Gospić, (IKA) – Vjernici Gospićkoga i Otočkoga dekanata hodočastili su 3. ožujka u katedralu u Gospić, gdje je koncelebriranu misu predvodio gospićko-senjski biskup Zdrenko Križić s više desetaka svećenika. To je prvo ovogodišnje dekanatsko korizmeno hodočašće u katedralu.
U homiliji biskup Križić kazao je kako su slušali u evanđelju jednu od najljepših Isusovih prispodobi, zasigurno svima dobro poznatu prispodobu o dobrom Ocu. „U ovoj prispodobi Bog govori koliko ima razumijevanja za ljudske slabosti, za ljudsku grešnost, s druge strane također možemo vidjeti kakva je moć zloga da čovjeka usmjeri krivim putem, da čovjeku predoči zlo kao dobro, zlo koje će ga usrećiti u životu. Spomenimo samo neke elemente ove prispodobe. Naglasak je da je jedan čovjek imao dva sina, radi se o dobrostojećem čovjeku koji ima i slugu, što znači da dobro stoji, međutim u jednom momentu jedan od sinova dolazi ocu tražeći od njega dio baštine jer on namjerava poći u neku daleku zemlju, ne kaže ni zbog čega ni zašto. Što je to što mu je smetalo u očevoj kući, što je to što ga je zamaralo ili činilo nesretnim, ne kaže ništa, on želi samo poći u neku daleku zemlju uvjeren da će tamo naći sreću, da će se tamo ostvariti svi njegovi sni. Otac tu vidimo ništa ne može napraviti, zasigurno da mu je postavljao pitanje zbog čega, zašto, čemu to radiš, to te ničemu ne vodi, zašto si upropaštavaš život međutim to ništa nije koristilo”, rekao je biskup.
Istaknuo je da primjera ima i danas na pretek. „Nije ovo prispodoba koja govori samo o nekom vremenu, koliko i danas ima pa i mladih osoba koje krenu nekim putem koji ne vodi nikamo, krenu putem droge, alkohola, kriminala, prostitucije uvjereni da je to put u kojem će se ostvariti, u kojem će biti sretni. Možete osobama govoriti da nema smisla, čemu upropašćuju si život, ali jednostavno one ostaju nijeme, nema nikakve reakcije. Tu vidimo kakva je moć zloga, kako đavao lako može uvjeriti nekoga da će ispuniti svoj život, svoje snove nudeći mu put do kraja glup, put u kojem će potrošiti sve svoje vrijednosti, u kojem će zaglibiti u bijedi i razočaranju, ali nažalost događa se tako često. Pa i ovaj mladić, on je uvjeren da će mu u dalekoj zemlji cvasti ruže, tu će iskusiti svu moć užitaka, tu će život živjeti punim plućima i odlazi. Dok je još imao puno zaliha, dok su džepovi bili puni imao je veliko društvo, organizirao je slavlja, bankete, svi su mu se divili, svi su mu dolazili on je bio glavna faca. Međutim džepovi su se počeli prazniti, malo po malo on je ostajao sve plići, u jednom momentu doživljava da on nema više ništa. Ma on je prazan, ne samo prazan novca, on je prazan vrijednosti, on nema od čega živjeti jer je u sebi prazan. Vrijednost mu nije mogao dati novac, novčanik, bilo što drugo i u jednom momentu taj se mladić našao na suhu, jednostavno ne vidi nikakav izlaz za svoj život. Govori se da se on primi kod jednog mještanina koji ga je poslao pasti svinje, evanđelist veli da se on prilijepio na jednog tog žitelja. Kad kažemo da se netko navezao na nekog onda je tu razlog uvijek nekakav afektivni, međutim ovdje nije nikakav afektivni razlog. On se prilijepio na nekog čovjeka da preživi, on nema od čega živjeti. Ali ono što je još gore, još ružnije, svi njegovi prijatelji, a imao se dojam da