Split, (IKA) – Drugoga dana Katehetske ljetne škole za vjeroučitelje osnovnih škola, koja se održava u Splitu na temu “Vjera ljubavlju djelotvorna, u petak 24. kolovoza, održana su dva predavanja: prof. dr. Ivan Štengl govorio je o temi “Dječja teologija i vjera. Mijene u predodžbi Boga i njezina konceptualizacija”, a zagrebački pomoćni biskup prof. dr. Ivan Šaško svoje je predavanje naslovio “Via pulchritudinis – Umjetnost kao povlašteni način evangelizacije”. Dok su izlaganja prvoga dana Škole obrađivala temu više pod teološkim vidom, drugoga dana više je bilo riječi o tajni čovjeka i njegovu odgovoru na vjeru. Programu su nazočili i zadarski nadbiskup Želimir Puljić, predsjednik Vijeća HBK za katehizaciju i đakovačko-osječki pomoćni biskup Đuro Hranić.

Dr. Štenglovo izlaganje polazi od činjenice da je govor o Bogu, osobna predodžba i upotreba simbola pod utjecajem različitih čimbenika u dinamičnoj interakciji. Konceptualizaciju (interakcionističke teorije, konstruktivističke, endogenske i egzogenske) valja stoga shvatiti daleko više kao didaktičke naglaske u proučavanju specifičnih religioznih fenomena i ne kao zaokruženu interpretaciju. Za razliku od negdašnjega adultomorfnog shvaćanja djeteta, enfatizira se specifičnost djetinje dobi i adolescencije i time odgoj u vjeri – osim prenošenja vjerskih sadržaja – stavlja jak naglasak na osobnost mlade osobe u mijeni rasta i razvoja i tome sukladno njezinoga osobnog govora o Bogu. Oslanjajući se na psihološke konstrukte, moguće je postaviti čitav niz modela koji bi objasnili razvoj slike o Bogu, istaknuo je predavač. Govoreći o Schweitzerovu četiri-stupanjskom modelu, kazao je da slike o Bogu, prema autoru, ne moraju biti susljedno prijeđene, ne ograničavaju se na dobna određenja i mogu koegzistirati paralelno. Prema Schweitzeru, prvi stupanj vjere karakterizira nejasno diferenciranje iskustva roditeljske brige i slike Boga i kao ključni moment razvoja vidi sposobnost roditelja pružiti djetetu zadovoljenje potreba, osjećaj prihvaćanja i sigurnosti; u protivnome se rađa osjećaj bezvrijednosti, radikalnog nepovjerenja i ostavljenosti. Srednje i kasno djetinjstvo karakterizira sposobnost razlikovanja roditeljskih figura od poimanja Boga, no on je uvelike obilježen antropomorfno-mitološkim predodžbama.
U mladenaštvu slika Boga doživljava “poduhovljenje”: Bog postaje ideja, apstrakcija, duh, počinje ga se idealizirati. Schweitzer postulira kompleksne predodžbe Boga, uglavnom u odrasloj dobi, kad će Bog poprimiti atribut nositelja smisla života i životnih događanja.
B. Schellenberger definira svoj model kroz osnovna pitanja odnosno zadaće koje valja egzistencijalno odgovoriti. Tako u ranom djetinjstvu osnovno životno i time religiozno pitanje kruži oko osjećaja povjerenja koji se stječe s primarnim iskustvom osoba iz okruženja (roditelji). U vrijeme ulaska u društvo (škola) valja naučiti prepoznavati što je dobro i zlo, pravedno i nedopustivo. U mladenaštvu (3. stupanj) psihički, socijalni i religiozni život pokreće pitanje odnosa.
