Makarska, (IKA) – “Sve moje izbjeglice”, knjiga prof. dr. Adalberta Rebića, profesora biblijskih znanosti i orijentalnih jezika te bivšeg predstojnika Ureda za prognanike i izbjeglice Vlade RH, predstavljena je 23. veljače u crkvi Sv. Filipa u Makarskoj. O knjizi su uz autora govorili i njezini suautori Gordana Rukavina i Željko Bašić te prof. Ljubo Šarić, nekadašnji voditelj Regionalnog centra za urede i izbjeglice u Makarskoj. Knjiga koju je krajem protekle godine izdao zagrebački nakladnik “Novelti millenium” rasvjetljava zbivanja tijekom Domovinskog rata i svjedoči o zbrinjavanju prognanika i izbjeglica iz republika Hrvatske i BiH, a korištena je i kao dokazni materijal u obrani hrvatskih generala pred Haaškim tribunalom. Prema riječima njezina autora, prvi dio knjige bavi se uzrocima prognaničke i izbjegličke krize na početku Domovinskog rata te sveukupnim naporom državne vlasti u zbrinjavanju oko 250.000 prognanika i izbjeglica u tijeku i nakon završetka Domovinskog rata.
Značajnu ulogu u tomu imao je i grad Makarska sa svojom okolicom gdje je u više od šezdeset, uglavnom turističkih objekata, bilo smješteno oko 50.000 izbjeglih i prognanih osoba. Regionalnom uredu za prognanike i izbjeglice u Makarskoj pripadali su gradovi Imotski i Ploče te cijelo Makarsko primorje. Turistički kapaciteti često su bili nedovoljni za prihvat ljudi pa su kao dodatni smještaj mnogi naši sugrađani nudili svoje apartmane, stanove i kuće za odmor, kazao je prof. Šarić, dodajući kako je grad pod Biokovom još iz tog vremena razvio prijateljski odnos s gradovima Vukovar, Drniš, Kupres i Bugojno.
Kao dokaz ljudskosti i čovjekoljublja u tom teškom vremenu dr. Rebić naveo je činjenicu izjednačavanja prognanika i izbjeglica od strane njegova Ureda, premda ih sama Ženevska konvencija formalno-pravno razlikuje. Razlike se nisu pravile ne samo između Hrvata iz Hrvatske i BiH, već su isti tretman imali i ostali stradalnici bez obzira na vjersku ili nacionalnu pripadnost. Vladin Ured za izbjeglice i prognanike brinuo se i za transport ljudi u susjedne europske zemlje gdje je do kraja rata izbjeglo i do pola milijuna ljudi. Na popisu nisu bili samo stanovnici izravno ratom pogođenih krajeva, već i ljudi iz sredina na prvoj liniji okupacije poput Siska, Osijeka, Karlovca i Slavonskog Broda, a pomoć su tražili i hrvatske izbjeglice iz Vojvodine i s Kosova. Poseban napor zahtijevala je briga za izbjeglice iz susjedne BiH kojih je za vrijeme rata bilo i do 800.000, kazao je dr. Rebić.
Dio subotnjeg predstavljanja odnosio se i na pobijanje tvrdnji međunarodnih medija o protjerivanju srpskog življa s područja Kninske krajine nakon operacije Bljesak i Oluja. U tom smislu, Rebićeva knjiga donosi niz dokumenata o planu i programu iseljavanja Srba od strane krajinskih vlasti. Prema riječima Gordane Rukavine, suautorice knjige i umirovljene časnice HV-a, navedeni dokumenti jasno svjedoče o dugo planiranoj akciji iseljenja srpskog stanovništva pod paskom JNA, srpskih paravojnih snaga i krajinske Civilne zaštite. Uz navedene dokumente korištene u analizi Sudskog vijeća Haškog tribunala, knjiga obiluje i pojedinim kartama i mapama koje su krajinske vlasti koristile u planiranju povlačenja, a o kojima je više rekao Željko Bašić, također umirovljeni časnik HV-a i član tima generala Čermaka i Gotovine u žalbenom postupku.
Predstavljanje knjige dr. Rebića bilo je dobra prilika za evociranje uspomena na važno razdoblje novije hrvatske povijesti koje i nakon gotovo dvadeset godina budi brojne polemike i rasprave.