Sarajevo, (IKA) – U petak 23. studenoga u Bolnici za plućne bolesti u Podhrastovima u Sarajevu preminuo je svećenik i bosanski franjevac profesor fra Božidar Božo Borić, član samostana sv. Ante na Bistriku u Sarajevu. Pokopan je 27. studenoga u grobnicu Franjevačke provincije Bosne Srebrene u katoličkom groblju Sveti Josip u Sarajevu. Pogrebne obrede predvodio je provincijal Franjevačke provincije Bosne Srebrene fra Lovro Gavran. U ime rodbine i prijatelja sudionicima ukopa zahvalio se fra Božin mlađi brat, vrhbosanski svećenik vlč. Vladimir Borić.
Misu zadušnicu u crkvi svetog Ante na Bistriku predvodio je provincijal Gavran. Koncelebriralo je devedesetak svećenika provincije Bosne Srebrene i Vrhbosanske nadbiskupije. Na misi je sudjelovala i rodbina pokojnika i veći broj redovnica. Liturgijsko pjevanje predvodili su bogoslovi Franjevačke teologije u Neđarićima pod ravnanjem i orguljskom pratnjom studenta teologije i muzičke akademije fra Emanuela Jozića.
Provincijal Gavran istaknuo je u homiliji kako je fra Božo bio kao plodna loza nakalemljena na trs Isusa Krista, bio tih čovjek kao što su redovito tihi dobri ljudi. Po struci je bio arhitekt. Volio je svoju svećeničku službu, svoj franjevački red i svoju provinciju Bosnu Srebrenu. Volio je i svoj rodni grad Sarajevo više od bilo kojeg drugog mjesta na svijetu. A voljeti Sarajevo i Bosnu – čak i u uvjetima u kakvima mi danas živimo – nije mala stvar. Ako ikada, našoj Bosni ljubav je potrebna baš sada. Kao profesor crkvene umjetnosti na dijecezanskoj katoličkoj bogosloviji fra Božo je kroz dugi niz godina (1974.-1992.) bio živa i čvrsta poveznica Franjevačke provincije Bosne Srebrene i Vrhbosanske nadbiskupije. Od pokojnog fra Bože mogli bismo naučiti i nasljedovati ga u urednosti, pedantnosti, skromnosti i jednostavnosti, u tihom životnom svjedočenju kršćanskih, franjevačkih i svećeničkih vrlina, u strpljivu i tihu podnošenju bolesti i drugih životnih poteškoća, te u ljubavi prema Crkvi, Provinciji i Domovini. S fra Božom je umrla jedna povijest, rekao je provincijal fra Lovro Gavran.
Nakon misnog slavlja izaslanik nadbiskupa Vinka kardinala Puljića mons. mr. Luka Tunjić kazao je da je fra Božo bio “čovjek po mjeri Isusa Krista” iz čijeg se života dobrote i plemenitosti “zrcalilo Božje lice.”
Potom je gvardijan dr. fra Ivan Šarčević izrazio sućut i zahvalnost fra Božinoj rodbini, svećenicima i redovnicama, prijateljima i znancima i svima koji su fra Božu pratili u njegovu životu. Osobito se zahvalio bolničkom osoblju sarajevske bolnice u Podhrastovima na čelu s doktorom Lovreom.
Pokojni fra Božo Borić sin je pokojnog Joze i Matije. Rodio se u Sarajevu 18. listopada 1934. godine. Niže razrede pučke škole pohađao je za vrijeme Drugog svjetskog rata (1941.-1945.), a onda osam godina Franjevačku klasičnu gimnaziju u Visokom (1948.-1955.). U novicijat ulazi 1952. u Kraljevoj Sutjesci, gdje sljedeće godine (1953.), na sv. Bonu, polaže i prve zavjete. Filozofsko-teološki studij pohađa na Franjevačkoj teologiji na Bistriku/Sarajevo (1955.-1959.). U međuvremenu 16. srpnja 1956. polaže i svečane zavjete. Za đakona je zaređen 15. ožujka 1959. u Visokom, a za svećenika 26. srpnja 1959. u sarajevskoj katedrali. Komunističke vlasti zatvorile su ga 3. kolovoza iste godine, samo dan nakon mlade mise u crkvi Sv. Ante na Bistriku. Tijekom istražnog postupka bio je zatvoren u Centralnom zatvoru u Sarajevu od spomenutog dana hapšenja do 22. prosinca, a potom od 7. siječnja do 3. kolovoza 1960. robija u logoru na otoku Sv. Grgur koji je bio u sastavu logora Goli Otok.
Fra Božo je u provinciji Bosni Srebrenoj obavljao različite službe. Bio je župni vikar u Kreševu (1963.-1965.). Slijedećih jedanaest godina živi u samostanu na Bistriku (1965.-1976.). U tom razdoblju u Sarajevu studira arhitekturu (1965.-1970.) i stječe diplomu inženjera arhitekture što će mu pripomoći upoznati ljude iz te struke i s nekima će od njih prijateljevati i raditi na projektima nekih sakralnih objekata. Bio je član i provincijske Komisije za gradnju i uređenje crkava i član Građevinskog odbora Vrhbosanske nadbiskupije. Neko vrijeme predavao je crkvenu umjetnost na Franjevačkoj teologiji te Vrhbosanskoj katoličkoj teologiji. Tri godine bio je župni vikar u Kiseljaku, a tri godine župnik u Novom Šeheru. Od 1981.-1985. župni je vikar u Varešu. Potom odlazi u Lepenicu gdje ga je zatekao rat. U ratu se uključuje u rad Caritasa Vrhbosanske nadbiskupije, potom odlazi u samostan u Visokom odakle 1996. dolazi u samostan na Bistriku u kojemu živi i radi sve do svoje kratke i teške bolesti i smrti.