Đakovo, (IKA/TU) – Na gradskom groblju u Đakovu u četvrtak 27. prosinca pokopan je mons. Antun Jarm, umirovljeni svećenik Đakovačko-osječke nadbiskupije, koji je preminuo 23. prosinca u Svećeničkom domu u Đakovu.
Ukopne obrede predvodio je đakovačko-osječki pomoćni biskup Đuro Hranić, koji je uime okupljenih svećenika i čitavog prezbiterija, redovnica i vjernika, uputio riječi sućuti nadbiskupu Marinu Srakiću te sestrama i rodbini pokojnog svećenika. Nakon ukopnih obreda, u đakovačkoj katedrali za pokojnog je svećenika slavljena misa zadušnica koju je predvodio nadbiskup Srakić. “Izražavam zahvalnost Gospodinu za njegov život i za ono što je učinio za našu đakovačko-srijemsku i đakovačko-osječku Crkvu. Zahvaljujem na suradnji koju mi je pružao tijekom cijeloga mog svećeničkog i biskupskog života”, istaknuo je nadbiskup, podsjećajući kako je mons. Jarm preminuo posljednjih dana došašća, a kako se od njega opraštamo u sveto božićno vrijeme.
“Za njega je advent završio i nastupio je vječni Božić, završilo je čekanje i počela je radost susreta. Nakon adventskog iščekivanja došao je Božić, a za Antuna, nakon životnog iščekivanja, napose iščekivanja kroz bolest, došao je Božić; ali ne Božić liturgijske proslave, već Božić susreta s Gospodinom licem u lice u vječnosti”, rekao je nadbiskup, podsjećajući nazočne kako su do maloprije stajali uz lijes, a sada su pokraj jaslica: “Prva misao je – to je susret sa životom i smrću – u jaslicama je život, a u lijesu smrt. Ali, vjera nam govori drugačije – život je i u jednom i u drugom. Za kršćane su i lijes i kolijevka znak novog života – života u Bogu, do kojeg se, istina, dolazi uz mučni prolaz kroz vrata križa, tj. bolesti, patnje i smrti.”
Mons. Antun Jarm rodio se od oca Petra i majke Ane r. Štimec 12. lipnja 1935. godine na Merolinu, u župi Gundinci. Prva četiri razreda osnovne škole završio je u Strizovojni, a potom odlazi u Dječačko sjemenište na Šalatu u Zagreb kao sjemeništarac tada Đakovačke i Srijemske biskupije. Maturirao je u Đakovu 1952. godine, gdje je završio i teološki studij. Za svećenika ga je zaredio biskup Bauerlein 6. ožujka 1960. godine. Kao mladomisnik službovao je u Čepinu, a zatim je bio župnik u Rokovcima i Andrijaševcima (istodobno kroz nekoliko mjeseci bio je i upravitelj župe Cerna), te u župi Uzvišenja sv. Križa u Retfali u Osijeku.
Veoma uspješno i zapaženo župničko djelovanje te uredno poslovanje ponukali su biskupu Stjepana Bauerleina te ga je on godine 1971. imenovao ravnateljem Ekonomata Đakovačke i Srijemske biskupije.
Naslijedio je teško ekonomsko stanje, u Biskupiji koja poslije nacionalizacije crkvene imovine nije uspjela stvoriti sustav koji bi joj osiguravao uzdržavanje župa i središnjih biskupijskih ustanova. Ekonom Antun Jarm je kroz 18 godina (1971. – 1989.) ustrajno i strpljivo stvarao novi biskupijski ekonomski sustav, koji je u ondašnjim okolnostima omogućio stabilnost i skroman, ali normalan život središnjih biskupijskih ustanova. Zajedno sa svojim suradnicima, u provom redu s mons. Stjepanom Karalićem, preustrojio je Ekonomat Biskupije i obnavljao biskupijsko gospodarstvo. To je omogućilo obnovu i izgradnju pojedinih biskupijskih zgrada. Ističemo osobito izgradnju Svećeničkog doma te sveobuhvatnu obnovu i rekonstrukciju kanoničkih kurija na Strossmayerovu trgu u Đakovu.
Usto je bio i predavač crkvene administracije na Visokoj bogoslovnoj školi i crkvene glazbe na Biskupijskoj gimnaziji “J. J. Strossmayer” u Đakovu. Kroz 16 godina bio je i prosinodalni sudac Biskupijskog sudišta (1971. – 1989.) te član Zbora savjetnika, Prezbiterskog vijeća, Ekonomskog vijeća i drugih stalnih i prigodnih biskupijskih tijela i povjerenstava. Kao rektor Samostanske crkve Srca Isusova kroz 11 godina (1974. – 1985.), njegujući liturgijski život u Samostanu, liturgijski je odgojio čitavu generaciju sestara sv. Križa.
