Osijek, (IKA) – Udruga katoličkih intelektualaca 31. svibnja u Klubu knjižare Nova, u sklopu sedmoga događanja Tjedna kršćanske kulture u Osijeku upriličila je “Razgovor o umjetnosti danas”. S književnicom i prevoditeljicom Ivanom Šojat Kuči glasno je promišljao teolog dr. Ivica Raguž, otkrivajući poticajne teme o odnosu kršćanstva i umjetnosti, suvremenoj književnosti i kazalištu, o Crkvi i njoj samoj te o nadahnuću za teme djela višestruko nagrađivane književnice čiji se dramatizirani roman “Unterstadt” upravo prikazuje na hrvatskim i inozemnim pozornicama.
“Umjetnost je, zapravo, neka vrsta miljokaza koje čovječanstvo upućuje na zlo koje se događa, ukazuje na nepravde, probleme, devijacije, a teži ka savršenstvu, premda se umjetnost toga sve manje drži. Umjetnost ne bi trebala biti zabavljačka kategorija, dekorativna poput tapete, već govoriti stvarnost bez uljepšavanja”, rekla je uvodno književnica. “Umjetnik je onaj koji stvara estetske ideje, drukčiju stvarnost od ove postojeće stvarnosti. No, danas postoji tzv. ljevičarski i desničarski pristup umjetnosti. Francuski filozof Alain Badiou vidi u desničarskom pristupu “muzealizaciju” umjetnosti, a još je puno gori ljevičarski pristup koji ništi umjetnost tako što je pretvara u puko ponavljanje stvarnosti. Umjetnost nije više sposobna donositi ideje, pretvara se u “puku neposrednost. A Vi, također, govorite kako je umjetnost postala roba”, primijetio je Raguž. “Kazalište je esencija života. Bitne nazovi(mo) nove teme ne govore ni o čemu. Predstave su pune golotinje. Šokirana sam jer nema dubine, nema poruke; radi se o preslikavanju života, iščeznula je forma. Primjerice, gole gospođe izvode performans. To je strašan zločin počinjen protiv umjetnosti, a mediji to prodaju kao umjetnost. Da ne govorimo o umjetnosti lišene same sebe gdje je umjetnost dovedena do apsurda… Ima predstava koje su prazne, nemaju ništa ni umjetničkog ni smislenu poruku”, rekla je među ostalim Šojat Kuči.
Odgovarajući na pitanje o razlogu krize umjetnosti koja je prema Ragužu “oponašanje zbilje bez prezentacije onoga što bismo trebali sanjati ili misliti”, sugovornica pojašnjava: “Čovjek kao božansko biće pokušava se odvojiti od realnosti, a nasuprot tome imamo da je sve hvalevrijedno, svaki pokušaj gaženja normi. Silno su važni orjentiri u duhovnom prostoru. Ja sam potekla iz katoličke obitelji. Religijski segment svakog čovjeka, pa i u umjetnosti, iznimno je važan.”
Raguž je potom pojasnio kako su prema njemu umjetnost i religija neka vrsta očajnica koje potrebuju jedna drugu. Postaju očajnice, jer nisu sposobne izdignuti se izvan postojeće stvarnosti, umjetnost “postaje prebanalna, a religija ‘tenkovska’, moralizirajuća i površna.” Na što sugovornica odgovara: “Religija me prati čitav život. Primjećujem kod dijela vjernika farizejstvo i osjećam veliki strah načinjati vjerske teme kako ne bih dobila po prstima. Znam koliko je On velik, a ja malena. Baš me je strah. Ako ljubavi ne bih imao, ništa sam; to je nešto najljepše napisano u Bibliji (Prva poslanica sv. Pavla apostola Korinćanima). Duhovnosti u svakodnevnomu svijetu prepunom nepravdi, smrti – nedostaje. Prešućujemo li određene teme, činimo grijeh protiv mišljenja. Misao nema luku, nema sidrišta. Crkva je sačuvala pismenost, umjetnost i bila najveći mecena umjetničkih djela.”
Osječanka Ivana Šojat Kuči, prepoznatljivog prozno i pjesničkog glasa, govorila je u prvome licu jednine o iskustvu osobnoga obraćenja uspoređujući ga s Pavlovljevim te što se njoj dogodilo tijekom Domovinskoga rata u Osijeku. Ispričala je kako je detonacije projektila osjetila kao vrućinu za vratom, a u jednom trenu našla se pokrivena crjepovima otpalim s krovišta: “Utrčala sam u crkvu Sv. Josipa Radnika. Vikala sam i plakala: Bože, oprosti mi. Bože, oprosti mi. Inače, baš me ta crkva privlačila – uđem unutra i pričam s Bogom. Zapravo mi je Šamšiel (roman, 2002.) pomogao shvatiti taj užas. I pisanje kolumni za Magazin Glasa Slavonije kada je Ivica Šola bio urednik.” Nadalje, rekla je, “najtužniji i najužasniji su pogrebi ateista, kao da puštaš da odu ni u što”; nižući osobna vjernička promišljanja o tome kako je liturgija silno važna u životu te ima crkvi u koje baš voli otići, a nije nužno da su “stare”, recimo u crkvu Sv. Ćirila i Metoda, otkrivši kako osjeća novu nadu kada u crkvama vidi sve više mladih.
“Za mene ste kršćanska, katolička književnica”, kazao je Raguž, zahvalivši gošći i Osječanima što su podijelili radost toga susreta u Tjednu kršćanske kulture.