Zagreb, (IKA) – U organizaciji župe svetoga Antuna Padovanskoga u ponedjeljak 13. svibnja u dvorani svetoga Franje na zagrebačkom Svetom Duhu održana je deveta u nizu od deset tribina s katehezom za odrasle na temu “Otajstvo života Isusa Krista, muka i smrt na križu; uskrsnuće (KKC 535-679)”. Voditelj tribine s katehezom za odrasle bio je profesor dogmatske teologije na Katoličkome bogoslovnom fakultetu Sveučilišta u Zagrebu prof. dr. fra Ivan Karlić.
Govoreći o osudi, muci i smrti, prof. Karlić rekao je kako Isusovo raspeće može izgledati kao paradoks vjernicima, osobito starozavjetnim, ali i onima koji danas Boga zamišljaju kao nedodirljivoga koji nije kadar uživjeti se u naše ljudske prilike, muke i probleme. To međutim nije točno, to je Isus Krist promijenio upravo svojom smrću na križu – za nas. Bog je izabrao spasiti svijet križem, ali ne zato što On voli bol ili patnju, jer Bog samo voli dobro i čini dobro. Križ je plod Božje ljubavi kao odgovor na ljudske grijehe, rekao je.
Isusova smrt na križu otvara razna pitanje, kao npr. kako je moguće da Bog trpi, kako je moguće da On pati i umre? Pravo značenje i temeljni uzrok Nazarećaninove smrti nije u religioznim ili političkim motivima, nego u teološkoj motivaciji, odnosno u providonosnom naumu Božjem za spasenje svijeta, pojasnio je prof. Karlić.
Ipak, Isusova osuda i smrt imaju i svoje povijesne uzroke i povijesnu težinu, odnosno može se uočiti povezanost između Isusova življenja, ponašanja i djelovanja, odnosno navješćivanja kraljevstva Božjega, s jedne strane, i njegove osude i smrti na križu, s druge strane. To se odnosi na religijske i političke uzroke Isusove osude i smrti na križu, rekao je prof. Karlić.
Potom je prof. Karlić rastumačio značenje Isusova vapaja s križa: Bože moj, Bože moj, zašto si me ostavio, rekavši da su te riječi predstavljale veliki problem od početaka kršćanstva. Isusove posljednje riječi na križu početak su Psalma 22, a taj psalam je tužaljka koja se pretvara u pjesmu zahvale: trpljenje pravednika čini se kao napuštenost od Boga, no u smrtnoj patnji i tjeskobi pobožnik ima povjerenja u Boga, zna i vjeruje da je Bog s njime i da će ga spasiti za novi život. Ovdje treba uzeti u obzir biblijsko razmišljanje prema kojemu spomen na jedan dio psalma (molitve) znači misliti na cijeli psalam. Ako se još uzme u obzir i Isusovo iskustvo u Getsemanskom vrtu, jasno je da Isusov krik na križu označava zapravo molitvu koju on s potpunim povjerenjem upućuje Bogu kojega je zvao svojim Ocem. Isus, dakle, s bezgraničnim povjerenjem i predanjem bez zadrške povjerava sebe i kraljevstvo Božje (za koje je živio i za koje sada umire) Ocu, jer samo on i može “riješiti” enigmu križa i smrti, razjasnio je prof. Karlić.
Prof. Karlić potom je obrazložio članke Vjerovanja koji govore o uskrsnuću i proslavi Isusa Krista, istaknuvši kako je Kristovo uskrsnuće “temelj naše vjere, jer svjedoči izvan svake sumnje činjenicu da je Bog intervenirao u ljudskoj povijesti kako bi spasio čovječanstvo”. Prof. Karlić rekao je kako se teološka misao susreće s problemom definiranja uskrsnuća i kako nije jednostavno dati odgovor na to pitanje. Uskrsnuće Isusa Krista stvarni je događaj koji se odnosi prije svega na samog Isusa, tek onda na njegove učenike koji su vrlo brzo shvatili i prihvatili taj događaj kao stvarnu činjenicu. Novozavjetni spisi žele prenijeti ljudima stvarni događaj. To znači da je susret s Uskrsnulim izazvao i probudio kod učenika vjeru u uskrsnuće, a ne obratno, da bi vjera učenika (ili njihova autosugestija) “izazvala” ili “stvorila” uskrsnuće. Susret s uskrsnulim Kristom probudio je u učenicima čvrstu vjeru u stvarnost Kristova “biti živ”. Dakle, Kristovo uskrsnuće nije posljedica vjere učenika, nego je uzrok njihove vjere, istaknuo je prof. Karlić.
Prof. Karlić govorio je i o uzašašću kao o znaku Isusova novog stanja. On “odlazi” na nebo kao vječni Sin Božji i pobjednik nad grijehom i smrću. Sjedeći s desne Ocu, Isus nastavlja svoju službu kao univerzalni i jedini Posrednik spasenja. Nakon Gospodinova Uzašašća i silaska Duha Svetoga na dan Pedesetnice, Djevica Marija uznesena je tijelom i dušom na nebo, jer je prikladno da Majka Božja, koja je nosila Sina Božjega u svojoj utrobi, ne prođe raspadanje u grobu, po uzoru na svoga Sina. Crkva slavi blagdan Uznesenja naše Gospe 15. kolovoza, rekao je prof. Karlić.