Dubrovnik, (IKA) – Na mjesnom groblju u Vitaljini u subotu 30. lipnja pokopan je svećenik Dubrovačke biskupije mons. Baldo Mladošević. Misu zadušnicu i sprovodne obrede u nazočnosti velikog broja svećenika, redovnika, redovnica i vjernika predvodio je dubrovački biskup Mate Uzinić. Polazeći od stihova svećenika i pjesnika Izidora Poljaka “Planite bijeli ognjevi duše” i evanđeoskog teksta o soli zemlje i svijetlosti svijeta, biskup Uzinić je u uvodu propovijedi rekao kako su mnogi biskupi, svećenici, redovnice i redovnici i brojni vjernici svoje opredjeljenje da bacaju “snopove zlatne svjetlosti” morali potvrditi mučeništvom, a ne mali broj i prolivanjem krvi. Osvrćući se na vrijeme nakon II. svjetskog rata biskup je istaknuo: “I mnogima su u tim olovnim vremenima koja su bila obilježena progonom ljudi samo zato što su bili druge rase, klase, druge vjere ili nacionalnosti, jedina utjeha bile riječi: ‘Blago vama kad vas – zbog mene – pogrde i prognaju i sve zlo slažu protiv vas! Radujte se i kličite: velika je plaća vaša na nebesima!’ Tom nizu svjedoka i mučenika, bacača snopova zlatne svjetlosti, među kojima osobito svijetli lik bl. Alojzija Stepinca, pridružio se svojom skromnom pojavom čovjek i svećenik, prelat Njegove Svetosti, don Baldo Mladošević.” O najtežim godinama pokojnikova života i ustrajnosti da unatoč tome postane svećenik, biskup je rekao: “Njegov život ostao je trajno obilježen neobjašnjivim progonom i sedmogodišnjim zatvorom u Lepoglavi koji brojem sedam ne zaokružuje samo patnju kojoj je bio izložen dvogodišnjom samicom i teškim povremenim radovima na Golom otoku, Lonjskom polju, Novom Beogradu i autoputu, nego i utjehom koju je pronalazio u činjenici da je zatvorski prostor, makar se i nisu mogli susretati, dijelio s bl. Alojzijem Stepincem i mnogim drugim hrabrim svjedocima vjere i domoljublja. Možda je baš ovo posljednje ono što mu je pomoglo da ne odustane, nego da i nakon zatvora krene zacrtanim putem bacača snopova svjetlosti svećeničkim služenjem Bogu u svojoj Dubrovačkoj biskupiji.”
Pokojnikovo služenje bilo je obilježeno usmjerenošću prema Presvetom Srcu Isusovu i ljubavlju prema Crkvi, osobito njegovoj Dubrovačkoj biskupiji, i Domovini, osobito rodnom konavoskom kraju. Izražavajući sućut nepučama i neputu, rodbini i prijateljima pokojnog don Balda, župi Vitaljina i Konavoskom dekanatu u kojemu je rođen i u kojemu je proveo svoje svećeničko služenje, Hrvatskom društvu političkih zatvorenika, subraći svećenicima i cijeloj Dubrovačkoj biskupiji, biskup Uzinić podsjetio je i na kršćansku vjeru u Isusovu pobjedu nad smrću u uskrsnuću. “Dok sa svima dijelim suosjećanje i vjeru u uskrsnuće koju je pokojni don Baldo propovijedao, u skladu s kojom je živio i u kojoj je umro, sa svima želim podijeliti i svoj ponos i radost zbog toga što smo u svojoj sredini imali takvog čovjeka i svećenika, što je on bio naš i što mi možemo reći da smo bili i ostali njegovi”, kazao je dubrovački biskup. Opraštajući se od don Blada, “jednog od tek nekolicine preostalih svećenika te biskupije koji su rođeni u ovoj biskupiji”, i prebrojavajući ono malo svećenika biskupije koji su još ostali i ono malo bogoslova i sjemeništaraca koji bi to sutra trebali postati, dubrovački biskup izrazio je svoje strahovanje nad budućnošću Dubrovačke biskupije. Istodobno je istaknuo kako mnogi u biskupiji i izvan nje mole za nova svećenička zvanja, što pruža utjehu. Među njima je bio i don Baldo.
Od pokojnog don Balda oprostili su se dr. Augustin Franić, uime dubrovačke podružnice Društva političkih zatvorenika, Pavica Baletić ispred vjernika župe Presvetog Trojstva u Grudi, mons. Mirko Maslać, uime svećenika osobito onih u svećeničkom domu, mr. don Josip Mazarekić, dekan konavoskog dekanata i župnik koji je don Balda naslijedio u župi Gruda te don Stipo Zadro, župnik u pokojnikovoj rodnoj Vitaljini.
Mons. Baldo Mladošević rođen je 1922. u Vitaljini, od oca Antuna i majke Jele rođene Brajević. Osnovnu školu pohađao je u Vitaljini, a gimnaziju u Dubrovniku. Studij teologije započeo je 1943. godine kod dominikanaca u Dubrovniku, a završio ga, zbog ratnih previranja i poratnih progona, 1956. godine na dubrovačkoj franjevačkoj bogosloviji. Tri puta ga je ondašnja jugoslavenska vlast zatvarala, da bi 1947. bio osuđen na sedam godina zatvora s prisilnim radom. Posljednje dvije godine zatvora proveo je u samici u Lepoglavi odakle je pušten na slobodu nakon potpuno izdržane kazne 31. prosinca 1954. Za svećenika ga je zaredio biskup Pavao Butorac u dubrovačkoj katedrali Gospe Velike 11. ožujka 1956. godine. Bio je župnik župe sv. Nikole u Dubravci u Konavlima devet godina, a od 1963. upravljao je i župom sv. Srđa i Baha u Pridvorju. Godine 1965. postao je župnikom župe Presvetog Trojstva na Grudi i na toj službi ostao trideset i četiri godine, sve do umirovljenja u rujnu 1999. godine. Od 2007. godine boravio je u Domu umirovljenika u Dubrovniku, a posljednjih mjeseci u svećeničkom domu. Odlikovan je čašću prelata Njegove Svetosti. Preminuo je 28. lipnja u 90. godini života i 56. godini svećenstva u svećeničkom domu u Dubrovniku.