Đakovo, (IKA/TU) – Teološko-pastoralni seminar za svećenike na temu “Aktualnost pastoralne konstitucije Gaudium et spes” održava se od 11. do 13. rujna na Katoličkome bogoslovnom fakultetu u Đakovu, a prvoga dana održana su četiri predavanja.
Prvo predavanje održao je prof. dr. Pero Aračić, dekan KBF-a u Đakovu, koji je govorio o “Kontekstu nastanka i važnosti Pastoralne konstitucije Gaudium et spes”. Predavač se dotaknuo konteksta u kojem i iz kojeg je rođena ideja o izradi takve pastoralne konstitucije, a koji je bio obilježen velikim promjenama u svijetu, i to na društvenom, političkom, kulturnom, vrijednosnom području, što nije mimoišlo i čovjeka kao pojedinca. Blaženi Ivan XXIII. je, saslušavši rezultate rada pripravnih komisija uoči Drugoga vatikanskoga sabora, uvidio slab, siromašan odnos Crkve i društva te je smatrao potrebnim naglasiti potrebu odnosa, dijaloga unutar Crkve, ali i Crkve i društva, kao i upotrebu induktivne metode, poći od čovjeka i društva.
Aračić je zatim predstavio sadržaj Konstitucije, zaustavljajući se na riječima proslova, koje bi trebale ponovno odjeknuti i oživjeti svijest o unutrašnjoj povezanosti Crkve i suvremenoga svijeta. Težište te Konstitucije misao je da Crkva treba djelatnim i izravnim postupanjem sudjelovati u tijeku života, biti aktivan djelatnik u suvremenom svijetu kroz prepoznavanje znakova vremena i davanje adekvatnoga odgovora. Rječnik Konstitucije je evanđeoski, biblijski, jednostavan, istaknuo je Aračić, a jedna od karakteristika jest i njezina nedovršenost, otvorenost jer navedene teme uvijek se ponovno trebaju “ispisivati” u komunikaciji i odnosu s drugima, pa su stoga podložne promjeni.
Premda je ova Konstitucija proglašena u zadnji čas, pred završetak Koncila, postala je oličenjem koncilskoga stila razmišljanja i djelovanja koje je optimističko, dijaloško, sudioničko, rekao je izlagač i naglasio kako kroz naredne tri godine Crkva treba ponovno iščitavati i razmatrati koncilske dokumente, te još bolje osjetiti bogatstvo koje nam oni nude.

Glavne naglaske predavanje dr. sc. Maria Bernadića “Svijet – prostor djelovanja Crkve kao suputnice ljudskoga roda” izložio je dr. sc. Stjepan Radić. Drugi vatikanski sabor, ujedno XXI. ekumenski crkveni sabor, išao je svojim posebnim i blagim putem te je to jedini sabor u povijesti Crkve koji nije bio izravno potaknut nekim krivovjerjem, lošom praksom ili prijetnjom. Crkva je u “mirnom posjedovanju vjere” htjela razmišljati sama o sebi te o svom poslanju u svijetu. U inauguracijskom govoru prilikom otvaranja Sabora Ivan XXIII. istaknuo je kako II. vatikanski sabor želi prenijeti cjeloviti, neumanjeni i neiskrivljeni katolički nauk kojim je Crkva kročila 20. stoljeća te mu dati pristanak vjere i produbiti ga znakovima vremena.
Dr. Bernadić u svom radu istaknuo je pojam recepcije Sabora aludirajući na prihvaćanje, značenje i shvaćanje Sabora. Ovaj Sabor nije bio tek usputna stanica u poglavlju suvremene povijesti Crkve, dao je smjernice koje obvezuju te “saborski dokumenti ne predstavljaju po sebi gotov i dovršen naputak, već pozivaju na daljnje razmišljanje i shvaćanje”. Bilo je i protivnika Sabora, ili zbog očekivanja radikalnijih reformi ili zbog mišljenja kako je Sabor izdao stoljetne vrijednosti Crkve”, no Crkva je ostala vjerna sebi. Počela je promatrati svijet na novi način, pun poštovanja i uvažavanja, te je odlučila preispitati svoju ulogu u tom novom-starom svijetu. Nije se više naglašavalo tko će se spasiti, a tko ne, već po kome dolazi spasenje, te je upravo na II. vatikanskom saboru Crkva sebe shvatila kao sakrament spasenja za sve ljude i narode, istaknuo je Bernadić. Crkva je uvidjela da ima što ponuditi svijetu te je to jedan od ključnih poticaja nove evangelizacije jer premda nije od ovoga svijeta, Crkva živi u ovome svijetu i od njega mnogo toga dobroga i prima.
Zaključujući temu Bernadić se pozvao na kardinala Kaspera koji promišlja o napetom odnosu crkvene relevantnosti spram njezine težnje za očuvanjem vlastitog identiteta, te je naglasio: “Crkva se ne bi trebala baviti izravno niti svijetom, niti sama sobom. Naprotiv, ona mora biti fokusirana na osobu Isusa Krista, kao i na širenje njegove Radosne vijesti u svijetu. Samo ako tako čini i kad tako čini, ona može biti istovremeno i relevantna, kao i vjerna sama sebi. ”