ih je imao ne znam koliko, svi su nestali, nema nikoga. Nitko da mu dođe i zapita ga, čuj kako ti je? Pa vidi se ovo mu nisu bili prijatelji nego oni koji su ga koristili, on je njima bio zanimljiv dok je imao novaca, dok je mogao organizirati fešte, poslije toga on njima nije zanimljiv, što on umire sada od gladi to se nikoga ne tiče. Kako se često ponavljaju slična iskustva, kako se često događa baš to, mnogi su te slavili dok si imao što dati, a kada nemaš svi te odbacuju. Ovaj mladić je postao svjestan što je napravio ali sada je kasno, on ne zna kamo usmjeriti svoj život. Zapravo ostaju dva izbora, jedan je skončati život, nažalost često puta takvi završe praveći samoubojstvo, ili druga mogućnost pokušati se vratiti svome ocu, ali zato se treba i poniziti, pokajati, skrušiti se, a njemu to nije baš lako jer je itekako odlazio ponosit i arogantan. Evanđelje veli za tog mladića da on dođe k sebi, vidimo da je on zapravo bio izvan sebe, živio u nekakvim iluzijama. Možda je ovo najteži put koji je trebao prevaliti, nije toliko bio velik put od očeve kuće do daleke zemlje niti od daleke zemlje nazad, najduži put mu je bio doći k sebi, to često puta bude i najteži put da osoba dođe k sebi, da postane svjesna svoje situacije ali isto tako da postane svjesna da ima izlaz. Ovaj je mladić odlučio vratiti se ocu, jasno vraća se kao prosjak, prazan svega i džepova i srca. Vidimo što je sve on proživljavao kada se vraćao, teško je i zamisliti koliko je u njemu bilo strahova kako će reagirati otac, kako će reagirati stariji brat, sve je to trebalo pobijediti. On je na sreću uspio, dolazi i doživljava iznenađenje nešto što nije mogao očekivati otac ga prima raširenih ruku”, rekao je biskup, istaknuvši da je u liku ovoga oca Isus predstavio Boga, nebeskog Oca i na taj način htio pokazati koliko Bog ima razumijevanja i ljubavi i za onoga koji ne zaslužuje ljubav. Ma Bog je uvijek takav, on uvijek čeka. Bogu je stalo da svaki onaj koji je skrenuo s pravoga puta dođe k sebi, da mu se vrati. S ovom porukom Isus želi reći ma ne smiješ nikada očajavati, u životu uvijek ima izlaz, ima uvijek netko tko te čeka, a to je Bog. Vidimo kako se taj Bog ponaša prema ovom mladiću kada se vraća, ma s nijednom riječju nema ukora. Očekivali bih smo da otac očita neku lekciju, da mu malo opere glavu, međutim ništa od toga. Vidimo to je Božja pedagogija, čemu ovom mladiću sada govoriti o glupostima koje je napravio, čemu ga špotati, on sada i tako sve zna, on ima potrebu razumijevanja, ima potrebu da mu se kaže ‘čuj za tebe sve nije izgubljeno, budi hrabar, život još pruža ruku’. Kako je važno pronaći u životnom putu takvih osoba, kako je važno za ljude koji su napravili velike greške u životu susresti ovakve osobe koje će im reći ‘ne boj se Bog te voli, on te prihvaća, život je pred tobom, nije još sve izgubljeno’, to je ono što Bog poručuje i nama. Nema tog grešnika koji ne može postati svet, koji se ne može vratiti na pravi put, istaknuo je biskup.
Na kraju mise otočki dekan mons. mr. Tomislav Šporčić predstavio je Otočki dekanat i zahvalo biskupu na predvođenju euharistije. Riječi zahvale biskupu uputio je i gospićki dekan preč Mario Vazgeč.
Euharistijsko slavlje animirao je združeni zbor oba dekanata a za orguljama bila je s. Ljubomira Lešić.