Zagreb, (IKA) – Lipanjski broj liturgijsko-pastoralnog lista “Živo vrelo” u izdanju Hrvatskog instituta za liturgijski pastoral pri Hrvatskoj biskupskoj konferenciji koji obuhvaća razdoblje od 9. lipnja do 6. srpnja ima temu “Vjerujem u Crkvu”. U uvodniku urednik Ante Crnčević ističe kako su vjera i Crkva u sebi nerazdružive. No, premda u svakidašnjem govoru te dvije riječi bivaju često izgovorene zajedno, gotovo kao sinonimi, označavajući ono što je oprečno svijetu ili što se želi odmaknuti od života društva, u samomu vjerničkom življenju one nerijetko bivaju radikalno razdvojene. Vjeru se pokušava živjeti na osobnoj razini, u intimi života, a od Crkve se očekuje da bude angažirana, suvremena, ‘dobro organizirana’, osjetljiva za potrebe čovjeka; ponajmanje se čuju očekivanja da ona bude zajednica vjere, ističe Crnčević te pojašnjava kako ta razdvojenost vjere i Crkve govori o njihovoj krizi i slabosti. Vjera se pokazuje slabom upravo ondje gdje ju se pokušava ‘osloboditi’ od Crkve; Crkva se pokazuje neautentičnom ondje gdje je nestalo gledanja iz vjere, iz poslanja koje joj je Krist udijelio, upozorava Crnčević.
Uz temu broja tekstom „Vjerujem (u) Crkvu” Ivan Šaško ističe kako Crkva predstavlja nastavak izabranoga naroda te se u njoj ispunjavaju drevna obećanja. Crkva, darom Duha Svetoga ima nužnu snagu za življenje u sukladnosti zahtjeva Božjega saveza. Više se sve ne svodi na poslušnost Zakonu kao najvišoj mjeri vjernosti Bogu, nego treba živjeti vjeru u Krista Spasitelja. Crkva je shvatila da za spasenje nisu dostatna djela, bez sjedinjenosti s Kristom, jedinim vrelom posvećivanja; shvatila je da opravdana vjera iz koje proizlaze djela.
Crkva je zajednica vjernika i sve što čini, čini snagom vjere. Ma koliko ponekad bilo teško, ali vjernici prihvaćaju Crkvu vjerom i to zato jer su radosni što su sami prihvaćeni, ma koliko je teško suočiti se s vlastitim grijehom, s grijesima pojedinaca koji snažnije odjekuju u Crkvi zbog njezine odrednice svetosti. Bez vjere se teško nosi istina da je Crkva sveta, a da ju tvore grešnici. Stoga u tom kontekstu autor pojašnjava da vjernik prihvaća u vjeri biti dionikom Crkve, jer nije moguće biti kršćanin bez Crkve.
Drugi tekst uz temu broja „Vjerujem u Crkvi. Eklezijalni vidici dara vjere” potpisuje Ante Crnčević. Uz desetu nedjelju kroz godinu tekstom „Pomagati i pomoć prihvatiti” razmišlja Slavko Slišković, uz jedanaestu nedjelju Ivica Raguž tekstom „Glad za Bogom”. Ante Vučković promišlja uz dvanaestu nedjelju tekstom „Pitanje kao molitva”. Uz svetkovinu sv. Petra i Pavla tekstom „Dva čudesna puta i uporište vjere” promišlja Ivan Šaško, a Željko Tanjić tekstom „Za slobodu oslobođeni” uz trinaestu nedjelju.
Kraća promišljanja uz prva misna čitanja potpisuju Mario Cifrak i Darko Tepert.
U ovom broju se nalazi i prilog za liturgijski pastoral, tj. razmišljanje o vjeri uz himan „Klanjam ti se smjerno” čiji je autor Ante Crnčević.
U rubrici „pisma čitatelja” može se pročitati pojašnjenje o krštenju djeteta u smrtnoj opasnosti te o obredu donošenja u crkvu već krštenoga djeteta, kad ono prizdravi.