O “Teološkom značenju čitanja znakova vremena” govorio je prof. dr. sc. Tonči Matulić s KBF-a u Zagrebu. Matulić je istaknuo kako je prema konstituciji Gaudium et Spes novo usmjerenje Crkve eminentno antropološko, a teologija će biti teološka tek po tome što će biti antropološka. Crkva je eshatološki znak i oruđe Kraljevstva Božjega na zemlji te je uvijek u trajnoj napetosti između “već da” Kristovoj objavi i “još ne” ponovnog Kristova dolaska.
Znakovi vremena pokazuju Božju prisutnost među nama, otajstvenu prisutnost, stoga su eshatološki znakovi, naglasio je Matulić i istaknuo kako je navedena konstitucija crpila nadahnuće iz svjetskih događanja te nije prešutjela svjetski napredak ni mnoge prijetnje, prema kojima nastupa kritičkim, ali evanđeoskim realizmom. Središnje mjesto pojma znak možemo shvatiti shvaćajući vrijeme jer znak i vrijeme čine cjelinu koja nosi određenu poruku.
Predavač je naglasio kako II. vatikanski koncil treba promatrati kroz židovsko poimanje vremena, koje je više kvalitativno, te se pitati zašto se Koncil dogodio. Vrijeme je bremenito porukama i kroz njega možemo otkriti Božju providnosti, a iz perspektive Božje riječi “obratite se..”; “vjerujte evanđelju”; “približilo se vrijeme” trebamo promatrati puninu Božje prisutnosti. Ako to ne činimo podložni smo grijehu nevjernosti, a ne propusta, jer Boga tražimo tamo gdje on nije, a odbijamo ga tražiti tamo gdje nas želi i zove. Crkva se ne smije zaustaviti u blijedoj nesigurnosti bez spomenute eshatološke napetosti, naglasio je Matulić.

“Misterij čovjeka i dostojanstvo ljudske osobe” bila je tema predavanja prof. dr. sc. Vladimira Dugalića s KBF-a u Đakovu. Gaudium et Spes svoj govor o Crkvi u suvremenom svijetu započinje govorom o dostojanstvu ljudske osobe, naglasio je Dugalić te je tijekom predavanja nastojao dati odgovor na pitanja: zašto govor o ljudskom dostojanstvu; ima li govor o ljudskom dostojanstvu mjesta u svećeničkoj navjestiteljskoj i propovjedničkoj službi te pridržava li se svećenik tog govora u svome životu.
Antropološko pitanje jest središnje pitanje našeg društva jer se čovjek nalazi u političkim, kulturnim i drugim gibanjima, rekao je predavač i konstatirao da se danas nude brojni antropološki odgovori koji negiraju ontološko dostojanstvo čovjeka jer “dok se u nebo dižu ljudska prava čovjeka se koristi kao oruđe za postizanje raznih drugih ciljeva”. Pitanje čovjekova dostojanstva postalo je i ostalo temeljno pitanje suvremenoga svijeta, rekao je predavač te naveo tri razine ljudskoga dostojanstva: ontološku ili urođenu, egzistencijalnu i eshatološku.
Sloboda je znak Božje slike u čovjeku, a dostojanstvo ga potiče da djeluje slobodno, imajući svoj stav i uvjerenje. S obzirom da vjernici nisu tu radi svećenika, već svećenik radi vjernika, pitanje je kako služiti osobi koja ima drugačije mišljenje od nas, pitao je Dugalić i istaknuo kako II. vatikanski koncil tu ide u bit problema naglašavajući potrebu dijaloga. Treba nadići individualističku etiku i shvatiti važnost dijaloga, suradnje, ekumenizma. “Istina se nameće snagom same istine”, rekao je Dugalić, no i podsjetio da su ljudi ograničena bića i nemaju uvijek udjela u cijeloj istini te je zbog toga potreban dijalog. Svećenik na provokacije treba odgovarati evanđeoski, a ne ljudski, stoga nema pastoralnog djelovanja bez teologije, zaključio je predavač.