Split, (IKA) – Na drugom ovogodišnjem Nadbiskupijskom stručnom skupu za vjeroučitelje u školi, održanom 2. ožujka u velikoj dvorani Nadbiskupskog sjemeništa u Splitu, okupilo se oko 230 vjeroučitelja iz Splitsko-makarske nadbiskupije i Hvarsko-bračko-viške biskupije. Uokviren u temu pod nazivom “Lica i naličja vjere” skup je pružio vrijedne informacije kroz tri stručna predavanja profesora sa splitskog Katoličkoga bogoslovnog fakulteta te sudjelovanjem na okruglom stolu vezanom za problematiku uvođenja zdravstvenog odgoja u škole. Nakon svakog predavanja razvila se rasprava o različitim pitanjima i viđenjima vjere danas. Program je započeo molitvenom meditacijom koju su pripremile Jadranka Madunić i s. Rebeka Batarelo, vjeroučiteljice iz OŠ Mejaši, dok je u rad stručnog skupa uveo predstojnik Katehetskog ureda Splitsko-makarske nadbiskupije don Josip Periš. Istaknuvši važnost nadbiskupijskih smjernica u obilježavanju Godine vjere te povezujući je s 50. obljetnicom početka Drugoga vatikanskog koncila i 20 godina od objavljivanja Katekizma Katoličke Crkve, Periš je vjeru definirao kao cjelovito predanje Bogu kroz čovjekov razum, volju i osjećaje. Sam vjeronauk, prema njegovim riječima, treba biti ne samo informacija o vjeri, već izgradnja zrele vjere kao središnje crte ljudske osobnosti koja nadahnjuje i prožima cjelokupni čovjekov život. Zaključio je da istinska vjera započinje obraćenjem, osobnim i institucionalnim te zaželio svima da žive novo lice vjere.

Na predstojnikove uvodne riječi nadovezao se prof. dr. Nedjeljko Ante Ančić u višeslojnom predavanju pod nazivom “Kako danas vjerovati?” ističući aktualni trenutak vjere u osobnom i eklezijalnom smislu. Prema njegovim riječima, život današnjeg vjernika odvija se u okviru sekularizacije, individualizacije, modernizacije, pluralizma i globalizacije. Zbog potiskivanja religioznog u područje privatnog te mnoštva različitih svjetonazora umreženih u globalni svijet, društveni procesi izmijenili su kontekst vjerničkog života na tragu onoga što je još papa Pavao VI. označio kao “dramu našeg vremena”. Da bi ublažila sve veći rascjep između Evanđelja i kulture, Crkva je često posezala za činom podanašnjenja koji je pak rezultirao vjerničkom potrebom za nutarnjim doživljajem duhovne stvarnosti, tj. osobnim iskustvom Boga. Ančić je tu kao primjer uzeo Rahnerovu viziju religioznog čovjeka kao mistika “čija vjera neće biti poduprta javnim promišljanjem i naučenim ponašanjem”. Proglašujući Godinu vjere praćenu dokumentom “Porta fidei”, papa Benedikt XVI vraća nas temeljima naše vjere, podsjećajući na zaključke Drugog vatikanskog koncila, Katekizam Katoličke Crkve, ali i pojavu nove evangelizacije kroz krizu vjere i stalnu potrebu za obnovom i obraćenjem. Ističući kako je granica između vjere i nevjere danas često nejasna, Ančić ukazuje i na različite tipove vjernika i nevjernika. Ipak, kako je kazao, kršćanska vjera ima svoj vlastiti identitet koji se, nevezano za znanstveni ili svakodnevni govor, ponajviše vezuje uz teološku i crkvenu uporabu.
O skretanju vjere u područje fideizma i racionalizma kao dviju krajnosti moglo se čuti u predavanju prof. dr. Ivana Tadića, naslovljenom “Vjera i um”. Objašnjavajući pojam vjere u svakodnevnom životu kao odnos prema drugom ili drugačijem, Tadić je naveo razlike između vjere vjernika i vjere nevjernika čiji se sadržaj može odnositi na nešto transcendentno ili imanentno. Podsjećajući na činjenicu da vjera pretpostavlja znanost, predavač je naglasio kako su u područje vjere uključeni onaj tko vjeruje, onaj komu se vjeruje i ono što se vjeruje, a glavni uvjet za vjeru je čin slobodne volje. Kroz osvrt na misli Anselma, Augustina i Tome Akvinskog kao najistaknutijih autoriteta u teološkoj raspravi o odnosu vjere i uma, Tadić je istaknuo vjeru kao dar i milost gdje um kao polazište za vjeru ustupa mjesto Objavi. U predavanju je spomenuta i misao Ivana Pavla II koji je ukazivao na opasnost od vjere bez uma i uma bez vjere kao isključivog fideizma (biblicizam koji ne prizna spekulativnu teologiju i klasičnu filozofiju) ili isključivog racionalizma (um koji želi ovladati Bogom). Predavač se referirao i na suvremene mislioce poput Grimma, Marcela i Jaspersa u njihovom razlikovanju vjernika koji je otvoren prema Bogu i čovjeku, te nevjernika čiji je um zatvoren u konačno. Pitanje o Bogu suvremena filozofija određuje kao sumnju i odgovor za neizrecivim, a nužnost filozofskog dokazivanja Boga ruši tezu o svođenju teologije na antropologiju. Tadić se osvrnuo i na poimanje Boga od strane pozitivne znanosti koja sve stvoreno svodi na fizikalne zakone. Digitalno doba čovjekovu stvarnost reducira na slike i impulse, a samog Boga na prazni pojam bez misleće refleksije o Njemu. Ipak, kako je rekao, čovjekova opsjednutost zaslonom ne može biti konačna i on se kad-tad vraća traženju Boga koji je “više od onoga što vjerujemo”.

