Zagreb, (IKA) – Nedjeljno euharistijsko slavlje u zagrebačkoj katedrali 5. kolovoza tijekom kojega se posebno molilo i zahvaljivalo Bogu za Dan pobjede i domovinske zahvalnosti i za Dan hrvatskih branitelja, predvodio je zagrebački pomoćni biskup Ivan Šaško, u koncelebraciji s kanonicima Prvostolnoga kaptola zagrebačkoga. Uz brojne vjernike, na svečanome misnome slavlju sudjelovali su i predstavnici hrvatskih branitelja Domovinskoga rata, posebice članovi Kluba veterana 148. brigade Hrvatske vojske, koji su sa svojim barjacima ispunili središnju lađu zagrebačke prvostolnice.
“Današnju euharistiju dana Gospodnjega slavimo s posebnim raspoloženjem zahvalnosti i molitve. Okupljeni smo ovdje, u zagrebačkoj prvostolnici, majci svih crkava naše nadbiskupije, u glavnome gradu hrvatske države, da bismo kao vjernici proslavili otajstvo Kristove pobjede nad smrću te, po njegovoj ljubavi, primljeni dar vječnoga života. Nedjelju, taj dan kršćanske pobjede koji ne poznaje tamu, u kojemu se spominjemo kako je Krist svoj život predao Bogu za spasenje svih nas, danas povezujemo s povijesnim događajima iz naše nedavne hrvatske prošlosti u kojemu su ljudi, nošeni ljubavlju, svoje živote dali ili bili spremni dati za dobro bližnjih i za sve ono što obuhvaća srcu prirasla riječ ‘domovina'”, rekao je biskup Šaško, uvodeći okupljene u otajstvo misnoga slavlja, pozdravivši zatim hrvatske branitelje, predstavnike i članove braniteljskih udruga i klubova te moleći za ljepotu neba pokojnima i za blagoslovnu snagu živima. “Donijevši svoje stjegove i znakovlje, donijeli ste ne samo svoja osobna sjećanja, nego i izraz poštovanja i ljudskosti prema svakomu čovjeku koji je nitima nesebičnosti istkao plemenitost naše slobode. Zahvalni smo za svakoga, osobito za one koje nitko, osim Boga, ne primjećuje i čiju žrtvu ne poznaje. Raširenim i sklopljenim rukama danas obuhvaćamo i prinosimo Bogu svoju domovinu, osluškujući što nam danas Bog ima reći; kako trebamo voljeti povjerenu nam Hrvatsku”, rekao je biskup Šaško, pozvavši sve nazočne da se u kajanju pouzdaju u Božju dobrotu i milosrđe.
U homiliji biskup je u osvrtu na misna čitanja istaknuo kako je hod izabranoga naroda pustinjom stvarna slika kušnje kojoj je podvrgnut svaki vjernik. Svaki čovjek se nađe pred nekim loncem vlastite sigurnosti ili u srce usadi nešto što ga prikuje i ne dopušta mu izlazak.
“Kada Bog ulazi u naše živote uvijek prevrne poneki lonac naših sigurnosti i nepokretnosti. Svaka kušnja u sebi ima čudan zahtjev – traži od nas da iskusimo prazninu”, rekao je biskup Šaško, primijetivši kako u teškim, ali ključnim trenutcima našega života kao da teško možemo reći da nam Bog nešto daje. “Baš suprotno, čini se da nam nešto ili sve oduzima. Oduzima nam upravo ono što smo smatrali da nam je najpotrebnije; odmiče od nas uporišta i sidrišta, da bismo vidjeli njega. I da bismo doživjeli iskustvo darovanosti”, pojasnio je biskup te upitao “Nije li tako, predragi vjernici, bilo i prije sedamnaest godina? I prije dvadeset godina; i prije stotine godina?”
