Cetingrad, (IKA) – U subotu 29. lipnja župnik Cetingrada mons. Marijan Ožura obilježio je 50. obljetnicu misništva i to u samoj župi Cetingrad. Pola stoljeća mons. Ožura dijelio je sudbinu sa svojim župljanima od razdoblja komunističke Jugoslavije, preko progonstva tijekom Domovinskog rata pa do povratka i obnove u samostalnoj Hrvatskoj. Mons. Ožura postao je dio žive povijesti naroda cetingradskog kraja, nakon što je kao mladi svećenik podrijetlom iz Gorskog kotara došao u to pitomo kordunsko mjesto te sa župljanima podijelio sve muke i patnje ali i sreće i zadovoljstva posljednjih pola stoljeća kako i dolikuje svećeniku Kristove Crkve. Misa je slavljena na blagdan suzaštitnika župe sv. Petra i Pavla, koncelebriralo je petnaestak svećenika a propovijedao je dr. Milan Šimunović dok je pjevanje predvodio Collegium pro musica sacra iz Zagreba.
Čestitku je slavljeniku uputio slunjski dekan mons. Mile Pecić a dr. Franjo Jurčević pročitao je biskupovu čestitku te se pridružio svojom. Kroz zlatomisničko slavlje vodio je i animirao mons. Milan Šimunović iz Rijeke koji je u propovijedi istaknuo: “Sestre i braćo! Svećenici, evo i naš zlatomisnik Marijan, naši roditelji, danas i vjeroučitelji u školama, ništa drugo nisu željeli i ne žele nego samo ponavljati da valja izdržati u životnim kušnjama i razapinjanjima, kako je postupio sam Isus, njegovi apostoli, sve do našega blaženog Alojzija Stepinca… Ali pritom nismo sami, nas okuplja pobjednička vjera, vjera u Isusa Uskrsloga, da možemo biti sigurni da zapravo idemo prema istinskoj budućnosti. Tu vjeru jačamo na svakoj misi”.
Svečar je zahvalio mnogima koji su ga zadužili u životu i jedva prikrio suze. Na kraju je otpjevana hrvatska himna.
Mons Marijan Ožura rođen je u mjestu Hrvatsko, župa Turke (Gorski kotar) 1937. Školovao se u Osilnici, a studirao u Pazinu. Zaređen je za svećenika u Senju 31. ožujka 1963. Nakon mlade mise 1963. dolazi u Cetingrad i tu ostaje sve do danas, punih 50 godina. Od 1973. do 1986. slunjski je dekan a i član Prezibiterskog vijeća. Godine 1997. postaje kanonik Riječkog kaptola i dobiva titulu monsinjora. Opredijelio se za Gospićko-senjsku biskupiju i do 2003. kanonik je Senjskog kaptola. Godine 1991. povlači se pred agresijom u Veliku Kladušu gdje ostaje pune tri godine. Godine 1994. pokušava izići iz Kladuše zajedno s muslimanima i svojim vjernicima, ali je u Vojniću zarobljen, maltretiran i ostao u srpskom zatvoru do 9. rujna 1994. Nakon izlaska iz zatvora ostaje u Karlovcu s prognanim narodom te se vraća u kolovozu 1995. i započinje obnovu. Crkva je potpuno razorena kao i župni stan, kuće. Vodi brigu o iseljenim župljanima pa i onima u prekooceanskim zemljama. Više puta ih je posjećivao.