Zagreb, (IKA) – Posljednje predavanje 53. teološko-pastoralnog tjedna u Zagrebu s temom “Bog, spasenje i zajednica u svjetlu suvremene filozofije” održao je 24. siječnja dr. Boris Gunjević. Istaknuo je da nije dovoljno samo problematizirati odnose moći, unatoč tome što nas oni uvode u rastemeljeni kaos. Potrebno je iznova vratiti se promišljanju klasičnih metafizičkih počela i onda pomoću njih promišljati strukture, režime i odnose moći. I to unatoč tome što navedeni dispozitivi moći negiraju metafizička počela, predstavljajući sebe kao metafizička počela. Na taj način rasredištuju život kako bi njime upravljali i svode ga na razularenu animalnost držeći je u strahu, pokornosti i krivnji. To znači da je na djelu nihilizam koji negira svaku metafiziku, pomoću spektakla zavodi hedonizmom ili nas gura u letargiju. Dr. Gunjević pojasnio je kako letargija u tom slučaju zamjenjuje liturgiju, budući da je ideologija moći, kapitala i tržišta metafizički sakralizirala samu sebe. Ideologija kapitalističke racionalnosti nasilno je konstruirala vlastitu liturgiju u kojoj se služi protu-bogovima ovog svijeta, vrhovnicima, vlastima i poglavarstvima ovog svijeta kako to kaže sv. Pavao. Zato je potrebno, istaknuo je predavač, usvojiti određene alternativne prakse koje će povezati ontologiju i “poesis”, to jest metafiziku i praksu što je prema Agambenu bilo najizrazitije i najoriginalnije napravljeno u kasnopatrističkoj sintezi. “Nihilističkim odnosima moći potrebno je suprotstaviti se metafizičkim ‘poesisom’. Navedeni metafizički ‘poesis’ zajedno s Hadotom opisali smo kao duhovno vježbanje, to jest kao psihomoralnu transformaciju. Ona započinje tako da zajedno s Augustinom, Girardom i Milbankom pomoću eklezijalnih praksi (liturgije i duhovnih vježbi, za početak) modificiramo naše želje, percepcije, navike i karakter, istodobno participirajući u transformaciji različitih zajednica kojima pripadamo”, pojasnio je. Predavač je istaknuo kako navedeni autori predlažu zajedničke modele terapeutskog vježbanja koje bi usmjerilo našu ljubav (ordo amoris) prema objektu ljubavi koji je vječan i univerzalan. Drugim riječima, socijalna transformacija započinje tako da se na uredan način usmjeri želja budući da je vrlina definirana kao poredak ljubavi a takva nas ljubav u nasljedovanju oslobađa mimetičke želje i njene razornosti. Poredak ljubavi “kako i što željeti” donio je Krist pokazujući nam vlastitim primjerom što znači voljeti Boga, bližnjega i sebe te nas kao zajednicu pozvao da ga nasljedujemo ne-identičnim ponavljanjem. Ljubav prema Bogu ili prema sebi jest ono što metafizički utemeljuje Božje i zemaljske zajednice koje imaju dijametralno suprotne teleologije, zaključio je dr. Gunjević.