U trećem predavanju pod naslovom “Pravo-tvorenje i krivo-tvorenje vjere” koje je održao prof. dr. Ante Mateljan moglo se čuti dosta o licu i naličju vjere u perspektivi teološke antropologije. Polazna točka predavanja bila je mjesto vjernika u suvremenom društvu gdje dominiraju virtualna komunikacija, prividni odnosi i iluzija beskrajne slobode. Prema Mateljanu, to je ujedno početak pravo-tvorenja ili krivo-tvorenja vjere gdje čovjek ima priliku prebaciti se iz virtualne u životnu stvarnost, a ona se pak ostvaruje građenjem identiteta kroz osobni odnos u zajedništvu s drugima. Uzor tog zajedništva je sam Bog, jedan i trojstven, što dokazuje da kršćanska antropologija izvire iz teologije. Odnos Oca i Sina upućuje na čovjekov odgovor Bogu kroz vjeru i potvrđivanje osobnog identiteta. Dijalog s Bogom pretače se u Crkvu kao zajednicu božanskog i ljudskog. Pravo-tvorenje vjere, prema Mateljanu, počinje od dva brijega (Kalvarije i Gore blaženstava) u pokušaju upoznavanja Krista kroz Objavu i osobnu povijest vjere. Božja je Objava ponuđena svakom čovjeku na razini spoznaje, osjećaja i volje, a sam Isus Krist može se označiti kao “cjelina u ulomku”. Ovu definiciju preuzetu od švicarskog teologa Hansa Ursa von Balthasara Mateljan je iskoristio za definiranje Krista kao onoga tko obuhvaća svu ljudsku povijest otvorenu božanskoj perspektivi života. Pravo-tvorenje vjere polazi, dakle, od autentičnog susreta s Kristom i dvostrukim povjerenjem na relaciji Bog-čovjek. Kad je u pitanju krivo-tvorenje vjere, na scenu stupa ljudska grešnost u trostrukoj napasti od vlastite zle sklonosti, sila bezbožnog svijeta i Zloga. Sve to uzrokuje nepovjerenje prema Bogu kao “izbacivanje kamenčića iz mozaika Božje slike”, a posljedice su samoća, beznačajnost, tragičnost i izostavljenost, kao i izvrtanje pojmova dobrote, istine, slobode i ljubavi. Krivo-tvorenje vjere, prema Mateljanu, može doći i iznutra, u čovjekovoj stalnoj borbi između dobra i zla, istine i laži, slobode i ropstva, nade i besmisla, vjernosti i izdaje, ljubavi i oholosti. Ključnu ulogu u tome ima i zabluda o čovjekovoj autonomiji ne vodeći računa o tome da je čovjek zapravo heteronomno biće koje svoju autentičnost ostvaruje u odnosu s drugima (bližnji) i s Drugim (Bog). Čovjek pokušava opravdati vlastitu autonomiju pred Bogom i time umanjiti svoj ne-odaziv, ne-vjernost i ne-povjerenje. Krajnji rezultat je ne-odgovornost kao zamagljivanje istine sitnim modifikacijama. Kao primjer, Mateljan navodi pad prvih ljudi, te kritiku samo-opravdanja u spisima sv. Pavla. Suprotno od toga je iskreni i ponizni odgovor na Božji zahtjev kod Samuela ili pak Blažene Djevice Marije. Prema riječima predavača, konačan izbor između pravo-tvorenja i krivo-tvorenja vjere je u shvaćanju vjernika kao slike Božje, te nasljedovanju Krista koji je Put, Istina i Život.

Stručni skup je završio obavijestima iz Katehetskog ureda te pozivom svima na tradicionalnu korizmenu duhovnu obnovu za vjeroučitelje laike koja će se održati u marijanskom svetištu Vepric u subotu 23. ožujka.