Split, (IKA) – U crkvi Sv. Josipa u župi Svete obitelji u petak 28 rujna slavljena je misa povodom Dana policije i proslave blagdana sv. Mihovila, zaštitnika policajaca. Na misi su sudjelovali djelatnici Policijske uprave Splitsko dalmatinske županije, predstavnici Grada i Županije te članovi obitelji, rodbina i prijatelji poginulih i nestalih redarstvenika, koji su stradali u Domovinskom ratu. Koncelebriranu misu predvodio je vojni ordinarij Juraj Jezerinac. Na samom početku mise biskup je pozdravio sve okupljene i uveo u događaj koji je uslijedio – uvođenje u službu novog policijskog kapelana fra Kristijana Kovačevića u Splitsko-dalmatinskoj županiji sa sjedištem PU u Splitu, a dosadašnjem policijskom kapelanu vlč. Stjepanu Lončaru se zahvalo. „Ulogu prisutnosti službenih predstavnika Crkve među katolicima vojno-redarstvenih snaga, najbolje je opisao mons. Monterisi, izaslanik Sv. Stolice prigodom blagoslova zgrade Vojnog ordinarijata, u kolovozu 2003. godine, kad je rekao: ‘Glavna je zadaća biskupa i kapelana vojnicima i redarstvenim katolicima i njihovim obiteljima, naviještati evanđelje te pružati kršćansku pouku i milosni dar što ga nude sveti sakramenti'”. Biskup je zatim istaknuo kako je ta duhovna skrb istodobno spojena s moralnom potporom, što je kapelani-svećenici djelom i trijeznim riječima i pobudama pružaju učvršćujući duševno raspoloženje vojnika, policajaca pomažući im da ostanu spremni za žrtvu što je traži vojnička osoba, policijski posao. „Drugim riječima, svećenikova uloga je otkriti u čovjeku prisutnost nadnaravnog, odgajati čovjeka prema načelima evanđelja za nesebičnu dobrotu i ljubav. Stoga se nadam da ćete u osobi fra Kristijana Kovačevića naći svećenika i čovjeka koji vas voli, razumije i koji vam želi pomoći”. Zatim je policijski dekan fra Stjepan Harjač pročitao dekret o uvođenju novog policijskog kapelana u službu. Nakon toga novi kapelan je pred svima ispovjedio vjeru.
Fra Kristijan je u propovijedi naglasio posebnost sv. Mihaela. Gabriela i Rafaela, te se zapitao kakav je naš odnos prema onome kojega sam Bog naziva anđelom. Kakav je naš odnos prema onome koji ide pred nama, koji nas vodi i čuva. „Danas smo u opasnosti da gore spomenutog anđela čuvara stavljamo po strani, smatramo govor o anđelu čuvaru djetinjastim i sladunjavim, kao da nema nikakve težine. Stoga uvjerenje o anđelima čuvarima umire u našem duhovnom životu upravo zbog toga što Božji poslanik nema svoju težinu u našim životima, te ga se spominjemo samo onda kada djecu učimo nama najpoznatiju molitvu: Anđele čuvaru… Možda se ponekad utječemo anđelima,a to se dogodi kad sjednemo u automobil pa ih zazivamo da nas čuvaju na putu prema našem odredištu, inače anđeli nemaju što raditi u našem životu. Ako smo mi tako odrasli, ako je govor o anđelima samo djetinjast i sladunjav onda se moramo stvarno zapitati: je li nam vjera u krizi. Jer anđeli su posrednici između Boga i čovjeka”.