Kao svećenik napisao je brojne tekstove i članke u kojima tumači Božju riječ, liturgijska otajstva te sabire, nudi i lomi zrnca kršćanske mudrosti. Preveo je i objavio više naslova duhovnog i molitvenog sadržaja. Napisao je i više znanstvenih članaka povijesnog karaktera i tekstova u kojima je predstavljao pojedine osobe te kulturnu baštinu s područja Đakovačke i Srijemske biskupije. Budnim je okom pratio i komentirao događaje s područja crkvenog života te crkveno izdavaštvo: podržavao je, hvalio, ali i kritičkim (ponekad i satiričnim) tonom prizemljivao biskupijsku i širu javnost, tražio veću kvalitetu i pozivao na istinu. Osim u crkvenim, također je u različitim društvenim tiskovinama objavio nekoliko stotina članaka evangelizacijskog i kulturnog sadržaja.
Godinama je grafički uređivao brojne veće i manje publikacije u izdanju Biskupskog ordinarijata Đakovo, župnih ureda i pojedinih svećenika. Napisao je bezbroj kraćih i dužih novinarskih članaka u crkvenim glasilima te u lokalnim svjetovnim novinama i publikacijama. Obrađivao je i objavljivao statističke podatke iz života Đakovačke i Srijemske biskupije. Fotografiranjem i prikupljanjem fotografija stvorio je vrijednu fototeku u kojoj je nastojao sustavno dokumentirati život župa i crkvenih institucija te stanje brojnih crkvenih građevina. Uredio je više monografija i surađivao s brojnim izdavačima i grafičarima na području Biskupije i izvan nje.
Svojim uredničkim radom, prevođenjem, spisateljstvom i izdavanjem niza vrijednih i zapaženih knjiga, monografija i brošura, afirmirao je Biskupski ordinarijat u Đakovu i kao izdavača, a među vjernicima je istodobno na taj način širio i promicao knjigu te kršćanski tisak. Nekoliko svojih knjiga objavio je i kod drugih izdavača ili u privatnom izdanju.
Promicao je korištenje tiska i tiskovina u evangelizaciji i crkvenoj komunikaciji. Praktički je kroz čitav svećenički život, sve dok se nije ozbiljnije razbolio i otišao u mirovinu, surađivao te pisao u Vjesniku Đakovačke i Srijemske biskupije. Kroz osam godina (1994.-2001.) bio je i urednik obavijesnog dijela te grafički urednik Vjesnika. Bio je i prvi te veoma revan biskupijski dopisnik i suradnik u crkvenim medijima na nacionalnoj razini, član Odbora HBK za sredstva društvenog priopćavanja, biskupijski delegat Informativne katoličke agencije – Zagreb, član Hrvatskoga društva katoličkih novinara od njegova utemeljenja.
Bio je među prvim svećenicima koji su prepoznali važnost prisutnosti Crkve u elektroničkim medijima te blagodat korištenja mogućnosti koje pružaju suvremena elektronička sredstva društvenog priopćavanja u evangelizaciji, unutarcrkvenoj komunikaciji te u komunikaciji Crkve s društvenom sredinom. Svojim je radom i nastojanjima senzibilizirao i odgovorne u Biskupiji te širu biskupijsku zajednicu za iskorake na medijskom planu. Godinama je svojim osobnim angažmanom, prijedlozima i poticajima stvarao pretpostavke za ustroj Biskupijskog statističkog ureda i Tiskovnog ureda, te je dugogodišnjim ustrajnim i sustavnim fotografiranjem sakralnih objekata, crkvenih svečanosti, osoba, susreta, umjetnina, liturgijskog posuđa, paramenata i sl. prikupio bogatu zbirku fotografija, koju je sortiranjem i sistematizacijom pretvorio u pravu fototeku, sadržajno vezanu uz život Biskupije. Godine 2002. Biskupiji je poklonio tako stvorenu fototeku. Od tada do umirovljenja krajem 2009. godine bio je i službenim dekretom imenovan voditeljem Biskupijskog medijskog arhiva. U njemu je ustrojio foto, audio i videoteku te je sve do umirovljenja nastavio sa sustavnim prikupljanjem i sistematiziranjem prikupljene građe. Od 1991. do danas bio je i ravnatelj Biskupijskog statističkog centra.
Kroz posljednjih 18 godina (1992. – 2009.) bio je stup i član Biskupijskog povjerenstva za gradnje i obnove crkvenih objekata.
Cijeneći njegov uzoran i zauzet svećenički život, pokojni biskup Ćiril Kos predložio ga je sluzi Božjemu papi Ivanu Pavlu II. te ga je on godine 1983. počastio naslovom Kapelana Njegove Svetosti.