Vatikan, (IKA) – U povodu 50. obljetnice smrti blaženog pape Ivana XXIII. u ponedjeljak 3. lipnja popodne u bazilici Sv. Petra u Vatikanu bergamski biskup Francesco Beschi predvodio je misu. Na kraju misnog slavlja u baziliku je došao papa Franjo i nakon što se kratko pomolio pred urnom s posmrtnim ostacima pape Ivana XXIII. susreo se s bergamskim biskupom i hodočasnicima iz Bergamske biskupije. Ivan XXIII., odnosno Angelo Giuseppe Roncalli, bio je 261. Petrov nasljednik, izabran 28. listopada 1958. godine, naslijedivši papu Pija XII. Odmah u početku pokazao je stil koji je održavao njegovu ljudsku i svećeničku osobnost, dozrelu kroz mnoga iskustava i snažan duhovni život. Preminuo je navečer 3. lipnja 1963. godine, a blaženim ga je proglasio papa Ivan Pavao II. 3. rujna 2000. godine. Prisjećajući se u svome obraćanju vjernicima iz Bergamske biskupije posljednjih dana života blaženog Ivana XXIII., papa Franjo rekao je kao je tih dana Trg Sv. Petra postao svetište na otvorenom, primajući danju i noću vjernike svih životnih dobi i društvenih slojeva, koji su strepili i molili za Papino zdravlje. Čitav je svijet prepoznao u papi Ivanu pastira i oca. Pastira zato jer je bio otac. Što ga je učinilo takvim? Kako je uspio doprijeti do srca tako različitih osoba, čak i mnogih nekršćana, zapitao se Papa te nastavio: Da bismo odgovorili na to pitanje moramo podsjetiti na njegovo biskupsko geslo: Oboedientia et pax: poslušnost i mir. To su ujedno bile i okosnice obraćanja pape Franje.
Govoreći najprije o miru, Papa je istaknuo kako je Angelo Roncalli bio čovjek kadar prenositi mir; neposredni, vedri, srdačni mir; mir koji se njegovim izborom za papu očitovao čitavom svijetu i dobio naziv dobrota. Vrlo je lijepo naći nekog svećenika koji je dobar. A to me podsjeća na ono što je Ignacije Loyolski – ne želim ovim raditi reklamu! – govorio isusovcima, kada im je govorio o osobinama koje moraju resiti poglavara. Tada bi rekao: treba posjedovati ovo, ovo, ovo, ovo… poduži popis osobina. Ali, na kraju kaže: A ako nema tih kreposti, neka bar ima veliku dobrotu. To je bitno. On je otac. Svećenik s dobrotom. Bila je to nesumnjivo prepoznatljiva crta njegove osobnosti, koja mu je omogućila da posvuda gradi čvrsta prijateljstva a koja je došla posebno do izražaja u njegovoj službi papinskog predstavnika, koju je obnašao gotovo tri desetljeća, često u kontaktu sa sredinama i svjetovima koji su bili vrlo daleki onom katoličkom svijetu u kojem je rođen i odrastao. Upravo u tim je sredinama pokazao svoju sposobnost da uspostavlja odnose i promiče mir, kako u crkvenoj zajednici tako i izvan nje, otvoren dijalogu s kršćanima ostalih Crkava, s predstavnicima židovskog i muslimanskog svijeta i s mnogim drugim ljudima dobre volje. Papa Ivan XXIII. prenosio je mir jer je u njegovoj duši vladao duboki mir: on je dopustio Duhu Svetom da u njegovo srce unese mir. A taj mir u duši bio je plod dugotrajnog i zahtjevnog rada na samome sebi, o čemu je ostalo obilje tragova u Dnevniku duše. Ondje možemo vidjeti sjemeništarca, svećenika, biskupa Roncallija na putu postupnog čišćenja srca. Promatramo ga iz dana u dan, kako pomno prepoznaje i umrtvljuje želje koje mu dolaze od njegove sebičnosti, prepoznaje Gospodinova nadahnuća, puštajući da ga vode mudri duhovne vođe i nadahnjujući se na učiteljima poput svetog Franje Saleškog i svetog Karla Boromejskog.
Govoreći zatim o poslušnosti, Papa je rekao da ako je mir bila vanjska osobina, poslušnost je za Roncallija predstavljala nutarnju raspoloživost duha: poslušnost je naime bilo sredstvo za postizanje mira. Ona je prije svega imala jedan jednostavan i konkretan smisao: obnašati u Crkvi službu koju od njega traže poglavari, ne tražeći ništa za sebe, ne uzmicati pred onim što se od njega traži, čak i onda kada to znači napustiti svoju domovinu, poći u njemu nepoznate krajeve, ostati dugi niz godina na mjestima gdje su katolici bili u vrlo malom broju. Po toj poslušnosti svećenik i biskup Roncalli je međutim živio također jednu dublju vjernost, koju bismo mogli nazvati, kao što bi on rekao, prepuštanje Božjoj providnosti. On je uvijek prepoznavao da je takvim životnim putem kojim naizgled upravljaju drugi, koji se ne temelji na vlastitim htjenjima i ukusima ili vlastitom duhovnom senzibilitetu, Bog zasnivao jedan svoj naum. Bio je čovjek vlasti, vođa. Ali vođa vođen, po poslušnosti, Duhom Svetim. Tim svakodnevnim prepuštanjem Božjoj volji budući papa Ivan živio je čišćenje, koje mu je omogućilo da se potpuno odijeli od samoga sebe i prione uz Krista, omogućivši tako da na vidjelo izbije ona svetost koju je Crkva kasnije službeno priznala. Tu se krije pravi izvor dobrote pape Ivana, mira koji je širio u svijetu, tu se krije korijen njegove svetosti, u toj evanđeoskoj poslušnosti. A to je pouka za svakog od nas, ali također za Crkvu našeg vremena: ako se budemo znali prepustiti vodstvu Duha Svetoga, ako budemo znali umrtviti svoju sebičnost i dati prostora Gospodinovoj ljubavi i njegovoj volji, tada ćemo pronaći mir, tada ćemo znati biti graditelji mira i oko sebe širiti mir. Pedeset godina od njegove smrti, mudro i očinsko vodstvo pape Ivana, njegova ljubav prema crkvenoj tradiciji i svijest o njezinoj stalnoj potrebi osuvremenjivanja, proročka intuicija kojom je sazvao Drugi vatikanski koncil i prinošenje vlastitog života za njegov dobar uspjeh, ostaju poput međaša u povijesti Crkve 20. stoljeća i snažnog svjetla za njezinu budućnost, istaknuo je papa Franjo.