Pazin, (IKA) – Katoličko društvo prosvjetnih djelatnika Istre mons. Antuna Heka organiziralo je u Pazinu u srijedu 13. ožujka predavanje “Crkvena historiografija prve polovice 20. stoljeća: stanje i perspektive s osvrtom na istarsko-riječku situaciju” koje je održao doc. dr. Marko Medved s Katedre crkvene povijesti Teologije u Rijeci.
Predavanje je organizirano u povodu 100. obljetnice početka izgradnje zgrade Pazinskoga kolegija i ususret beatifikaciji sluge Božjega Miroslava Bulešića, podravnatelja i profesora u Pazinskom kolegiju, rekao je u uvodu predsjednik KDPDI mons. Antuna Heka prof. Daniel Bogešić.
Predavač je izlaganje počeo kratkim osvrtom na historiografsku metodologiju te doprinos koji je crkvena povijest na tom području dala povijest općenito. Istaknuo je važnost jozefinizma za istarsku crkvenu povijest u 19. stoljeću jer je tada provedena velika reforma istarskih biskupija: ukinute su Pićanska i Novigradska biskupija a bulom pape Leona XII. Locumbeati Petri iz 1828. godine spojeni su Trst s Koprom i Poreč s Pulom. Dr. Medved izrazio je mišljenje da je utjecaj jozefinizma u Istri, ali i cjelokupna crkvena istarska povijest nedovoljno poznata, a kao najveće autoritete proučavanja povijesti Crkve u Istri istaknuo je dr. Stipana Trogrlića i nedavno preminulog mons. Ivana Graha. Izuzetnu kompleksnost povijesnih i socijalno-političkih okolnosti u prvoj polovici 20. stoljeća predavač je naglasio i činjenicom da su u tom periodu, slijedom raznih pritisaka,odstupila čak tri tršćansko-koparska biskupa: Andrija Karlin, Angelo Bartolomasi i Luigi Fogar. Dr. Medved zatim se kritički osvrnuo na historiografske podjele oko povijesne procjene episkopata biskupa Antonija Santina (1933. – 1938. riječki biskup; 1938. – 1975. tršćansko-koparski biskup), o kojem se do sada, ustvrdio je predavač, najčešće pisalo parcijalno s uvjetovanostima vezanim uz nacionalnu ili ideološku pripadnost različitih autora. Tako, na primjer, lijevo usmjereni znanstvenici u Jugoslaviji i Italiji optužuju da tijekom episkopata u Rijeci i Trstu nije bio naklonjen Hrvatima i Slovencima, a historiografija Riječke nadbiskupije pamti ga pak, uz ostalo, i po tome što je za razliku od ostalih talijanskih biskupa Santin propovijedao i na hrvatskom jeziku. U povijesnoj literaturi jedan od spominjanijih aspekata njegova episkopata je dakako i njegov odnos s fašizmom, no, rekao je predavač, valja napomenuti da je progon slavenskog klera i prisilna talijanizacija bilo djelo tadašnjeg režima a ne crkvenih upravnika, koji su dapače često puta nastojali zaštiti svoj slavenski kler. Predavač je istaknuo da nakon dviju jezično i ideološki suprotstavljenih historiografija, talijanske i jugoslavenske, koje su dočekale kraj komunizma, sada, napose u svjetlu novih podataka koji su otkriveni nakon otvaranja podataka o pontifikatu Pija XI. u Vatikanskim arhivima, treba koristiti sve dostupne izvore na hrvatskom, slovenskom i talijanskom jeziku, kao i sve dostupne svjetovne i crkvene autore, te nastojati taj period crkvene povijesti i crkvenih upravnika podvrći nepristranoj kritici i redefinirati u svjetlu povijesnih momenata, a temeljno je da ta istraživanja budu prije svega ideološki neopterećena. Predavač je zatim podrobnije objasnio razdoblje prvoga poraća kada je 1947. Sveta Stolica za jugoslavenski dio Tršćansko-koparske nadbiskupije osnovala administraturu sa sjedištem u Pazinu, pa sve do potpunog uređenja crkvenog pitanja u Istri, nakon Osimskih sporazuma iz godine 1975., bulom Prioribus saeculi iz 1977. istarski crkveni prostor dobiva obličje kakvo ima i danas. I u tim, za Crkvu u Istri izuzetno turbulentnim poratnim godinama, crkvenu situaciju u Istri je potrebno kontekstualizirati u svjetlu komunističke politike prema Katoličkoj Crkvi te državnih odnosa Italije i Jugoslavije po pitanju granica, rekao je dr. Medved. Istarski kler, slijedom naklonjenosti antifašističkoj borbi dobiva u prvom poraću u Istri slobodu djelovanja koja je bila nezamisliva u drugim dijelovima Jugoslavije, rekao je predavač, pa tako biva obnovljen Zbor svećenika Sv. Pavla, no koji je ukinut nakon Bulešićeva ubojstva. Sukob vlasti i članova Zbora svećenika Sv. Pavla dogodio se kada su članovi zbora odbili podržati Petoljetni plan koji je po mnogim svojim aspektima bio upravo suprotan nauku Crkve. U tom je periodu obnovljeno i Društvo sv. Ćirila i Metoda; to su bila udruženje svećenika na području Jugoslavije putem kojih su svećenici mogli poboljšati svoj status i djelovanje, no tadašnja Biskupska konferencija Jugoslavije je nastojala zabraniti djelovanje tih društava jer je to bilo sredstvo vlasti u nastojanju da kontrolira kler te ga suprotstavi biskupima. Predavač je zatim spomenuo kronologiju događaja Bulešićeve pogibije, s kratkim osvrtom na duhovne aspekte koji proizlaze iz njegovih osobnih zapisa, a iz kojih se iščitava spremnost na mučeništvo.
U današnjoj crkvenoj historiografiji osjeća se potreba obrađivanja nekih još nedovoljno obrađenih pitanja, pa upravo po primjeru škole anala koja je pozornost historiografije usmjerila ka običnom čovjeku, tako bi se i crkvena historiografija trebala okrenuti nekim novim smjerovima i više se pozabaviti životom kršćana u proteklim vremenima, poviješću pobožnosti, bratovština, i svim aspektima življenja vjere na terenu, zaključio je predavač.