Mlada odrasla osoba zaokupljena je pitanjem određivanja identiteta, vlastitog mjesta u društvu i svijetu, tako da i religioznost dobiva notu osobnog opredjeljenja. U odrasloj dobi, u suočenju života s njegovim izazovima i krizama i religiozni život doživljava svoje uspone i padove. Valja kod toga vidjeti, koliko vjera može pružiti oslonac pojedincu u situaciji egzistencijalne krize. Osim spomenutih dr. Štengl je podsjetio na doprinose poput U. Arnolda, H. Hanisch, G. Orth, S. Klein te A.-K. Szagun, kojoj valja zahvaliti niz kritičkih opservacija kao i validnih putova daljnjem istraživanju fenomena. Ključni dio izlaganja dr. Štengla ipak predstavlja kritički osvrt na dosadašnji tijek istraživanja slike o Bogu te ukazuje prije svega na njihove metodološke granice.

Svoje predavanje dr. Šaško započeo je s pitanjima: Što je to ljepota? Ima li za ljepotu mjesta u suvremenome govoru o umjetnosti? Kako je, uopće, moguće umjetnost povezati s evangelizacijom? Ne krije li se u tome možda pokušaj instrumentaliziranja umjetnosti, osobito kad se ona naziva povlaštenim načinom evangelizacije? Na ta i brojna druga pitanja nastojao je odgovoriti u svom izlaganju pošavši od crtice/razmaknice u naslovu, koja istodobno i odvaja i povezuje pojmove put ljepote i put umjetnosti. To je danas opasno povezati jer ljepota u umjetnosti postaje suvišna. Gotovo da smo se naviknuli na prognanost ljepote iz umjetnosti, istaknuo je dr. Šaško na samom početku svoga izlaganja.
Govoreći o ljepoti istaknuo je da je ona snaga koju ne može preuzeti niti njome zavladati niti jedna ideologija, moć, bol, patnja. Zato je nemoguće misliti o ostvarivanju dobrote na svijetu bez ljepote koja raspršuje tamu zla. Očito da nije riječ samo o estetskoj snazi ili o nekom ravnodušnom skladu. Naveo je tekst radnoga dokumenta 13. Opće sinode koja će se održati za mjesec i pol dana u Rimu. Broj 157 govori o umjetnosti i ljepoti u kontekstu vjere i spoznaje, ljepoti i estetici, cjelovitom znanju, stvaranju kao polazištu govora o čovjeku i ljepoti kao nužnosti. Aristotel je ljepotu definirao u odnosu na pojam spoznaje za razliku od Platona koji je definirao u odnosu na pojam užitka. Sinoda se, dakle, usmjerila prema Aristotelovskom viđenju.
Umjetnost je, nastavio je biskup Šaško, fenomen govora koji potiče na divljenje. Ona je objava čovjeka čovjeku. Ona otvara put prema izvoru ali ne znači da nužno do njega i dovodi. Ona uvijek ima nekakvu vezu s religijom ne zaboravljajući da je i ateizam religija. Ljepota je, smatra biskup, bitno povezana s umjetnošću tako da umjetnička djela mogu biti ili izražaj ljepote ili lijep izražaj onoga što ne može biti lijepo. Za umjetnost, kao simboličku formu, nije dostatna tzv. dekodifikacija znaka. To je važno uočiti da bi se razumjelo koliko umjetnost utječe na izgradnju ili razgradnju zajednice.
U Hrvatskoj posljednjih petnaestak godina vidimo kako se razgrađuje simbolički sustav, ustvrdio je dr. Šaško te nastavio: Umjetnost je izražaj ljepote ali i ružnoća je dio estetike kao što zlo ulazi u polje etičnosti. Zbog toga je kršćanska umjetnost ili umjetnost nadahnuta kršćanskom vjerom izražaj uzvišene ljepote koja se suočava s ružnim pri čemu je uzvišena ljepota punina postojanja, istinitosti i dobrote.