„Naime, kada smo se najviše radovali, kada smo mislili da ne postoji čaša gorčine koju hrvatski čovjek nije ispio, doživjeli smo da je sve što smo sanjali, nastojali; za čim smo čeznuli i oduševljeno prihvatili nestajalo pod udarima mržnje i moći osvajača. Govorili su nam što nam je uopće trebala težnja za slobodom, za pravednošću i istinom. Ionako znate da je domoljublje tlapnja; da veliki uvijek iskoriste male; da se politika poigrava životima naivnih… I nisu prestali govoriti to isto do danas, vraćajući nam i pogled i korake prema onome što su nazvali punim loncima. No, i danas ima dovoljno onih koji obećaju, štoviše prigodno jamče da će nam biti bolje, ali nam nisu prethodno rekli što je za njih dobro, koja je konačna mjera dobra. Ne govore jasno što im znači život čovjeka, nad čime plaču i čemu se raduju; ne govore u što vjeruju i za što su spremni sebe izložiti. Kažu da će biti bolje, ali istodobno unose strah, nesigurnost, kako bi stari lonci izgledali još privlačniji”, upozorio je biskup te istaknuo kako dnevna čitanja, „Božja riječ poziva da život promotrimo dublje; da tu riječ usadimo u svaki trenutak pojedinca i naroda”.
Biskup je zaključio kako nismo dovoljno ozbiljno u svjetlu Božje riječi promotrili događaje unatrag dva desetljeća, jer da jesmo vidjeli bismo jasnije da nam je Bog u trenutcima najveće materijalne neimaštine i izvanjske nesigurnosti darovao znakove koji su živjeli od radosti i oslonjenosti na pouzdanje u Boga.
„Kada smo u prijetnjama djelovali najslabiji; kada smo osjećali napuštenost i ostavljenost, i kada su svi vjerovali da smo slomljeni, rodila se najveća snaga, dragocjenost međusobne solidarnosti, suosjećanja i dijeljenja, pomaganja i utjehe. Činilo se da smo prisiljeni živjeti od jednoga do drugoga dana, jačajući jedinstvo i zajedništvo i čuvajući nadu. I sada možemo vidjeti tolike trenutke u kojima nam je Bog bio blizu. Oslobađajući domovinu toliko se puta čulo da nas je sam Bog spasio i bio s nama. U sedamnaest godina postojali su mnogi kojima se taj odgovor nije sviđao. Sve su događaje sveli na političko dogovaranje, na ljudsko umijeće, na omjere snaga i okolnosti, na prepravljanje svojih životopisa”, rekao je biskup, primjećujući kako srce koje se i danas raduje hrvatskoj zastavi ipak zna da je tih dana u hrvatskoj pustinji postojala rosa i tanak sloj plodova nade od kojih se živi duže od povijesnih događaja. „U sedamnaest je godina bilo puno onih koji su očite znakove Božjega otajstva željeli svesti na poznatost i obećavali privlačna obilja kruha, dok su nam najizvrsniji sinovi i kćeri naše domovine govorili da trebamo živjeti od malenoga, poniznoga dara, skupljajući svakoga dana snagu da ne bismo previdjeli Boga koji želi hodati s nama”, rekao je biskup.
Pojašnjavajući riječi apostola Pavla, da treba „odložiti staroga čovjeka” i „obući novoga čovjeka, po Bogu stvorena u pravednosti i svetosti istine”, biskup je podsjetio kako se svatko od nas nalazi pred pitanjem što je to novi, a što stari čovjek. Sveti Pavao upućuje na ponašanje, na kršćansko življenje koje ne pokušava spojiti nespojivo; koje ne popušta pred kušnjom zarobljenosti u privid blagostanja i iskreno traži slobodu.
„Bog nas odgaja iz dana u dan, da ne popustimo u svojoj vjeri, da ne prepustimo svoju slobodu drugima, jer će nas vući iz nezadovoljstva u nezadovoljstvo, nego da u toj slobodi prihvaćamo stvarnost križa i svoj život i život naroda gledamo u svjetlu vječnosti. I kada se nađemo pred primamljivim ponudama koje nas žele nasititi zapitajmo se o svojoj gladi i sjetimo se da smo najveću sitost doživjeli od mrvica Božjega dara; u okusu zajedništva i nesebičnosti”, poručio je biskup.
Vraćajući se na hod izabranog naroda pustinjom, biskup je potaknuo da ne zaboravimo „da smo i danas pozvani u pustinji pronaći hranu od koje se živi, koja je oko nas, u ljudima koji spremno prihvaćaju križ i govore ljubavlju. Spomenimo se toga dok gledamo hrvatsku zastavu, da se na nju ne priviknemo, da nam nema što reći, da ne bude puki predmet koji postoji bez povezanosti s memorijom u koju su utkani životi naših bližnjih”.