinoga života vjere, dakle, graditi etsi Ecclesia non daretur, kao da ne postoji Crkva, zajednica vjernika, znači upustiti se u stvaralaštvo na tragu eksperimentiranja i improviziranja. Kao što nema liturgije bez Crkve, zajednice vjernika, tako u pravom smislu riječi nema ni liturgijske arhitekture ukoliko ona ne čuva i ne razvija njezinu baštinu vjere, njezino vjerničko povjeravanje i izručenje Božjemu djelu. Liturgijska je umjetnost u liturgiji uvijek koncelebrativna, uključena je u slavlje vjere, postaje jezikom očitovanja vjere i bogočovječnoga otajstvenoga događanja, zaključuje Crnčević.
U tekstu “Arhitektura ispovijedanja vjere” Ivan Šaško podsjeća kako su kršćanske crkve prostori koji otvaraju i pogrešno ih je zamišljati kao zatvorene. Ulaskom u crkvu lakše otkrivamo čudesni organizam, živo biće Crkve. Tako ulazak u crkvu znači gledanje svijeta s motrišta vječnosti, s “druge strane”. U tome vidi razlog da se vjernici lijepo osjećaju i kada su u zajednici i kada su sami – uvijek susretnu istu nadu, istu stvarnost vječnosti koja se “izvana” ne vidi. Nadalje ističe kako je svaka crkva višeslojna i višestruka ispovijest vjere. Naime, ako bi netko pokušao pojedinim sastavnicama, dijelovima crkve pridavati značenje prema određenim izrijecima Vjerovanja, postupio bi na neprimjeren način. Građevine crkava ustrojene su u svome smislu više prema sakramentalnoj dinamici, ali ne samo, jer i naizgled nevažniji dijelovi od prostora predviđenih za slavlje sakramenata otkrivaju da je riječ o povezivanju manjih cjelina u veću cjelinu. Stoga će se u svakoj podcjelini pronaći izraženo Vjerovanje u svojoj manje ili više razvedenoj cjelovitosti: od predvorja crkve i njezina odnosa s okruženjem, preko atrija, ulaza, portala, do oltara, apside kupole, izvanjskoga ophoda po horizontali i vertikali, ističe Šaško.
Uz temu broja Ante Crnčević u tekstu “Vjera i Božja prostornost. Crtice za teologiju liturgijskoga prostora” osvrćući se na traganja za shvaćanjem prostora, ističe kako je ponekad ideja o Božjoj prostornosti bivala zaprekom za ispravno razumijevanje i iskustvo Boga, pa ga se smatralo nadprostornim ili izvanprostornim, a ponekad je upravo prostornost bila nezaobilaznim i strukturnim elementom spoznaje Boga i susreta s njim. Misao o odnosu Boga i prostora ocrtava samu ideju koju čovjek ima o Bogu te način čovjekova doživljavanja Boga. Shvaćanje toga odnosa oblikuje misaone, filozofijske i religijske poglede koji se smještaju u raspon od deizma do panteizma i panenteizma, ističe Crnčević.
Uz osamnaestu nedjelju kroz godinu tekstom “Golema ispraznost i sveto imanje” razmišlja Ivica Raguž. Uz svetkovinu Preobraženja Gospodnjega Ivan Šaško razmišlja tekstom “Proslava Kompromisa”. Ante Vučković promišlja uz devetnaestu nedjelju prilogom “Srce i njegovo blago”. Uz svetkovinu Velike Gospe tekstom “Ljubiti Mariju” promišlja Željko Tanjić. “Konfliktni Isus” tema je promišljanja Ivice Raguža uz dvadesetu nedjelju, dok uz dvadeset i prvu nedjelju Slavko Slišković promišlja prilogom “Duhovna vitkost”. Uz svetkovinu Velike Gospe “Živo vrelo” donosi tekst “Službe svjetla” koji je priredio mons. Šaško. Rubrika ” Pisma čitatelja” osvrće se na pitanje “liturgije i virtualnog slavlja”.