U kršćanskoj umjetnosti važnija je istinitost nego ljepota. U kršćanstvu je slavlje ljepote uvijek slavlje Isusa Krista, Objave, ljepota koja se ostvaruje u Kristovu vazmu. Zato kršćanstvo uvijek ističe ljepotu križa, što ispada proturječno s aspekta estetike. Umjetnost je, također, nutarnjost koju je nemoguće neposredno dosegnuti, ono što titra otajstvom i ne ostavlja ravnodušnim. Kao što je u komunikaciji neodvojivo izravno i neizravno komuniciranje tako su u kršćanskoj umjetnosti neodvojive dimenzije poučavanja i mistagogije. No, među njima je važno uspostaviti ravnotežu kao i u liturgiji između riječi i geste. Tu ravnotežu i sklad moguće je vidjeti u kršćanskim umjetničkim djelima u prošlosti a priželjkuju se i u sadašnjosti, istaknuo je mons. Šaško te dodao da se danas često čuje da kršćanska suvremena umjetnička djela vode prema divljenju ali ne i prema molitvi. Suvremena umjetnost nije samo u poteškoći kad je riječ o ljepoti nego i o simboličnosti, a od toga nije imuna ni Crkva. Umjetnost i vjera su vrlo bliske i žive od uzajamnosti darivanja. To povezivanje umjetnosti i vjere je dar koji vjeroučitelji na najbolji način hrvatskom društvu služe i daju. Ono što sve jasnije vidimo u društvenim okolnostima je nedostatak ljepote, darovanosti, oduševljenja, zajedništva.
Služeći se razmišljanjima kardinala Gianfranca Ravasija, dr. Šaško pokušao je pronaći poveznicu između vjere i umjetnosti. U prvom redu to je nadahnuće (neizrecivost, proroštvo) i uporaba simbola. Vjera i umjetnost uvode u nemir, razlikuju prazninu i odsutnost. Odsutnost nije praznina; odsutnost ispunjava spomenom, čežnjom, drukčijom prisutnošću koja čuva simbol. Za razliku od toga čovjek je danas prepušten praznome vremenu. Vjera i umjetnost ne koriste ničemu osim što daju smisao. Kao i ljubav. Umjetnost i vjera pročišćuju srce od ružnoće, a to ne znači pobjeći od teškoće. Ovdje je važna ona crtica/razmaknica iz naslova koja razdvaja i spaja, razdvajajući otvara i čuva odnos. Crtica je ovdje slika prozora koji usmjerava pogled prema smislu. Nadalje, ono što je blisko vjeri i umjetnosti je govor, riječ, lice, liturgija.
“Svaka umjetnost traži srž, dušu, nevidljivo koje se očituje u vidljivome. Umjetnost pokazuje naslage i mičući ih, preslagujući ih daje im govoriti novim govorom, prevodi šutnju i daje još čujnost, traži ljubav koja preobražava i objedinjuje, umjetnost istodobno izražava bol i nadu”, kazao je dr. Šaško te zaključio: “Dok se danas sa svih strana mogu čuti prijedlozi, manje više slučajni i nepromišljeni, o tomu kako bi trebalo urediti društvo i dosegnuti boljitak, osobno mislim da govor umjetnosti i vjere, odnosno ono od čega taj suodnos živi može puno više pomoći Hrvatskoj od gospodarskih planova koji ne vode brigu o umjetnosti i o vjeri. Znajući koliku važnost danas ima odgoj, a očito će imati i veću u budućnosti, otkrivati djeci simbiozu umjetnosti i vjere u otajstvu nešto je najplemenitije i najdomoljubnije, pod uvjetom da ne predvidimo važnost one crtice koja razdvajajući spaja. Tražiti nevidljivo u vidljivome čini mi se dobrim načinom evangelizacije i one nove koja traži žar, ranjenost, koja je suprotna ravnodušnosti u kojoj umire i vjera i umjetnost. Pokušajte to pronalaziti u umjetničkim djelima i kada pronađete ne ćete to moći zadržati za sebe jer evangelizacija započinje od te nat+zadrživosti i od ranjivosti ljubavi”, poručio je vjeroučiteljima biskup Šaško.

Nakon tematske rasprave, koju je moderirao viši savjetnik za vjeronauk Tomislav Tomasić, i kratke stanke, uslijedile su pedagoške radionice.

.